Trumpu se mora priznati kako je barem na neko vrijeme potukao ruske i kineske vanjskopolitičke ambicije, uključujući i one kroz format BRICS, i uništio europske snove o geopolitičkoj autonomiji. Najteža bitka mu predstoji na američkom političkom tlu, a tu je pak pravi kaos
Ako netko misli kako je u SAD-u i Europi još uvijek glavna tema Ukrajina jako se vara (o ovoj potonjoj ćemo svakako reći nešto više kasnije u tekstu jer taj geopolitički problem usprkos svemu nigdje nije nestao, štoviše!). Naime, s obje strane Atlantika političkim i medijskim prostorom dominira samo jedno – Epsteinovi tajni dosjei . I to s razlogom!
Iako se upravo sada pokušava u prvi plan nametnuti jedna posve druga tema – krajnje apstraktna, ali za naivce itekako atraktivna i privlačna – ona o izvanzemaljcima! Nju su – gotovo sinkronizirano, na pijedestal popularnosti postavili međusobni ljuti suparnici Donald Trump i Barack Obama. Vjerojatno zato da se oči javnosti udalje sa sve neugodnije, gotovo pa krize u svezi afere Epstain, koja prijeti krajnje neugodnim posljedicama i po demokrate i po republikance (predizbori su brzo, već ujesen), a da o britanskoj kraljevskoj obitelji i monarhiji u cijelosti i ne govorim.
Ta je afera u SAD-u ali i u europskim, prije svega njenim zapadnim državama otvorila duboku jamu koja ubrzano guta donedavnu pozitivnu percepciju javnosti o svojim elitama koja je ionako već bila dobrano načeta (opačina i perverzije nisu Epsteinov izum i privilegija). Zapad je i puno prije spomenute afere ubrzano klizio u dekadenciju, gotovo je crpeći iz primjera sutona europskih antičkih civilizacija – grčke i rimske. Kada gledamo pojedina umjetnička djela poznatih slikarskih majstora, koja jasno oslikavaju o kakvim se razmjerima dekadencije radilo u elitama tih drevnih društava, nije teško povući paralele s ovim što se sada događa. Slike raskalašenih zabava i orgija na kraljevskim i carskim dvorcima i palačama antičkih velikaša gotovo su preslikane i utkane u privatne živote mnogih suvremenih moćnika koji zbog golemog bogatstva više ne znaju što bi radili sami sa sobom, a najmanje znaju i žele pronaći svoj unutarnji mir.
Sve su moralne granice već odavno srušene, a osjećaj nedodirljivosti to je samo pojačavao. Jedna je, međutim, stvar uništila tu percepciju – nova medijska tehnologija i društvene mreže. Paradoksalno – alati koje su same elite stvorile za potpuni nadzor (ali i zaglupljivanje) masa. Uporaba novih tehnologija omogućila je kako pogled iznutra o opačinama svih vrsta, tako i distribuciju istog sadržaja u javni prostor. Za početak samo u nadležna pravosudna tijela, a onda i prema svima nama, nakon objava milijuna kompromitirajućih fotografija i dokumenata vezanih s Epsteinom i njegovim „Otokom razvrata“, zlouporabom moći, zataškavanjima, korupcijom i svakojakom drugom prljavštinom neviđenih razmjera. Danas se više jednostavno ništa ne može sakriti.
U Europi padaju glave, ali ne i u SAD-u!
Razmjeri razvrata kraljevskih, političkih, poslovnih i drugih elita uključenih u ovaj istinski krug pakla su frapantni. I dok u Europi zbog toga padaju prve političke glave, potresaju se čitave monarhije (britanska, norveška) i vlade (Keir Starmer), a utjecajnih korisnika Epsteinovog osmišljenog modela zabave ima i u Francuskoj, čak i u kabinetu sadašnje njemačke vlade pa je moguće još štošta očekivati – u SAD-u je stvar potpuno suprotna! Tamo nema niti najmanjih naznaka o bilo kakvim ostavkama ili pak pokretanjima sudskih procesa s ciljem kažnjavanja korisnika perverznih usluga, čak ni s ciljem zaštite žrtava, prije svega onih maloljetnih.
