Vojna invazija administracije Donalda Trumpa na Caracas, koja je u ranim jutarnjim satima subote, 3. siječnja, rezultirala otmicom venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge Cilie Flores, predstavlja najozbiljniji i najšokantniji izazov međunarodnom poretku, već na samom početku 2026. godine.
Riječ je o događaju koji nije tek nova eskalacija američkog intervencionizma, već duboki diskontinuitet, stvarni turning point u međunarodnim odnosima, jer po prvi put ni minimalni sloj legitimacijske ideologije nije ni pokušao prikriti golu upotrebu vojne sile.
Za razliku od prethodnih intervencija, ovoga puta američki predsjednik nije posegnuo ni za jednim od potrošenih retoričkih obrazaca „obnove demokracije“ ili „ljudskih prava“, narativima koji su pratili rušenje i ubojstva Sadama Huseina ili Gaddafija, te odlazak Asada kao i niz drugih vojnih operacija koje su obećavale brze pobjede i demokratske tranzicije, a ostavile su iza sebe kaos, dugotrajne okupacije i strateške poraze. Odsutnost te retorike ne čini ovu intervenciju iskrenijom, već brutalnijom: ona jasno razotkriva imperijalnu logiku lišenu čak i simboličkog morala.
Posljednji događaji predstavljaju značajnu eskalaciju u dugotrajno napetim odnosima između Sjedinjenih Država i Venezuele. Povijest tih odnosa u velikoj je mjeri oblikovana venezuelanskim energetskim resursima, poglavito naftom, koja je desetljećima bila temelj i suradnje i sukoba između dviju zemalja.
Nafta zauzima središnje mjesto u strateškim ciljevima intervencije budući da je predsjednik Trump najavio revitalizaciju venezuelanske industrije ugljikovodika kroz opsežna ulaganja američkih kompanija. Sve to uz tvrdnju da je vlada Chaveza i Madura ukrala američku imovinu kada je nacionalizirala naftna polja.
Prema podacima Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), Venezuela raspolaže s približno 17 posto svjetskih dokazanih rezervi nafte, što ovom potezu daje jasnu geostratešku i ekonomsku dimenziju. Time je unutarnja politička kriza Venezuele dodatno internacionalizirana, prelazeći iz faze diplomatskog i ekonomskog pritiska u otvorenu vojnu intervenciju.
Zoran Meter: Rusija nemoćna spriječiti napad SAD-a na Venezuelu, kao i Kina; Što kuhaju Putin i Xi
Latinska Amerika u fokusu interesa SAD-a
Latinska Amerika nalazi se u fokusu strateških interesa Sjedinjenih Američkih Država gotovo dva stoljeća, počevši od 1823. godine, kada je predsjednik James Monroe predstavio Monroe doktrinu, prvi sustavno definiran vanjskopolitički koncept SAD-a, kojim je zapadna hemisfera, uključujući Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku, zamišljena kao jedinstven geopolitički prostor i, implicitno, kao ekskluzivna zona američkog interesa.
Monroeva doktrina formulirana je kao odgovor na pokušaje europskih sila da, nakon gubitka kolonija u Americi, ponovno uspostave politički i teritorijalni utjecaj u regiji. U svojoj poruci Kongresu Monroe je izričito naglasio da se američki kontinent više ne smije smatrati objektom europske kolonijalne ekspanzije te da će svaki takav pokušaj Sjedinjene Države smatrati prijetnjom vlastitoj sigurnosti i stabilnosti. Zauzvrat, SAD su se obvezale na nemiješanje u europske ratove i političke sukobe, čime je uspostavljen obrazac vanjskopolitičkog izolacionizma koji je dominantno obilježio američku politiku sve do Drugog svjetskog rata.
Tijekom 20. stoljeća Sjedinjene Države postupno su učvrstile političku, vojnu i ekonomsku dominaciju nad Latinskom Amerikom, regijom koju su u strateškom smislu percipirale kao neposredno interesno okruženje. U tom kontekstu, američka politika prema Latinskoj Americi često se manifestirala kroz izravne i neizravne intervencije, usmjerene ponajprije na zaštitu gospodarskih interesa američkih multinacionalnih kompanija koje su imale ključnu ulogu u eksploataciji prirodnih resursa regije.
