Kubanski lobi jedan je od najutjecajnijih političkih lobija u Sjedinjenim Američkim Državama s ogromnom moći. Po utjecaju ne zaostaje mnogo za izraelskim i kineskim lobijem. Lobi ima ogroman utjecaj na američku ne samo vanjsku, nego i unutarnju politiku. Kubanski lobisti uvelike oblikuju američke politike kad su u pitanju odnos prema Kubi i srodna pitanja.
Nastanak i razvoj lobija izravna su posljedica burnih političkih i društvenih promjena na Kubi od sredine 20. stoljeća do danas. Premda su Kuba i kubanski narod u geografskim i demografskim okvirima mali, imaju ogroman utjecaj na američku politiku.
Cijela povijest SAD-a obilježena je težnjom Amerikanaca da anektiraju Kubu: od Thomasa Jeffersona preko južnjačkih saveznih država proizvođačica šećera 1850-ih do Theodorea Roosevelta početkom 20. st. Iako je Kuba formalna bila samostalna država, ustvari je bila američka polukolonija 1898. do 1959. Sve je promijenila Kubanska revolucija.
Kubanska revolucija i početak masovne emigracije
Kubanski lobi u SAD-u počinje jačati nakon Kubanske revolucije, kada je Fidel Castro preuzeo vlast i uspostavio ljevičarski nacionalistički režim koji će uskoro poprimiti obilježja komunizma. Mnogi Kubanci koji su se protivili Castrovoj vladavini, posebice pripadnici kubanske elite, poslovnjaci i politički disidenti, počeli su masovno emigrirati u SAD. Tijekom 1960-ih oko 250.000 Kubanaca napustilo je domovinu, tražeći azil u SAD-u. Kubanska emigracija bila je potaknuta strahom od Castrovih represivnih mjera, kao i od gubitka privatnog vlasništva zbog nacionalizacije.
Grad Miami u saveznoj državi Floridi, postao je središte kubanske dijaspore, a ubrzo i baza anti-Castrovaca, koji su zazivali promjenu režima. SAD su 1960-ih, kao vodeća zapadna sila u Hladnom ratu, bile vrlo zainteresirane za sprječavanje širenja komunističkog utjecaja u zapadnoj hemisferi, što je uključivalo Sovjetski Savez i Kubu. Amerikanci su u početku prihvaćali kubanske emigrante, dijelom iz humanitarnih, a dijelom i iz političkih razloga.
Kubanska dijaspora mahom antikomunistička, prirodno se povezala s američkom vanjskom politikom koja je promovirala antikomunizam. Kubanci su brzo dobili status političkih izbjeglica, a američka vlada je aktivno podržavala njihovo naseljavanje. Prema američkom imigracijskom zakonu iz 1966., kubanskim izbjeglicama je omogućeno brzo dobivanje trajnog boravišta, što je dodatno potaknulo dolazak Kubanaca.
Kubanski lobi i američka vanjska i unutarnja politika
Kubanska zajednica u SAD-u brzo se politizirala, postajući ključni akter u konzervativnim krugovima. Kubanski lobi u cjelini je odigrao ključnu ulogu u oblikovanju američke vanjske politike prema Kubi tijekom Hladnog rata, kada je antikomunizam bio središnji stup američkih vanjskopolitičkih interesa. Tijekom desetljeća, lobi je postavio stroge uvjete pod kojima bi se bilo kakvi pregovori SAD-a i Kube mogli odvijati, zahtijevajući demokratske reforme i poštivanje ljudskih prava na Kubi prije ukidanja sankcija.
Kubanski lobi se borio za izolaciju Kube na međunarodnoj sceni, promovirajući američku dominaciju nad međunarodnim organizacijama kako bi se spriječilo ukidanje trgovinskog embarga koji je nametnut 1960. Lobisti su bili glasni u zahtjevu da se sankcije provode dosljedno kako bi se oslabile komunističke vlasti. Također, kubanski lobi se aktivno protivio suradnji Kube sa SSSR-om, te je zagovarao čvrstu američku potporu kubanskim disidentima. Utjecaj lobista bio je izražen i u pitanjima vojne intervencije, kao što je invazija u Zaljevu svinja 1961., koju su zagovarali kao način destabilizacije Castrovog režima, iako nije prošla uspješno.
Nacionalnu kubansko-američku zakladu (CANF) osnovao je 1981. Jorge Mas Canos i organizacija je postala najistaknutija organizacija unutar kubanskog lobija. CANF i slične organizacije uspjele su oblikovati američke pravne akte usmjere na izolaciju Kube, uključujući Zakon o kubanskoj demokraciji (Torricelli Act iliti Cuban Democracy Act) iz 1992. i Zakon Helms-Burton iz 1996. godine.