Kad je Trump u predizbornoj kampanji obećao objavljivanje tajnih dokumenata nakon ulaska u Bijelu kuću to nije želio učiniti. Pod pritiskom javnosti objavio je samo manji broj istih što je potaknulo demokrate da ga i politički, kroz Kongres i medije po njihovom kontrolom primoraju i na objavu ostatka tajne dokumentacije. Međutim, kada je Trump popustio, u pokrenutoj lavini kompromata ispostavilo se kako je puno veći broj „korisnika usluga“ preminulog seksualnog prijestupnika bilo unutar demokratskih redova, iako ni oni iz republikanskih nisu baš iznimka a ima ih i u sadašnjoj Trumpovoj administraciji. Ali očito je kako je Demokratska stranka bila spremna žrtvovati neke svoje bivše teškaše tipa bračni par Clinton u zamjenu za mogućnost napada na samog Trumpa. Ne toliko zbog njegove možebitne inkriminirajuće uloge u ovoj aferi (čega za sada nema), već puno više zbog čistih političkih razloga i činjenice da je u ovakvim slučajevima redovito bolje djelovati s pozicije oporbe negoli vlasti. S oporbom se šokirana i nezadovoljna javnost uvije više solidarizira, tim više ako se od strane vlasti ništa ne poduzima u pravosudnom smislu.
A tu se ne poduzima ništa. Za za sada su, pravosudno gledano, glavom platili samo Jeffrey Epstein i njegova ključna suradnica u spomenutim prljavštinama Ghislaine Maxwell, bivša pripadnica britanskog „jet seta“ i kćer poznatog američkog medijskog magnata Roberta Maxwella židovskog porijekla i prebjega od nacističkog terora iz rodne mu Čehoslovačke. I to su platili još u vrijeme nekih bivših administracija.
Obama: Izvanzemaljci su ‘stvarni’
Naime, Trump sada u potpunosti kontrolira Ministarstvo pravosuđa, što znači i FBI, i jasno je da bi bio u stanju pokretati sudske procese ako bi htio: jer nisu kriminalci samo spomenuti dvojac koji je sve organizirao i omogućio, već i korisnici njihovih usluga. Uostalom, zato u Europi i padaju krupne glave. Trump se očito nečega boji, vjerojatno činjenice da bi pravosudni postupci uništili same temelje američkog društva s obzirom što bi sve prljavoga izlazilo na vidjelo.
Ali demokrati ne miruju. Tako je na saslušanju u Kongresu prije nekoliko dana Trumpovoj glavnoj državnoj odvjetnici Pam Bondi bilo i postavljeno pitanje zašto se ne procesuiraju počinitelji i time da satisfakcija žrtvama u potpunosti izbjegla odgovor. Preciznije, strelice je uputila u suprotnom smjeru, postavivši retoričko pitanje, zašto sve prijašnje administracije, počevši od Obamine nisu ništa poduzele da se krivce kazni, dok ova Trumpova barem nešto pokušava učiniti?
Ali demokrati su očito „nanjušili krv“ pa Trumpu predstoje teški tjedni i mjeseci u kojima bi se itekako mogli potresti temelji društva. Jedan od tih temelja – onaj medijski, potresa se više nego ikad. Naime, početkom veljače, Jeff Bezos, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu i vlasnik Amazona, a koji je od 2013. godine postao i vlasnik poznatog srednjostrujaškog liberalnog medija The Washington Post, otpustio je čak trećinu novinara, a opća je procjena da će se taj čuveni medij i potpuno ugasiti. Također se javljaju i glasine kako je ovime Bezos pogodovao Trumpu. Naime, tijekom Trumpovog prvog mandata, Bezos je čvrsto stajao uz Trumpu neugodan WP čak i kada je njegovo upravljanje tim medijem prijetilo da će ga koštati milijarde dolara u vladinim ugovorima. Ovog je puta stvar potpuno obrnuta. Uoči Trumpove druge inauguracije Bezosov Amazon potpisao je ugovor o sponzoriranju s 40 milijuna dolara dokumentarca „Melania“ čija je premijera održana nedavno, naravno, u nazočnosti Trumpa i prve dame Melanie Trump.
Britanska oporba nanjušila krv zbog afere Epstein: Starmer se bori za preživljavanje
„Mali pobjedonosni rat“ kao lijek za sve unutarnje probleme
Ali da ipak stvar posve ne prepusti slučaju, tj. da afera Epstein možda ipak potrese same temelje SAD-a do granice pucanja, Trump bi se vrlo lako mogao poslužiti i davno prokušanom američkom metodom za rješavanje opasno nagomilanih unutarnjih problema i sukoba – pokretanjem malog pobjedonosnog rata! Najviše pritom mislim na Iran, gdje se svi potezi administracije, koje povlači od Nove godine do sada, kreću upravo u tom smjeru.
