Usred srednjovjekovnih križarskih ratova, na blatnim i krvavim bojištima Bliskog istoka, svoje mjesto pronašli su neobični katolički vitezovi. Ivanovci su bili viteški red koji je vrijedio znatno više od običnih vojnika koji su se borili za kršćanstvo pomoću mačeva, oklopa, konja i topova. Izvorno utemeljeni kao red bolničara, transformirali su se u neustrašive ratnike, ali zadržavajući humanitarnu crtu. Ime ivanovci u čast svetom Ivanu Krstitelju, postalo je unikatni simbol hrabrosti, odanosti i vojne učinkovitosti. Tijekom brojnih okrutnih bitaka za Svetu Zemlju, posebice koncem križarskih ratova, ivanovci su ostavili neizbrisiv trag. Međutim, povijest ivanovaca nije završila s padom Akre 1291. i okončanjem križarskih ratova, nego su legendarni vitezovi pronašli nove načine opstanka. Preselili su se na grčke otoke, Maltu, Rusiju i širom Europe gdje su postali istaknuti humanitarci i vrsni svjedoci Kristove vjere.
Okolnosti 11. st.
Kako bi se shvatilo pojavu i djelovanje vitezova ivanovaca, potrebno je razmotriti društvene i političke prilike Sredozemlja i Bliskog istoka tijekom turbulentnog 11. stoljeća. Najsvetiji grad kršćanstva (ujedno i judaizma) Jeruzalem bio je u to vrijeme pod kontrolom muslimana. Tijekom 11. stoljeća, grad je bio pod upravom Fatimidske dinastije, koja je vladala većim dijelom sjeverne Afrike, Egipta i Levanta. Godine 1071. nakon Bitke kod Manzikerta, Turci Seldžuci su preuzeli kontrolu nad velikim dijelom Bliskog istoka, uključujući Jeruzalem. Seldžuci su bili ratnički narod koji je stvorio brojne sultanate na teritoriju bivšeg Abasidskog kalifata. Jeruzalem je i dalje privlačio velik broj kršćanskih hodočasnika iz Europe, koji su tijekom dugog i opasnog putovanja bili izloženi napadima razbojnika i bolestima.
Osnivanje reda
Oko 1070. godine skupina trgovaca iz moćne pomorske Republike Amalfi u južnoj Italiji, uspostavila je u Jeruzalemu odmorište posvećeno svetom Ivanu Krstitelju. Odmorište je bilo smješteno blizu Bazilike Svetog groba i služilo je kao utočište za bolesne i umorne hodočasnike, pružajući im hranu i medicinsku njegu. Na čelu ustanove bio je Gerard Thom poznat kao Blaženi Gerard, redovnik poznat po pobožnosti i organizacijskim vještinama. U početku je odmorište bila isključivo humanitarna institucija i transformiralo se u bolnicu iz koje će nastati Red ivanovaca iliti hospitalaca. Red je dobio svoje ime zato što je njihova ustanova bila posvećena sv. Ivanu Krstitelju. Kada su križari 1099. osvojili Jeruzalem tijekom Prvog križarskog rata, ivanovačka bolnica je postala ključna lokacija za brigu o ranjenicima. U tom ratu određeni redovnici su uzeli oružje u ruke i sudjelovali u osvajanju Jeruzalema. Blaženi Gerard je uspio zadobiti povjerenje križarskih vladara, osobito kralja Balduina I. Jeruzalemskog (vladar križarskog Jeruzalemskog Kraljevstva) koji je Redu svetog Ivana dao povlastice i posjede.
Priznanje i transformiranje
Papa Paskal II. u veljači 1113. službeno je priznao Red ivanovaca kao samostalnu vjersku instituciju, oslobađajući ga biskupske i bilo čije svjetovne vlasti omogućujući mu da bira vlastitog velikog meštra. Taj je trenutak označio početak uspona ivanovaca. Zahvaljujući papinom priznanju ivanovci su ustrojeni kao bolnički i vojnički katolički red. S vremenom su počeli dobivati zemljišta diljem Europe, jer su plemići i kraljevi darivali red u zamjenu za teološki rad i zaštitu hodočasnika. Kako su muslimanske države nastavile ugrožavati kršćanske posjede u Svetoj Zemlji, ivanovci su shvatili da njihova misija ne može biti uglavnom humanitarnog karaktera, nego se moraju uvelike posvetiti vojnoj vještini kako bi štitili kršćanska sveta mjesta. Počeli su organizirati velike vojne konvoje za zaštitu hodočasnika, ali i braniti križarska uporišta. Transformacija iz humanitarnog u vojni red predstavljala je postupan, ali neizbježan proces. Ubrzo su ivanovci stekli reputaciju hrabrih ratnika i postali ključni oslonac križara. Izvanredna sposobnost prilagodbe postavila je temelje za dugu i bogatu povijest reda.
