Sukobi i ratovi nemilosrdna su pojava svakog povijesnog razdoblja. Takvi neželjeni događaji ne mogu se lako zaustaviti. Većina ratova završava mirovnim pregovorima, a njih predvodi neutralna strana. Vatikan je kao najmanja svjetska država i središte Rimokatoličke crkve s više od milijardu katolika i ogromnim moralno-duhovnim utjecajem, idealna država za vođenje pregovora. U drugoj polovici 20. i početkom 21. st. Sveta Stolica dala je svoj doprinos u završavanju niza ratova i stvaranju mirnijeg svijeta.
Okončanje Hladnog rata i krah komunizma u istočnoj Europi
Papa Ivan Pavao II. odigrao je ključnu ulogu u završetku Hladnog rata, ponajviše svojim utjecajem u istočnoj Europi, posebice rodnoj Poljskoj. Papa je pružao nadu potlačenim narodima pod komunizmom. Već prilikom svog prvog posjeta Poljskoj 1979., njegova poruka bila je jasna – pozvao je narod na očuvanje vjerskog identiteta i nacionalnog ponosa. U svom poznatom govoru u Varšavi, izrekao je rečenicu koja je odjeknula diljem Istočne Europe: „Ne bojte se!“ Ovaj poziv na hrabrost nadahnuo je milijune ljudi u komunističkim zemljama. Bio je to simbolični poziv na oslobođenje koji je osnažio demokratski pokret.
Jedan od najvažnijih doprinosa pape Ivana Pavla II. bio je njegov utjecaj na poljski radnički pokret Solidarnost. Solidarnost, sindikalni pokret predvođen Lechom Wałęsom, ubrzo je prerastao u pokret za slobodu i demokraciju. Papa je pružao snažnu moralnu podršku pokretu, koji je postao simbol otpora komunizmu u istočnoj Europi. Istodobno, papa je uspostavio bliske odnose s ključnim svjetskim liderima, američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom i britanskom premijerkom Margaret Thatcher. Oni su s papom dijelili zajednički cilj okončanja Hladnog rata i oslabljivanja sovjetskog utjecaja u svijetu. Američka administracija, ohrabrena papinim stavovima, nastavila je s ekonomskim sankcijama i političkim pritiscima na SSSR, dok su i Vatikan i Zapad promicali ljudska prava i slobode. Papa je pružao potporu disidentima u cijelom Istočnom bloku, od Poljske do Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza, šaljući im poruku da nisu usamljeni. Jedan od najpoznatijih disidenata, Vaclav Havel, češki književnik i kasniji predsjednik Čehoslovačke, izjavio je da je Ivan Pavao II. bio ključan inspirator za mirne promjene i demokratizaciju.
Okončanje rata Hrvata i Bošnjaka
Početkom 1994. Sveta Stolica se angažirala na zaustavljanju Hrvatsko-bošnjačkog rata, što je trebao biti prvi korak ka potpunom okončanju rata u Bosni i Hercegovini. Vatikan je bio među prvima koji su priznali neovisnost Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a također je brzo reagirao na eskalaciju sukoba u BIH, pokušavajući djelovati kao mirovni posrednik između tri zaraćena naroda. Papa Ivan Pavao II. kontinuirano je apelirao na sve strane da prekinu sukobe i pronađu zajednički jezik. Njegove poruke imale su snažan odjek, osobito među Hrvatima, koji su u Crkvi nalazili moralnu podršku. Uspostavom diplomatskih kanala između Vatikana i sukobljenih strana, vatikanski diplomati su poticali dijalog i kompromis kao jedini put prema stabilnosti.
U veljači 1994. papa je zamolio hrvatskog ministra vanjskih poslova Matu Granića da pronađe način za okončanje rata koji je papa smatrao ekumenskim problemom, tj. sukobom katoličanstva i islama, a zauzvrat je obećao posjetiti Hrvatsku. Istaknuo je opasnost radikalnog islamskog fundamentalizma (u BIH je bilo nekoliko tisuća mudžahedina) koji bi se iz BIH mogao preliti u terorističke akte diljem Europe. Kardinal Sodano i vatikanski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Tauran od Granića su zatražili smjenu Mate Bobana s mjesta lidera Hrvatske Republike Herceg-Bosne jer su smatrali kako on i njegovi suradnici nemaju vještinu za vođenje pregovora.
Papa nije nametao konkretno političko rješenje za BIH, ali je svesrdno podržao američku ideju stvaranja hrvatsko-bošnjačke Federacije BIH, dobrim dijelom zato kako velik broj katolika i katoličke imovine ne bi završio u muslimanskom entitetu. Ubrzo je Boban smijenjen, a na njegovo mjesto došao je Krešimir Zubak koji je pristao na formiranje Federacije što se dogodilo Washingtonskim sporazumom u ožujku 1994. Ratni okršaj katolika i muslimana je završen, što je uvelike pojednostavilo rat u BIH.
Normalizacija odnosa SAD-a i Kube
Vatikan je imao ključnu ulogu u posredovanju koje je dovelo do povijesne normalizacije odnosa između SAD-a i Kube 2014. Proces diplomatskog pomirenja dviju zemalja, koje su bile u neprijateljskim odnosima više od 50 godina, bio je rezultat višegodišnjih tajnih pregovora i diskretnih diplomatskih inicijativa, u kojima je Vatikan, a posebno papa Franjo, imao presudnu ulogu. Vatikan je organizirao nekoliko tajnih sastanaka između američkih i kubanskih dužnosnika. Ti su se sastanci uglavnom odvijali u Kanadi i Vatikanu pod visokim stupnjem povjerljivosti. Sveta Stolica je imala idealan položaj posrednika zbog povijesne neutralnosti i dugogodišnje prisutnosti u Latinskoj Americi.