Prošli je tjedan Trump u Bijeloj kući ugostio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i s njim, umjesto planiranih 45 minuta razgovarao iza čvrsto zatvorenih vrata čak tri sata. Ne sumnjam kako je tema zapravo bila „usklađivanje satova“ odnosno zajednički potezi vojnog karaktera protiv Irana i u čemu je Izrael, kao bliskoistočni strateški saveznik SAD-a – neizostavna odnosno ključna karika. Izrael potpuno otvoreno govori kako je spreman i sam izvršiti snažne zračne napade na Iran pri čemu bi mu SAD trebao osigurati samo snažnu protuzračnu potporu od iranskih dalekometnih balističkih raketa.
Nakon sastanka Trump je gotovo otvorenim riječima zatražio iransku kapitulaciju pred američkim zahtjevima koji se odnose na potpuno odustajanje Teherana od obogaćivanja urana u civilne svrhe, od prekida razvoja inače i više nego respektabilnog iranskog raketnog programa i svođenja istog na mogućnost da posjeduje rakete dometa do svega 300 kilometara (Iran sada ima rakete od 1500 i više kilometara kojima može gađati čitav teritorij Izraela ali i sve američke bliskoistočne baze, a navodno posjeduje i hiperzvučne rakete što nije službeno potvrđeno). Trump je rekao kako Teheran dobro zna što mu se dogodilo u prošlogodišnjoj američkoj vojnoj operaciji „Ponoćni čekić“ i da ne smije ponoviti istu grešku. Drugim riječima Teheran bi morao kapitulirati ukoliko želi izbjeći novi, vjerojatno još razorniji američki napad od spomenutog prvotnog.
Sve to u krajnje neugodan položaj stavlja Kinu i Rusiju koje su se početkom siječnja već suočile s gubitkom Venezuele, a slična sudbina prijeti i Kubi za koju The New York Times, pozivajući se na izvore iz američke administracije, prošli tjedan piše kako bi njen režim mogao pasti do kraja ove godine. Ovdje bih dodao kako sam siguran da Rusija i Kina neće prstom mrdnuti da bi zaštitili svog višedesetljetnog bliskog ideološkog saveznika, iako će se možda poneki ruski tanker s naftom uspjeti probiti kao humanitarna pomoć ali to ništa neće promijeniti na stvari. Režim je de facto osuđen na propast jer narod u suprotnom neće imati što jesti. Na nafti se bazira sva kubanska industrija, poljoprivredne farme i javni prijevoz.
Još prošle godine Trump je Kinu detronizirao i iz kontrole Panamskog kanala snažnim pritiskom na tamošnju nejaku vladu da opozove sporazum koji ima potpisan s izvjesnom honkonškom tvrtkom koja nadzire infrastrukturu na izlazu i ulazu u kanal, pa je potpuno jasno kako SAD namjerava pod svoj puni nadzor staviti sve globalne plovne putove i time kontrolirati svjetsku trgovinu.
Pa iako ni Kina ni Rusija sa sve tri zemlje (Venezuela, Iran, Kuba) nemaju formalne savezničke odnose koji bi ih primorale na pružanje vojne zaštite od bilo koje države koja bi zaprijetila njihovom suverenitetu, jasno je kako bi njihov trajni gubitak uništio ne samo kineske i ruske unosne poslove i investicije, prije svega u energetskoj i vojnotehničkoj sferi kroz potpisane sporazume o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu, već bi to imalo i krajnje neugodan odjek u međunarodnoj zajednici u smislu reputacije Moskve i Pekinga kao pouzdanih partnera koji su u stanju zaštititi svoje i interese onih zemalja koje svoje razvojne planove vide u suradnji s tim azijskim mega-državama kao alternative zapadu.
