Zahvaljujući posvemašnjoj euforiji koja je iznjedrila niz novih rekorda, američki S&P 500 trenutačno je na korak do dvoznamenkaste izvedbe (od početka godine).
Rezultat je još impresivniji u usporedbi s početkom travnja i dubokom korekcijom koju je isprovocirala šokantna objava “recipročnih carina”: u nepuna četiri mjeseca najpoznatiji svjetski burzovni indeks namaknuo je rast vrijednosti od gotovo 30 pos, izdašno honorirajući povjerenje optimista koji (ni tada) nisu digli ruke od Wall Streeta.
Tržište kao kockarnica
O uzrocima i pozadini fascinantnog preokreta itekako bi se dalo raspravljati – nemali je broj onih koji strahuju da su optimisti izgubili doticaj s realnošću i (klimavim) fundamentima, sa zebnjom promatrajući tržište koje sve više nalikuje kakvoj kockarnici, uporno prkoseći lošim vijestima (i kapricioznim potezima Bijele kuće).
Nanovo oživljavajući meme stock maniju koja je još prije nekoliko godina (tijekom pandemije) temeljito prodrmala Wall Street, vrlo bitnu ulogu u toj priči svakako igraju i mali ulagači koji se ne opterećuju previše sitnicama poput (relativno nepovoljnog) makro okruženja (utjelovljenog prije svega u rastućem proračunskom deficitu). Problemi te vrste u pravilu se tematiziraju isključivo na višim instancama.
Ako već aktualna provala optimizma ostavlja niz nedoumica i izaziva brojne polemike, na tržištu vlada jasan konsenzus kada je riječ o završetku uzlaznog trenda; većina promatrača vjeruje da će mu, prije ili kasnije, glave doći – obveznice. Ili, još preciznije, kamatne stope čiji je rast uvjetovan sve uočljivijom neravnotežom između ponude i potražnje.
Pritom svakako valja napraviti jasnu distinkciju u odnosu na neugodnu travanjsku epizodu koja je u prvom redu izazvana tek problemima tehničke naravi, odnosno dramatičnim oscilacijama cijena obveznica (kojemu je u najvećoj mjeri kumovao upravo aktualni američki predsjednik) koje su isprovocirale prisilnu likvidaciju pozicija “basis trade” strategije s potpisom hedge fondova. U međuvremenu se, između ostaloga, dogodio i “Big Beautiful Bill” (koji su pesimisti ironično povezali sa BBB kreditnim rejtingom), odgodivši krucijalno pitanje fiskalne konsolidacije na neodređeno vrijeme.
Dotični paket zakona okončao je (b)romansu između Elona Muska i Donalda Trumpa i, što je puno važnije, doveo ministra financija u vrlo nezavidan položaj. Tko će financirati rastući američki proračunski deficit i javni dug? Na to je pitanje još teže odgovoriti u nešto širem, globalnom kontekstu.
Prema procjenama koje je OECD objavio u svojoj publikaciji “Global Debt Report 2025”, samo prošle godine ukupan iznos izdanja državnih obveznica zemalja članica elitnog kluba porastao je sa 14 na gotovo 16 bilijuna dolara, dok se u ovoj godini očekuje daljnji rast, na 17 bilijuna dolara. Istini za volju, većinu državnih obveznica (otprilike 80% ukupnog iznosa) izdavatelji će plasirati na tržište kako bi refinancirali dospjele obveze, što na prvu zvuči donekle umirujuće.
Međutim, ukupna razina zaduženosti OECD zemalja u samo dvije godine mogla bi porasti za gotovo deset posto (sa 54 na 59 bilijuna dolara), zbog čega će agregirani javni dug narasti do 85 posto BDP-a. Onda dolazimo i do problema kamatnih stopa koje su danas bitno – više. Prosječan trošak zaduženja tijekom 2022. godine iznosio je dva posto, signalizirajući značajan odmak od negativnih (ili barem rekordno niskih kamatnih stopa).
Prošle godine ta je brojka dosegla gotovo četiri posto, čime se na neki način zatvara začarani krug, obilježen rastućim dugom koji povećava premiju za rizik, a time i kamatne stope, odnosno trošak zaduživanja, što u konačnici potiče daljnji rast duga. Uostalom, krivulje dugoročnih kamatnih stopa razvijenih zemalja poput SAD-a ili Japana (čak ni Njemačka, unatoč značajnom smanjenju kamatnih stopa Europske središnje banke, nije nikakva iznimka) upućuju na problematičan trend koji jasno nameće potrebu fiskalne konsolidacije.
S 15 na 11 bilijuna dolara
Umjesto toga, pred našim očima se odvija nova utrka u naoružavanju, garnirana raspravama o nizu ambicioznih ideja redom naslonjenih na ekspanzivnu fiskalnu politiku, a pritom se, da stvar bude još gora, jedan od ključnih generatora potražnje za državnim obveznicama ubrzano povlači iz igre.
Riječ je, dakako, o monetarnim vlastima koje su u svoje bilance, tragom nekonvencionalnog i nadasve stimulativnog QE koncepta (“Quantitative Easing”), svojedobno utrpale enormne količine državnih obveznica kojih se sada, u sklopu QT strategije (“Quantitative Tightening”) uporno rješavaju. Kada je riječ o OECD bloku, količina državnih obveznica u bilancama središnjih banaka tijekom minule četiri godine mogla bi se smanjiti s 15 na 11 bilijuna dolara.
Drugim riječima, ponuda obveznica zemalja članica OECD-a u relativno kratkom razdoblju od svega nekoliko godina značajno raste, ali se istodobno potražnja evidentno smanjuje. Razliku je, po svemu sudeći, moguće nadoknaditi samo višim prinosima koji bi mogli djelovati poticajno na investitore, no to je ujedno i korak u posve pogrešnom smjeru, koji usput favorizira i kredibilnu alternativu dionicama (posebice kada se uzme u obzir omjer rizika i potencijalnih prinosa).