S vremenom je postalo očito da američke administracije ne priznaju zemljama Južne i Srednje Amerike pravo i mogućnost samostalnog razvoja, zbog čega su vrlo često rušili legalno izabrane vlade i pružale aktivnu potporu represivnim, diktatorskim režimima. Tijekom hladnog rata, njihovi glavni saveznici poput Fulhensia Batiste na Kubi, Anastasija Somoze u Nikaragvi ili Augusta Pinochea u Čileu uživali su potpunu političku i financijsku potporu američkih administracija s obvezom zatiranja ljevičarskih gerilskih pokreta i ideja socijalizma koje su bile vrlo prijemčive u Latinskoj Americi. Stoljeće američkog intervencionizma, uvijek vođenog „humanim idealima“, Latinsku je Ameriku učinilo ovisnom, kontinentom neravnomjernog gospodarskog razvoja, iznimnih socijalnih razlika, političke podijeljenosti i nestabilnosti.
Dok su tijekom hladnog rata, Latinskom Amerikom vladale vojne hunte, Venezuela je bila primjer kako demokracija može funkcionirati i u zemljama u razvoju. Zlatno doba demokracije u Venezueli temeljilo se na ekonomiji nafte u kojoj je država imala dominantnu ulogu kao regulator i distributer naftnih prihoda, najvećim dijelom u socijalne potrebe društva. Uspon zlatnog doba trajao je sve do Crnog petka (18.02.1983.), kada je zbog pada cijene nafte i velikih novčanih izdvajanja za pokrivanje naraslih međunarodnih dugova kolabirala nacionalna valuta, čime je počelo razdoblje ekonomske stagnacije i inflacije. Uslijedila je, prema preporukama MMF-a primjena neoliberalnih mjera, što je izazvalo velike prosvjede protiv vlade koji su rezultirali s više od tristo mrtvih.
Hugo Chavez pobijedio je na predsjedničkim izborima 1998. godine s 52 posto osvojenih glasova, ostvarivši najuvjerljiviju izbornu pobjedu u Venezueli od 1947. Njegov dolazak na vlast označio je duboku političku i društvenu transformaciju zemlje, utemeljenu na programu „socijalizma 21. stoljeća“, koji je nastojao spojiti elemente demokratskog upravljanja s redistributivnom ekonomskom politikom i izraženim antiimperijalističkim usmjerenjem. Chavezova vizija Venezuele uključivala je redefiniranje odnosa sa Sjedinjenim Državama te odbacivanje uloge zemlje kao perifernog dijela američke interesne sfere. Središnji instrumenti njegove politike bili su nacionalizacija ključnih sektora, ponajprije naftne industrije, te široki socijalni programi usmjereni prema nižim društvenim slojevima, čime je značajno proširena dostupnost obrazovanja, zdravstvene skrbi i općenito socijalna uključenost.
Chavez je uveo visoke porezne stope za strane korporacije i unutar OPEC-a zagovarao rast cijena nafte, koristeći povećane prihode za financiranje socijalne potrošnje i kontrolu tečaja u cilju ograničavanja odlijeva kapitala. Iako je takav model rezultirao osjetnim smanjenjem siromaštva, nosio je i strukturne rizike, uključujući inflacijske pritiske i rast cijena. Međutim, tijekom razdoblja Chavezove vladavine od 1999. do 2012. godine inflacija je uglavnom održavana na prihvatljivoj razini zahvaljujući povoljnim kretanjima na globalnom tržištu nafte, koja su vladi osiguravala fiskalni i monetarni manevarski prostor.
Nakon smrti Huga Chaveza u ožujku 2013., bivši ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Nicolás Maduro, nastavio je vladati Venezuelom bez njegove karizme i sposobnosti mobilizacije. Madurova pobjeda na predsjedničkim izborima u travnju 2013. bila je tijesna i osporavana, što je već u samom početku oslabilo njegovu političku poziciju. Maduro je naslijedio vlast u uvjetima pogoršanih ekonomskih pokazatelja, visoke ovisnosti o prihodima od nafte i rastućih institucionalnih napetosti između izvršne vlasti i opozicije.