Naravno, kao što sam u jednoj od svojih nedavnih analiza već rekao, posljedice po Peking i Moskvu po pitanju Irana (važniji im je od Venezuele i Kube zajedno) ovisit će u prvom redu o tome čime bi na kraju rezultirala američka vojna operacija. Ukoliko bi dovela smo do materijalnih šteta po vojnu i civilnu nuklearnu i drugu infrastrukturu stvar je jedna, dok je potpuno drukčija ukoliko bi zbog nje bila detronizirana državna vlast koja je prošli tjedan svečano obilježila 47. godišnjicu čuvene iranske Islamske revolucije uz okupljanje stotina tisuća građana u središtu Teherana (zgodno je spomenuti kako je iranskom vodstvu na toj obljetnici čestitao i glavni tajnik UN-a Antonio Gutteres). Kina i Rusija mogu otrpjeti iranske materijalne štete od američkih udara i kasnije sudjelovati u obnovi zemlje, ali bi dolaskom proameričke vlade u Teheranu Iran izgubile dugoročno (i naftu za Kinu i prometni koridor Sjever-jug za Rusiju).
Dakle, mali pobjedonosni rat s Iranom Trumpu bi omogućio popravljanje vrlo loše krvne slike njegovog imidža u američkom biračkom tijelu kroz skretanje pozornosti s afere Epstein i unutarnje politike općenito na onu vanjsku. Ali to nikako ne bi bilo dovoljno da spriječi, kako se sada čini – teški poraz Republikanske stranke na predizborima 3. studenog ove godine.
Za tako nešto, osim pobjede nad Iranom, Trumpu je prijeko potreban i mirovni sporazum o završetku ukrajinskog rata – i to do početka svibnja – iako ni tada ne bi bio siguran u izbjegavanje poraza koji bi mu uvelike ograničio provedbu zacrtanih politika u preostale dvije godine mandata.
WSJ: Trump razmatra plan za ‘ubojstvo’ iranskih vođa
Rusko zaoštravanje retorike prema zapadu
U Moskvi je u posljednjih mjesec dana primjetno zaoštravanje službene retorike prema američkoj politici u odnosu na pregovore o Ukrajini, ali i ne samo o tome. Retorika, dakle, postaje oštrija i odlučnija. O njoj više malo kasnije u tekstu, a sada bih samo rekao kako se ona u svojoj biti svodi na konstataciju da s Moskvom više nitko ne vodi prave pregovore, već da pregovore međusobno vode samo SAD i Europa, a Rusiju se želi dovesti pred svršen čin. Moskva smatra da su europski lideri uspjeli skrenuti Trumpa s puta dogovora prihvaćenog na summitu Trump-Putin na Aljasci 15. kolovoza prošle godine. Naime, ruski visoki dužnosnici i analitičari bliski Kremlju tvrde kako Moskva još uvijek nije službeno dobila niti famozni Trumpov mirovni plan od 20 točaka (reduciran s prvotnih 28 točaka kojima je Moskva bila zadovoljna jer se temeljio na „duhu Aljaske“), već da o njemu zna jedino ono što može saznati iz zapadnih medija. A ono što je doznala, nikako joj se ne sviđa.
Naime, kako je prošli tjedan ponovio ruski šef diplomacije Sergej Lavrov u svom intervjuu za BRICS TV, a onda i u službenom obraćanju zastupnicima državne Dume, tzv. „duh Aljaske“ je potpuno nestao iz američkog vanjskopolitičkog diskursa (inače izraz „duh Aljakse“ nitko drugi osim Rusije na zapadu ni ne koristi niti zna o čemu se radi). Taj je „duh“ predstavljao usuglašeni dogovor Trumpa i Putina o načinu rješenja ukrajinskog rata, a koji je po prvi put od strane nekog zapadnog čelnika prihvatio kao uvjet za sporazum rješavanje temeljnih uzroka rata zbog kojih ga je Rusija pokrenula, zatim nemogućnost da Ukrajina postane članica NATO saveza, pravo na uporabu ruskog jezika za rusku etničku zajednicu i ruskojezičlne Ukrajince te ukrajinske pravoslavne crkve moskovskog patrijarhata, kao i sigurnosna jamstva za sve – i za Ukrajinu i za Europu i za Rusiju.
Rusija je u tom smislu napravila znatne ustupke od svojih prvotnih zahtjeva svjesna nužnosti kompromisa za bilo koji sporazum, te je, kako je rekao Lavrov, odustala od dijelova teritorija dviju od četiri anektirane ukrajinske regije s početka listopada 2022. godine – zaporoške i hersonske, tj pristala na njihovo razgraničenje po trenutačnoj crti bojišnica. Donbas (DNR i LNR) pripao bi Rusiji u cijelosti. Kako navode ruski analitičari, Putin je također odustao od zahtjeva za velikim smanjenjem ukrajinske vojske tj. pristao na njen puno veći broj u odnosu na trženi mirnodopski.