Križarski ratovi
Vitezovi svetog Ivana, postali su jedan od najistaknutijih viteških redova tijekom križarskih ratova. S obzirom na stalne prijetnje koje su dolazile od muslimanskih trupa, ivanovci su razvili snažnu hijerarhijsku strukturu koja je uključivala disciplinirane vojnike i stručne stratege. Red se dijelio na vitezove, svećenike i bolničare. Prilikom stupanja u red članovi su polagali tri klasična kršćanska zavjeta: zavjet na siromaštvo, zavjet na poslušnost i zavjet na čistoću. Odjeća im je bila oklop ili redovnička halja. Preko njih su nosili crne ili crvene ogrtače. Na prsima je bio istaknut bijeli križ – simbol predanosti vjerskoj misiji. Križ je postao ikona vitezova ivanovaca i znak prepoznatljivosti među brojnim viteškim redovima. S vremenom su postali poznati po svojoj borbenoj vještini i odanosti, sudjelujući u ključnim bitkama protiv muslimanskih vojski, kao što su bitke kod Montgisarda 1177. i Hattina 1187. U mnogim bitkama, ivanovci su se zajedno s templarima i drugim viteškim redovima borili za opstanak Kraljevine Jeruzalem i drugih država pod križarskom vlašću.
Poznate utvrde
Ivanovci su bili najbrojniji viteški red. Brojnost je pomogla tome da su gradili ili obnavljali vojne utvrde. Ivanovci su tako postali poznati po velebnim utvrdama koje je bilo iznimno teško osvojiti. Jedan od najpoznatijih i najvažnijih vojnih objekata ivanovaca bio je utvrđeni grad Krak des Chevaliers u suvremenoj Siriji. Tvrđava je bila smještena na strateškom položaju i nije bila ne samo vojna baza, već i simbol organiziranosti, vojne discipline i arhitektonske vještine ivanovaca. Konstrukcija i snažna obrambena struktura utvrde svjedočili su o sposobnosti ivanovaca da se bore protiv nadmoćnijih neprijatelja, dok su unutar zidina održavali društvenu stabilnost. Križari su Krak des Chevaliers kontrolirali od 1142. do 1271. godine. Utvrda Montfort u Galileji bila je jedno od najvažnijih uporišta ivanovaca. Iako manja od Krak des Chevaliersa, Montfort je bio ključna točka u obrani od muslimanskih napada tijekom križarskih ratova. Utvrda je bila smještena na visokom brežuljku, što joj je omogućilo stratešku prednost u borbama. Bila je pod ivanovačkom kontrolom od 1256. do 1271. Utvrda Akra (suvremeni Izrael) bila je pod kontrolom ivanovaca od 1191., kada je križarska vojska zauzela grad tijekom Trećeg križarskog rata, sve do pada grada 1291.
Pad Akre i preseljenje na Cipar
Nakon što je muslimanski sultan Saladin 1187. napao je Jeruzalemsko Kraljevstvo i osvojio Jeruzalem ivanovci su se povukli na obalu u Akru. Akra je bila posljednja značajna križarska tvrđava u Palestini i bila je od ključne važnosti za održavanje križarske prisutnosti. Ivanovci su se borili za Akru do pada grada 1291., kada su bili prisiljeni otići u egzil kako bi opstali. Privremeno su se sklonili na otok Cipar, gdje su ih prihvatili tamošnji križari pod vodstvom ciparskog kralja Henrika II. Međutim, Cipar je bio politički nestabilan i nije pružao dugoročnu sigurnost, pa su ivanovci tražili trajnije utočište. Bili su aktivni po Europi. U Hrvatskoj su osnovali prvi ivanovački samostan potkraj 12. st. u Marči. Godine 1312. preuzeli su templarske samostane i imanja te svoje sjedište premjestili u Vranu jugoistočno od Zadra. Najznačajniji Hrvati među priorima (upraviteljima) ivanovaca u Hrvatskoj bili su ban Ivan od Paližne i ban-biskup Petar Berislavić. Ivanovci su u više navrata sudjelovali u borbama protiv Osmanlija na hrvatskom području.