Venezuela ostala bez glavne figure u akciji bez presedana: Što dalje
Trump targirao Venezuelu
Tijekom svog prvog predsjedničkog mandata (2016.–2020.), Donald Trump jasno je pozicionirao Venezuelu kao ključnu državu za promjenu režima (regimechanges). U tom kontekstu, lider venezuelanske oporbe Juan Guaido bio je proglašen privremenim predsjednikom. Međutim, već u ranoj fazi postalo je očito da strategija promjene režima, razrađena u krugovima bliskim američkim političkim i sigurnosnim strukturama, nije proizvela očekivane rezultate. Ključna pretpostavka o brzom prelasku vojske na stranu oporbe pokazala se pogrešnom, što je dovelo do brzog sloma pokušaja prevrata. Ovi događaji ukazali su na ograničenja američke strategije prema Venezueli te na otpornost Madurove vlasti, usprkos dugotrajnoj ekonomskoj krizi i međunarodnoj izolaciji.
Kada je Hugo Chavez došao na vlast 1999. godine, Venezuela je izvozila gotovo 3,2 milijuna barela nafte dnevno. Velik dio bio je usmjeravan u rafinerije na obali Meksičkog zaljeva u Teksasu i Louisiani, koje su bile vrlo pogodne za preradu teške sirove nafte poput venezuelanske. Niz zakonskih promjena koje je Chavez pokrenuo 2007. godine, s ciljem uspostavljanja većinske kontrole države nad naftnom industrijom zemlje rezultirale su međunarodnim sporovima, koje su predvodili ConocoPhillips i ExxonMobil, koji još uvijek zahtijevaju goleme odštete za gubitak svojih početnih ulaganja.
Od početka novog mandata, američki predsjednik je fokusiran na Venezuelu. Naime, usporedo sa političkim pritiscima, Trumpova administracija postupno je eskalirala vojnu prisutnost u blizini Venezuele. Tijekom višemjesečnog razdoblja raspoređene su vojne snage i snažno naoružanje u širem karipskom prostoru, uz provođenje niza vojnih operacija usmjerenih protiv plovila za koja Washington tvrdi da su povezana s trgovinom narkoticima. Američke oružane snage provele su niz vojnih operacija tijekom kojih je, bez sudskog naloga ili izričitog ovlaštenja Kongresa, bombardirano približno trideset plovila za koja je Washington tvrdio da su povezana s trgovinom narkoticima. Ta su se plovila kretala Karipskim morem i Tihim oceanom, u blizini obala Venezuele i Kolumbije. Prema dostupnim podacima, u tim je operacijama smrtno stradalo ukupno 107 osoba.
Osim izravnih vojnih udara, Sjedinjene Države provele su i presretanje pomorskog prometa u Karipskom moru, pri čemu su zaplijenjena dva tankera s naftnim teretom. Ove mjere upućuju na širenje američkog sigurnosnog angažmana prema obrascu koji uključuje nadzor i kontrolu strateških energetskih tokova u regiji. U tom smislu, slučaj Venezuele ne predstavlja izolirani incident, već ilustraciju šireg pomaka američke politike prema Latinskoj Americi, pomaka koji kombinira povijesne obrasce hegemonijske kontrole s novim oblicima vojne i političke projekcije moći.
Kina poručila: Ta regija svijeta nije ničije dvorište
Nova strategija nacionalne sigurnosti SAD-a i kineski čimbenik kao prijetnja
U tom kontekstu, vojna intervencija protiv Venezuele, nakon višemjesečnog političkog, ekonomskog i sigurnosnog pritiska započetog još prethodnog ljeta, uklapa se u širu stratešku paradigmu koja je formalizirana u najnovijoj Strategiji nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država (2025). U tom dokumentu Zapadna hemisfera eksplicitno je definirana kao područje od vitalnog strateškog značaja za SAD, čime se osigurava normativni i institucionalni okvir za intenziviranje američkog angažmana, uključujući i uporabu sile. Osim otvorenih vojnih mjera, strategija uključuje i niz političkih instrumenata, poput diplomatskog pritiska i miješanja u unutarnje političke procese država regije.
Tijekom prvih mjeseci mandata, Venezuela se profilirala kao primarna meta vanjskopolitičkog djelovanja Trumpove administracije. Iz perspektive Washingtona, Madurov režim koncentrirao je više elemenata koji se percipiraju kao prijetnja američkim interesima: nedostupne izdašne prirodne resurse, ponajprije naftu; povezanost s transnacionalnim kriminalnim mrežama ili narkoterorizam (?); snažne migracijske tokove prema sjeveru; ideološki suprotstavljen režim koji održava bliske odnose s Kinom i Rusijom; te predsjednika Nicolása Madura, čiji je legitimitet osporavan od strane Sjedinjenih Država, Europske unije i dijela regionalnih vlada.
