Upravo je postsovjetska država u mislima mnogih ljudi. Prozapadna oporba pokušava ponoviti stari trik
Prosvjedima i provociranjem upotrebe nasilja pokušava se poništiti ishod izbora ovog vikenda. Dva su uvjeta za uspjeh takve taktike. No dvojbeno je jesu li izvedivi u Gruziji.
Neke vrlo zanimljive stvari počinju se događati u Tbilisiju. Situacija je poznata iz vremena nekadašnjih ‘obojenih revolucija’ prošlih godina. Vladajuća stranka proglašava pobjedu na izborima, oporba, oslanjajući se na moralnu i političku (u najmanju ruku) potporu Zapada, ne priznaje rezultat. Zatim se prosvjedima i provokacijama na upotrebu sile pokušava preokrenuti ishod.
Dva su uvjeta za uspjeh takve taktike. Prvi je aktivno djelovanje vanjskog pokrovitelja koji na različite načine vrši pritisak na vlasti. Drugi je percepcija vladajućih da je taj pokrovitelj toliko važan da je opasno i nedopustivo bitno komplicirati odnose s njima. Ukratko, ovisi o spremnosti vanjskih sila da se ozbiljno uključe i osjećaju u vladajućim krugovima da se mogu oduprijeti samo do određene točke, a onda će morati popustiti. Naravno, ovo je previše pojednostavljeno, ali danas, općenito, nema časti u složenosti, svi preferiraju jednostavan recept.
Dvojbeno je mogu li se ta dva uvjeta ispuniti u Gruziji.
EU i SAD kritizirali su vladajuću stranku Gruzijski san i pokazali su duboko razočaranje njezinim političkim smjerom. Poduzete su simbolične mjere poput deklaratornih sankcija i obustave procesa pristupanja EU (koji zapravo i nije bio u tijeku). U euroatlantskom medijskom okruženju gruzijski sukob opisuje se terminima ‘prorusko protiv prozapadnog’, što odražava percepciju isključivo kroz prizmu geopolitičkog rivalstva (naravno, nikoga nije briga za domaće stanje stvari u Gruziji). U principu, sazreli su uvjeti za izbijanje oluje.
No, općenito je jasno da Zapadna Europa i SAD sada imaju, blago rečeno, važnijeg posla. Nema pravog uzbuđenja, kakvo je bilo 1990-ih i ranih 2000-ih u odnosu na razne zemlje – na postsovjetskom prostoru i šire. Ponestalo je inspiracije da se svijet transformira izvozom skupa tehnika i stavova, a bez inspiracije ovako složene stvari ne funkcioniraju.
Što se stava gruzijske vlade tiče, ne postoji strahopoštovan strah od njezinih starijih partnera koji bi je natjerao da obuzda vlastite instinkte i namjere. Politika Tbilisija prema Zapadu nakon 2022. ne samo da je neovisna, već je u nekim pogledima prilično odvažna. Milijarder Bidzina Ivanishvili i njegovi suradnici, čini se, shvaćaju da Zapad ima ne samo drugačije prioritete, već i nešto drugačije opcije.
Gruzijski san je siguran da ga većina stanovništva, koja nije tako glasna kao pristaše prozapadne oporbe, doista podržava. U Gruziji, za razliku od nekih drugih zemalja bivšeg SSSR-a, postoji politička konkurencija, iako naravno, kao i svugdje, vlasti uvijek imaju prednost.
Suština je da je pokušaj nasilne revizije moguć, tim više što je sadašnji predsjednik još uvijek dio oporbe. Međutim, uvjeti za uspjeh nisu baš povoljni. U životu, međutim, kako su govorili u SSSR-u, uvijek ima mjesta za čudo.
Ovaj je članak prvi put objavio ‘Vzglyad’ novine, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a.
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