Zakon Torricelli i Zakon Helms-Burton
Zakon o kubanskoj demokraciji donesen 1992. bio je usmjeren na jačanje embarga prema Kubi u vrijeme kada su Sovjetski Savez i Istočni blok prestali postojati, a Kuba ostala bez ključnih saveznika. Zakon je spriječio američke podružnice u trećim zemljama da trguju s Kubom, čime je dodatno otežao kubansku ekonomsku situaciju.
CANF je lobirao za zakon kao dio šireg plana da se kubanski režim sruši pod težinom ekonomskih sankcija. Zakon Helms-Burton donesen 1996. dodatno je otežao ukidanje sankcija Kubi jer je taj proces uvjetovao demokratskom tranzicijom. Omogućio je američkim građanima, uključujući kubanske iseljenike, da tuže strane tvrtke koje posluju s njihovom imovinom oduzetom tijekom Castrove nacionalizacije.
Zakon je također internacionalizirao sankcije, prijeteći kaznama stranim tvrtkama koje posluju s Kubom. Kubanski lobi se snažno protivio bilo kakvim diplomatskim naporima za normalizaciju američko-kubanskih odnosa. Čak i nakon što je Fidel Castro predao vlast svom bratu Raúlu 2008., kubanski lobi inzistirao je na strogim uvjetima za bilo kakvo ukidanje sankcija.
Naginjanje republikancima
Kubanski Amerikanci tradicionalno su skloni glasovati za Republikansku stranku. Ta podrška ima korijene u antikomunističkom stavu koji je prisutan u zajednici. Protivnici socijalizma i komunizma vidjeli su spas i rješenje u američkoj desnici. Kako su Kubanci postajali sve brojniji, osobito nakon Marielskog egzodusa 1980., počeli su igrati ključnu ulogu u lokalnoj i državnoj američkoj politici. Osobito tijekom predsjedništva Ronalda Reagana 1980-ih, Republikanska stranka uspostavila je snažne veze s kubansko-američkom zajednicom.
Tada su formirane organizacije poput CANF-a, koje su dodatno ojačale povezanost. CANF je postala politički utjecajna zahvaljujući vještom lobiranju, financiranju političkih kampanja i bliskim vezama s republikanskim dužnosnicima poput predsjednika Reagana. Zaklada je imala ključnu ulogu u promoviranju tvrdokorne američke vanjske politike prema Castrovom režimu. Politički lideri iz kubanske zajednice poput Ileane Ros-Lehtinen, prve kubansko-američke žene izabrane u Kongres, te braće Marija i Lincolna Diaz-Balarta, postali su istaknuti zastupnici Republikanske stranke u Kongresu. Oni su uspjeli pridobiti kubanske glasače i osigurati da američka politika i dalje bude anti-Castrovska.
Kasnije su republikanski političari kao što su George W. Bush i Donald Trump, nastavili dobivati podršku kubanske zajednice, zahvaljujući čvrstim stavovima i protivljenju normalizaciji odnosa s Havanom. Politička mobilizacija kubanskih emigranata dovela je do toga da Florida postane ključna država za republikanske kandidate, kako na predsjedničkim izborima, tako i na izborima za Kongres. Kubansko-američka zajednica igrala je ključnu ulogu u pobjedi Georgea W. Busha na predsjedničkim izborima 2000. i pobjedi Donalda Trumpa 2016. Oba puta Florida je bila odlučujuća država u izrazito tijesnoj izbornoj utrci. Republikanac kubanskog podrijetla Ted Cruz 2016. se borio za predsjedničku kandidaturu.
Okretanje mladih demokratima
Iako je kubanski lobi do kraja 20. stoljeća postao jedan od najutjecajnijih u SAD-u, u 21. stoljeću dolazi do unutarnjih promjena koje su oslabile njegovu homogenost.
Nova generacija kubanskih Amerikanaca, koja je odrasla u SAD-u i doživjela evoluciju američko-kubanskih odnosa iz drukčije perspektive, postala je otvorenija za dijalog s Kubom.
Mlađa generacija Kubanaca, kao i oni koji su nedavno pristigli iz Kube, pokazali su veću sklonost Demokratskoj stranci, dobrim dijelom i zbog liberalnih stavova na polju imigracije, obrazovanja i zdravstvene zaštite. Mladi su otvoreniji prema politici dijaloga i gospodarskoj suradnji, što je zagovarao i demokratski predsjednik Barack Obama.