Papa Franjo osobno je pisao pismima tadašnjem američkom predsjedniku Baracku Obami i kubanskom predsjedniku Raulu Castru, potičući ih na otvaranje kanala komunikacije i promicanje dijaloga. U pismima je apelirao na zajedničke vrijednosti i pozivao na oprost i pomirenje. Papina pisma, riječima samih sudionika, imala su presudan utjecaj da krenu prema pomirenju. Službena objava o normalizaciji odnosa između SAD-a i Kube dogodila se 17. prosinca 2014., kada su Obama i Castro javno objavili da su postigli dogovor o ponovnom uspostavljanju diplomatskih odnosa. Oba predsjednika zahvalila su papi Franji na njegovoj posredničkoj ulozi, ističući da bez njegove intervencije dogovor ne bi bio moguć. Vatikan je bio domaćin završnih pregovora koji su omogućili obje strane da se dogovore o razmjeni zatvorenika, otvorenju veleposlanstava u Washingtonu i Havani te uklanjanju pojedinih američkih trgovinskih i financijskih sankcija Kubi.
Mirovni proces u Srednjoafričkoj Republici
Vatikan je odigrao važnu ulogu u mirovnom procesu u Srednjoafričkoj Republici 2015., u trenutku kada je zemlja prolazila kroz razoran građanski rat obilježen etničkim i vjerskim podjelama. Građanski rat, koji je započeo 2012., pretvorio se u sukob između kršćanskih milicija (Anti-balaka) i muslimanskih pobunjeničkih grupa (Séléka), što je dovelo do masovnog nasilja, raseljavanja stanovništva i humanitarne krize. Papa Franjo posjetio je Srednjoafričku Republiku u studenom 2015., što je bio povijesni događaj s obzirom na tadašnje stanje u zemlji. Njegov posjet, održan pod visokim stupnjem rizika, simbolizirao je važnost mirovnog procesa i pružio nadu napaćenom stanovništvu.
Tijekom posjeta, papa je posjetio i kršćanske i muslimanske zajednice, šaljući snažnu poruku jedinstva i pomirenja. Posebno je simboličan bio njegov posjet džamiji u glavnom gradu Banguiju, gdje je pozvao muslimansku zajednicu na mir i zajednički život s kršćanima. Papa je apelirao na sve strane da odbace mržnju i nasilje, ističući kako vjera nikada ne smije biti korištena za opravdavanje nasilja. Njegova poruka potaknula je mnoge vođe kršćanskih i muslimanskih zajednica da počnu graditi mostove povjerenja. Vatikan je organizirao brojne sastanke s predstavnicima različitih zajednica u Srednjoafričkoj Republici, promovirajući dijalog između kršćanskih i muslimanskih vođa. Također, pružao je humanitarnu pomoć žrtvama sukoba. Mirovni sporazum u Srednjoafričkoj Republici potpisan je 6. veljače 2019. u glavnom gradu Banguiju. Iako Vatikan nije bio izravni posrednik u pregovorima, prethodne mirovne inicijative pape Franje 2015. imale su važnu ulogu u poticanju međureligijskog dijaloga i smanjenju nasilja, što je postavilo temelje za kasnije pregovore. Rat još nije gotov.
Kolumbijski mirovni proces
Vatikan je imao važnu ulogu u mirovnom procesu između kolumbijske vlade i Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC), što je 2016. rezultiralo povijesnim mirovnim sporazumom nakon više od pet desetljeća sukoba. Papa Franjo snažno je podržavao mirovni proces u Kolumbiji i osobno se zalagao za postizanje dogovora između kolumbijske vlade i FARC-a. Kao latinoamerički papa, bio je posebno senzibiliziran za probleme regije i svjestan dugotrajnog nasilja i humanitarnih patnji koje su pogodile kolumbijsko stanovništvo. Njegove su poruke mira bile usmjerene na pomirenje i obnovu povjerenja, pozivajući obje strane da ostave prošlost iza sebe i izgrade pravedno društvo.
Vatikan je, kroz svoje diplomatske kanale, podržavao pregovarački proces koji se odvijao u Havani od 2012. do 2016. Premda nije bio izravan posrednik, Vatikan je pružao podršku putem kolumbijskih biskupa i crkvenih predstavnika koji su sudjelovali u neformalnim razgovorima i nudili prostor za dijalog. Katolička crkva u Kolumbija pružila je pomoć kolumbijskoj vladi, djelujući kao posrednik između civilnog društva i političkih aktera. U lipnju 2016. kolumbijska vlada i pobunjenici potpisali su povijesni sporazum o prekidu vatre. Iako je dogovor odbijen na plebiscitu koji je uslijedio u listopadu, revidirani mirovni sporazum potpisan je sljedeći mjesec, a potvrdio ga je kolumbijski Kongres. U rujnu 2017. papa Franjo posjetio je Kolumbiju kako bi pružio podršku mirovnom procesu. Posjet je bio od velikog simboličkog značaja za kolumbijski narod i dodatno je osnažio napore na provedbi mira. Građanski rat u Kolumbiji još nije gotov jer su FARC-ovi disidenti nastavili gerilsku borbu kao i narko karteli. Međutim, Sveta Stolica je uvelike primirila taj sukob kao i mnoge druge sukobe u svijetu, što je neprocjenjiv doprinos.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Papa Franjo kao mirovni posrednik: Može li Vatikan prekinuti ukrajinski rat?