Međutim, kako je dalje rekao Lavrov, od postignutog dogovora na Aljasci više nije ostalo ništa pa je očito da je Trump popustio pred pritiskom saveznika. To je za Rusiju neprihvatljivo i ona od postignutog dogovora nikad neće odustati jer je to minimum koji se odnosi na ključne ruske nacionalne interese, a kada su oni u pitanju „kompromisa nema“ – rekao je Lavrov. Pritom je oštro kritizirao Trumpove poteze u Venezueli, Iranu i na Kubi, kao i prijetnje drugim državama uvođenjem sankcija i carina ukoliko budu kupovale rusku naftu, a kritizirao je i američke vojne poteze usmjerene na blokadu prijevoza tankera s ruskom naftom.
Ovo je prvi put da je na tako visokoj razini Moskva oštro kritizirala Washington, iako je primjetno kako Putin još uvijek gaji određenu nadu u dogovor s Trumpom, što se vidi kroz nešto blaža priopćenja od onih Lavrovljevih od strane njegovog glasnogovornika Dmitrija Peskova.
Senzacionalni mirovni plan za Ukrajinu: Što su umjesto svjetskih vođa skrojili naš analitičar i AI (4. dio)
Putin i dalje naivan ili zna nešto više?
Putin je još prije dvije godine javno priznao ruskoj javnosti kako je pogriješio i bio naivan kada je vjerovao u iskrene namjere zapada za ravnopravne odnose s Rusijom na temelju međusobnog uvažavanja. Griješi li sada opet kad vjeruje Trumpu ne znam, ali znam kako ruska javnost već duže vrijeme kritizira sve ono što se Rusiji događa u kontekstu samog vođenja rata (većina građana bi željela da to bude puno oštrije u smislu primjene vojne sile protiv Ukrajine i odlučnije u kontekstu pregovora sa zapadom), ali i na međunarodnoj pozornici gdje Trump sve odlučnije napada ili preotima zemlje koje su Rusiji partnerske.
To je u neku ruku potvrdio i Lavrov u obraćanju Dumi, kada je rekao kako SAD tjera sve konkurente iz zapadne hemisfere prisvajajući je za sebe, dok istodobno udara na Iran, a američki dužnosnici krstare Armenijom, Azerbajdžanom i Srednjom Azijom – tj. neposrednom zonom ruskog utjecaja od kojeg, čini se – ostaje sve manje.
Zapravo Lavrov pravilno konstatira probleme za Rusiju, ali pritom ne daje nikakve recepte na koji ih način Moskva mora otkloniti. Pritom Putin nastavlja igrati svoju vanjskopolitičku igru koja iritira sve veći broj Rusa, jednako kao i njegova PR pojavljivanja u vojnoj odori s vodećim ruskim generalima u kontekstu imaginarnih velikih vojnih uspjeha u Ukrajini koji samo što nisu stigli.
Međutim, također je u svemu ovome nedvojbeno kako je Rusija s početkom godine uvelike pojačala intenzitet zračnih napada sada već na čitavu Ukrajinu, posebno glavni grad Kijev – i na energetsku i prometnu infrastrukturu što u težak položaj stavlja ne samo ukrajinsku vojsku i njenu opskrbu, već i civilno stanovništvo. Pritom je, neovisno o početku pregovora u trostranom formatu Rusija-Ukrajina-SAD u Abu Dhabiju, Moskva ponovo počela odašiljati poruke da će sve svoje zacrtane ciljeve postići, ako ne za pregovaračkim stolom onda vojnim putom.
Macron: ‘Nećemo dopustiti SAD-u da nas gazi.’ Želi dijalog s Rusijom, jer ona će uvijek biti tu
Oštro kritiziranje Europe: „Jadna diplomacija“
Ali ako je netko mislio da je Lavrov oštro govorio o SAD-u, što bi tek rekao za njegove riječi upućene Europi. Nju je Rusija, čini se – posve isključila iz mogućnosti normalizacije odnosa barem u srednjoročnoj perspektivi i dok su na vlasti sadašnje elite. Nakon što je Emmanuel Macron prije desetak dana u Moskvu tajno poslao svog izaslanika s ciljem pokušaja obnove francusko-ruskog dijaloga na vrhu u čemu nije uspio, stigao je odgovor ministra Lavrova izrečen u navedenom intervjuu za BRICS TV. Taj je Macronov pokušaj nazvao „jadnom diplomacijom“ i pozvao francuskog predsjednika da smogne hrabrosti i da, ako to već želi, sam nazove Putina telefonski, a ovaj će se uvijek javiti bez obzira tko zove.