U tom kontekstu, osim nafte, Kina (manje Rusija) koja je ojačala svoju prisutnost u Latinskoj Americi i postala glavni trgovinski partner zemljama poput Brazila, Argentine i Čilea predstavlja snažan geopolitički izazov.
Kina je svega nekoliko dana prije invazije, predstavila svoju, treću po redu Strategiju za Latinsku Ameriku i Karibe. Kineske vlasti identificirale su sektore za potencijalnu suradnju, uključujući umjetnu inteligenciju, telekomunikacije, obnovljive izvore energije, vodik, rudarstvo i preradu minerala. Strategija također daje prioritet projektima prometa, logistike, električne energije i urbane infrastrukture u okviru kineske inicijative “Pojas i put”, koja sada uključuje 20 latinoameričkih zemalja.
Prema kineskom Ministarstvu trgovine, kineska izravna ulaganja u Latinskoj Americi dosegla su 14,7 milijardi američkih dolara u 2024. Otvaranje luke Chancay u Peruu vrijednu 1,3 milijarde dolara koja skraćuje vrijeme otpreme robe između Kine i Južne Amerike za deset danate rastuća vojna razmjena između Pekinga i zemalja poput Brazila izazvali su predvidljive alarme u SAD-u. Trgovina između Kine i Latinske Amerike udeseterostručila se u dva desetljeća, a Kina je sada drugi najveći trgovinski partner regije u cjelini i najveći za Južnu Ameriku, posebno kada se isključi Meksiko. Peking je proširio obrambenu prisutnost u regiji i proveo zajedničke vježbe s Brazilom.
Nova Strategija nacionalne sigurnosti Trumpove administracije posvećuje četiri stranice Zapadnoj hemisferi, naglašavajući otpor kineskom utjecaju. Naime, povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću dodatno je intenzivirao retoriku koja se u analizama često označava kao neoimperijalizam, uz česte povijesne paralele s Monroovom doktrinom iz 1823. godine. Takve usporedbe prizivaju sjećanje na dugotrajne obrasce američke hegemonijske politike u Latinskoj Americi, uključujući potporu državnim udarima, suradnju s autoritarnim režimima i izravne vojne intervencije. Nedavne izjave o mogućem preuzimanju Grenlanda te prijetnje ponovnim uspostavljanjem američke kontrole nad Panamskim kanalom dodatno su osnažile percepciju asertivnog i unilateralnog zaokreta američke vanjske politike.
Fokus američke administracije na Zapadnu hemisferu postao je još izraženiji, pri čemu se Venezuela počela promatrati kao potencijalni presedan. Politička transformacija te zemlje, potaknuta ili omogućena vanjskom intervencijom, mogla bi proizvesti širi učinak na druge ljevičarske režime u regiji, ponajprije u Nikaragvi i na Kubi. Međutim, takva strategija istodobno nosi znatne rizike: produbljivanje regionalne nesigurnosti i jačanje percepcije ugroženog suvereniteta među latinoameričkim državama. Ti su strahovi osobito izraženi u kontekstu povijesnih iskustava s američkim intervencionizmom, čije su posljedice često bile dugoročno iznimno destabilizirajuće, zapravo tragične.
Otmica Nicolasa Madura ove subote, nakon napada koji je naredio Donald Trump, otvorila je vakuum moći u Venezueli. Naglo i neočekivano uhićenje vođe koji je do tada imao gotovo potpunu političku, vojnu i institucionalnu kontrolu ostavilo je režim bez središnje figure, iako ne i bez strukture. Venezuela tako ulazi u fazu duboke i ekstremne neizvjesnosti, rastrgana između mogućnosti povijesne promjene koja bi mogla označiti kraj više od dva desetljeća chavističke vladavine i scenarija njegova krhkog, ali neizvjesnog kontinuiteta.
Zoran Meter: EU se ne može suprotstaviti Trumpu; globalni rat počeo je s Venezuelom i ne može se zaustaviti
Trenutačna ranjivost venezuelanske vlasti, u kombinaciji s Trumpovim ultimatumima i brutalnom odlučnošću dodatno destabilizira unutarnje prilike i stavlja na kušnju odanost ključnih aktera. Dinamika moći u zemlji ostaje iznimno složena, zbog čega zasad ostaju otvoreni gotovo svi mogući scenariji.