Vladavina na Rodosu
Godine 1309. ivanovci su pod vodstvom velikog meštra Fulka de Villareta osvojili otok Rodos i istjerali Bizantince. Strateški smješteni Rodos u istočnom Sredozemlju omogućio im je da postanu snažna pomorska sila. Na Rodosu su izgradili utvrde i razvili snažnu mornaricu, koja je omogućila učinkovitu borbu protiv muslimanskih gusara i Osmanlija. Njihova vladavina Rodosom trajala je više od dva stoljeća, tijekom kojih su postali upravitelji uspješne, dobro organizirane države s vlastitim zakonima, administracijom i diplomatskim vezama s europskim dvorovima. Godine 1480. osmanski sultan Mehmed II. napao je Rodos s jakom vojskom, ali su ivanovci, predvođeni velikim meštrom Pierreom d’Aubussonom, uspjeli obraniti otok. Međutim, novi napad dogodio se 1522., kada je sultan Sulejman Veličanstveni pokrenuo veliku opsadu s preko 100 tisuća vojnika. Ivanovci su se hrabro branili mjesecima, no na kraju su bili prisiljeni na predaju. Osmanlije su im omogućile siguran odlazak i 1523. napustili su Rodos.
Vladavina na Malti
Nakon nekoliko godina lutanja po Europi, Red je 1530. dobio Maltu od cara Karla V. Habsburgovca. On im je otok ustupio u zamjenu za simboličnu godišnju najamninu – jedan malteški sokol. Na Malti su ivanovci izgradili snažnu vojnu silu i pomorsku bazu. Njihov najslavniji trenutak došao je 1565., kada su tijekom velike opsade uspješno odbili invaziju osmanske vojske. Pobjeda učvrstila je njihov status i omogućila im da ostanu na Malti još više od dva stoljeća. Na Malti su ivanovci osnovali grad Vallettu, nazvan po velikom meštru Jean de la Valetteu, koji je vodio obranu tijekom opsade. Grad je postao sjedište reda i važno kulturno, vojno i diplomatsko središte Mediterana. Zato su ivanovci bili novi naziv – malteški vitezovi. No, 1798. Napoleon Bonaparte osvojio je Maltu tijekom svog pohoda na Egipat, prisilivši red na novi egzil.
Od 19. st. do danas
Nakon odlaska s Malte, red nije nestao. U 19. stoljeću, ivanovci su ponovo reorganizirani, s ciljem da se usmjere na humanitarni rad. U tom razdoblju osnovane su nove organizacije, koje se smatraju nasljednicima Reda ivanovaca. Najznačajnije su Suvereni viteški malteški red, Red svetog Ivana, Brandenburški red svetog Ivana, Red svetog Ivana u Švedskoj i Red svetog Ivana u Nizozemskoj. Sve one djeluju i dan danas. U novim organizacijama naglasak je stavljen na pružanje medicinske pomoći, pomoć siromašnima i zaštitu od ratnih strahota. S obzirom na dugogodišnju tradiciju u pružanju pomoći, malteški vitezovi nastojali su očuvati povijesni ugled, dok su prilagodili svoje djelovanje potrebama novog doba.
U 20. stoljeću katolički Suvereni viteški malteški red sa sjedištem u Rimu, postao je renomirana međunarodna humanitarna organizacija, koja je stekla ugledan status u mnogim zemljama svijeta. Premda organizacija nema svoj teritorij, u pravilu se smatra suverenim entitetom prema međunarodnom pravu. Red ima status stalnog promatrača u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda od 1994. Članstvo Reda uključuje oko 13 500 vitezova, dama i kapelana. Ivanovci zapošljavaju oko 52.000 liječnika i bolničara uz pomoć 95.000 volontera u više od 120 zemalja. Takvo humanitarno djelovanje podsjetnik je na slavnu povijest.
Uvertira u stoljeća krvi: Ovako su započeli srednjovjekovni ratovi koji su zauvijek promijenili Europu