U svom obraćanju Dumi Lavrov je bio izrazito oštar prema Europi, rekavši kako je ona ta koja je prekinula dijalog i da ga stoga ona mora i prva pokrenuti. Pritom je dodao kako Rusija više nikada neće prva učiniti bilo kakav potez koji će ići u smjeru obnove dijaloga s „rusofobskom Europom“.
Ovdje bih bio hrabar reći kako će između Europe i Rusije nakon ukrajinskog rata koji će prije ili kasnije završiti, vjerojatno bez stvarnog pobjednika (iako će se takvima obje strane prikazivati) – prije zavladati novi hladni rat nego prevladati dijalog. Iako niti ovaj potonji ne smije biti isključen (barem u mjeri u kojoj će to Europi dozvoliti Sjedinjene Države). O tome svjedoče i sve češći signali koji stižu od pojedinih čelnika europski država, između ostalih i spomenutog Macrona.
EU raspravlja o Trumpovoj ideji za ubrzano pridruživanje Ukrajine u zamjenu za ustupanje Donbasa
Macronov govor čudnog karaktera
Macron je, tako, na prošlotjednoj Europskoj industrijskoj konferenciji u Antwerpenu dao začuđujuće točnu dijagnozu stanja u kojem se našla Europska unija. Rekao je kako se Europa odrekla ruskih energenata 2022. godine, ali da još nije pronašla sigurnu alternativu; Kina, umjesto što je trebala postati veliko tržište za naše proizvode, postala nam je konkurent, Amerikanci nam podmeću noge, zelena energija je upropastila industriju koja bježi u sigurnije američke luke i u Kinu i td., i td. Macron se, zajedno s Ursulom von der Leyen zalaže i za jedinstvenu europsku vojsku, ali i za atomsku energiju umjesto zelene – obnovljive, koja je i skupa i nedostatna, a ne bježi niti od nekog oblika federalizacije EU-a radi lakšeg donošenja odluka i bržeg reagiranja na probleme, a koju je prije desetak dana predložio bivši talijanski premijer i bivši predsjednik ECB-a Mario Draghi.
Problem za Macrona je što ni Amerikanci ni NATO ne žele ni čuti o jedinstvenoj europskoj vojsci, dok federalizaciju ne želi čak niti Draghijeva matična zemlja Italija sa svojim desničarskom vladom, koja uz mnoge druge članice teži barem zadržavanju ako ne i povećanju nacionalnog suvereniteta.
Istodobno njemački kancelar Friedrich Merz, kako je izvijestio POLITICO, kritizira Nijemce za lijenost kao jedan od glavnih uzroka nastale gospodarske krize, jer im je radni učlnak navodno manji od mnogih europskih zemalja, dok njemačka javnost, istodobno, prema najnovijim istraživanjima s čak oko 54 posto ispitanika od njega traži početak razgovora s Putinom. Isto traži čak većina i unutar stranke CDU kojoj je na čelu.
Znakovito je također kako je prošloga tjedna njemački ministar obrane Boris Pistorius (SPD) rekao da su njemačka vojna skladišta ispražnjena i da zemlja više neće ništa od oružja isporučivati Ukrajini.
Paralelno, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas je 11. veljače izjavila će bilo koji sporazum SAD-a i Rusija o Ukrajini morati dobiti suglasnost Europe, jer će u protivnom biti osuđen na propast. Drugim riječima gura EU za stol pregovora, pri čemu kaže kako i EU ima svoje poluge pritiska, ali ne na Ukrajinu koja se postojano pritišće, već na Rusiju. Tražit ćemo smanjenje brojnosti ruske vojske u sklopu sporazuma – ni manje ni više ispalila je Kallas i izazvala već poznate reakcije Moskve kada je riječ o ocjeni njene sposobnosti za dužnost koju obnaša.
Istodobno, Matthew Whitaker, američki veleposlanik u NATO-u, prošli je tjedan Ukrajini kroz Sporazum o popisu prioritetnih zahtjeva za Ukrajinu (PURL), koji su SAD i NATO potpisali u srpnju (NATO članice kupuju američko oružje a onda ga isporučuju Kijevu) obećao nove količine američkog oružja dokle se god ne potpiše sporazum o završetku rata. Drugim riječima, gotovo ista retorika koju je zastupao i Joe Biden s razlikom što je potonji upotrebljavao izraz „dokle bude potrebno“ i koji je Ukrajini isporučivao oružje neposredno, bez europskih posrednika.
Macron: ‘Nećemo dopustiti SAD-u da nas gazi.’ Želi dijalog s Rusijom, jer ona će uvijek biti tu
Prosudba
Sklon sam mišljenju kako Trumpu uopće nije u interesu bilo kakva žurba oko postizanja sporazuma o Ukrajini (osim ako je riječ o gore spomenutoj želji da to predstavi kao još jedan svoj uspjeh u zaustavljanju ratova u svijetu, a za predizborne svrhe ujesen ove godine). SAD je Trump lukavo izvukao iz neposrednog naoružavanja Ukrajine i moguće opasne eskalacije s Rusijom, iako Ukrajina i dalje de facto ratuje njegovim oružjem i koristi njegove obavještajne resurse, pri čemu američke vojne korporacije masno zarađuju. Osim toga Europu time čvrsto drži za gušu kroz vječnu prijetnju ruskim strašilom.
Trump neskriveno mrzi Europsku uniju i sklon je europskim nacionalnim državama, pri čemu EU kroz ukrajinski rat drži u šahu. EU se nema snage tome suprotstaviti. Štoviše, čitava koncepcija Europske unije, od njenog samog početka temeljila se na američkom obrambenom kišobranu. U konvencionalnom naoružanju to će se postupno nivelirati kroz nametnuta američka izdvajanja članicama NATO-a za naoružanje odnosno europsku militarizaciju što traži sam Washington (trebat će mu europska pomoć i na Arktiku, a možda i u Indopacifiku za suprotstavljanje Rusiji i Kini). Ali SAD nikada neće dati priliku Europi da geopolitički solira, a isto tako (upravo zbog toga) neće dozvoliti niti izgradnju njenog samostalnog nuklearnog kišobrana koji bi zamijenio onaj američki.
Već sam davno pisao kako je Europa za SAD od Drugog svjetskog rata bila i ostala idealna „odskočna daska“ za projiciranje američkih vojnih interesa u Africi, Bliskom istoku i Srednjoj Aziji.
I čitava ova nova Trumpova nacionalna i obrambena strategija neće se promijeniti nakon njegovog odlaska s vlasti, čak i ukoliko ga zamjeni neki demokratski predsjednik. Trumpov drugi mandat nije anomalija, već želja struktura stvarne moći u američkom društvu. Trump će trajati dok im bude od koristi. Za sada dobivenu ulogu na geopolitičkom planu (a ona je glavna) odlično igra.
S druge strane Europa se, iznenada, iz uspavanog raja koji je desetljećima razmišljao samo o svom razvoju na jeftinoj ruskoj energiji i američkoj sigurnosnoj zaštiti (kako je to de facto priznao Macron) našla u krajnje nezavidnoj situaciji da više samostalno ne odlučuje o svojoj sudbini. Bez stvarne vojne moći i bez prirodnih resursa, u poziciji je biranja između samo dvije opcije: položaja sretnog vazala ili nesretnog roba (ovo drugo ukoliko se bude opirala SAD-u). Nije problem zaključiti koju će ulogu radije prihvatiti nakon spoznaje da je sve drugo uzaludno.
Trumpu će se na kraju morati priznati da je barem za neko vrijeme potukao ruske i kineske vanjskopolitičke ambicije uključujući i one kroz format BRICS i uništio europske snove o geopolitičkoj autonomiji, dok mu najteža bitka zapravo predstoji na američkom političkom tlu.
Ukrajina pred zidom: Trump sprema sastanak Zelenskog i Putina; SAD shvaća ruske ‘crvene crte’; služiti u vojsci je sramota
O tome kakva će na kraju (p)ostati Amerika – ujedinjena i jača ili razjedinjena i slaba – ovisit će i dugotrajnost Trumpovih geopolitičkih uspjeha. Jer geopolitika je kao živi organizam: ako nisi fit i u formi doživljavaš poraze – i obratno.