Kubansko zatopljenje
Tijekom Obamina mandata, mnogi mlađi kubansko-američki političari i aktivisti podržali su povijesnu politiku zaokreta „otvaranja“ iliti „zatopljenja“ prema Kubi, koja je započela koncem 2014. Politika zaokreta od 180 stupnjeva uključivala je normalizaciju diplomatskih odnosa, popuštanje sankcija i pokretanje gospodarske suradnje. Obama je primjenu nove politike protumačio tako što dosadašnja 50-godišnja politika izolacije nije davala rezultate.
Obamina administracija je ukinula određene restrikcije na novčane doznake Kubancima na otoku, čime je povećana financijska pomoć dijaspore. Promjena politike bila je pozdravljena od mlađih generacija kubanskih iseljenika, ali je izazvala snažan otpor starije generacije i tradicionalnih kubanskih lobističkih skupina.
CANF i drugi kubanski lobisti snažno su se protivili otvaranju, tvrdeći da će samo ojačati komunistički režim bez jamstva da će se poboljšati ljudska prava i demokratske slobode. Međutim, Obamina administracija nastavila je s politikom približavanja. Raúl Castro i Barack Obama susreli su se 2016., što je bio povijesni trenutak jer je to bio prvi sastanak američkog i kubanskog lidera nakon više od pola stoljeća.
Podjela kubanske zajednice
Došlo je do podjele lobija. Konzervativni članovi kubanskog lobija, poput senatora Marca Rubija i kongresmena Marija Diaza-Balarta, ostali su nepokolebljivi u svojoj tvrdolinijaškoj politici. Podjela unutar lobija odražava se na širi politički spektar kubanske zajednice, koja je sve raznovrsnija u svojim pogledima na budućnost kubansko-američkih odnosa.
Nakon dolaska na vlast Trumpove administracije 2017., konzervativni kubanski lobisti ponovno su zadobili veliki utjecaj. Trump je, uz podršku kubansko-američkih političkih lidera poput Rubija, poništio mnoge odredbe koje je donijela Obamina vlada. Postrožio je sankcije, ograničio putovanja i financijske transfere prema Kubi, te pojačao ekonomski pritisak na otok.
Time je kubanski lobi vratio SAD na staru politiku izolacije i pritiska. Ipak, kubanski lobi nije jedinstven niti će više ikada biti. Nejedinstvenost kubansko-američke zajednice očitovala se na predsjedničkim izborima 2020., kada se ona podijelila. Iako je Donald Trump dobio većinu kubanskih glasova na Floridi, Joe Biden je dobio znatnu podršku među mlađim generacijama i onima koji žive izvan Floride, osobito u državama poput New Yorka i Kalifornije.
Nazočnost Kubanaca u SAD-u
Prema podacima američke vlade iz 2021. u SAD-u je živjelo 2,4 milijuna Amerikanaca kubanskog podrijetla. Najveći broj Kubanaca u SAD-u koncentriran je u saveznoj državi Floridi (6,7%). Floridski okrug Miami-Dade smatra se središtem kubanske zajednice u Americi (34% stanovnika kubanskog podrijetla) i kubanska je nazočnost vidljiva na svakom uglu – restorani, kafići, kulturne ustanove i sl. U državi Nevadi ima 1% Kubanaca, New Jerseyu 0,9% (ističe se okrug Union City), Kentuckyju i Teksasu 0,4%, New Yorku i Georgiji oko 0,3%. Kubanaca ima u skoro svim američkim saveznim državama. Kubanska populacija raste, osobito u gradovima poput Houstona i New Yorka.
Kubanci su tijekom godina imali izniman društveni i kulturni utjecaj na američko društvo. Njihov doprinos američkoj kulturi može se vidjeti kroz bogatstvo kubanske glazbe, gastronomije i umjetnosti, osobito u Floridi, gdje su kubanska kuhinja, salsa i drugi elementi postali dio šire američke kulturne baštine. Kubanci su iznimno uspješni gospodarstvenici u SAD-u. Kubansko-američki biznismen Roberto Goizueta najpoznatiji je kao bivši predsjednik i izvršni direktor Coca-Cola Company.
Tijekom njegove vladavine od 1980. do 1997. godine, kompanija je doživjela veliki rast i postala jedna od najuspješnijih u svijetu. Jorge Pérez je kubansko-američki poduzetnik i osnivač nekretninske kompanije Related Group, jedne od najvećih američkih nekretninskih kompanija. Perez je poznat kao „Kralj nekretnina u Miamiju“. Njegova kompanija odigrala je ključnu ulogu u oblikovanju izgleda Miamija i postala je simbol prosperiteta. Obitelj Fanjul vlasnik je Fanjul Corp., ogromnog konglomerata šećera i nekretnina, koja upravlja nekim od najvećih plantaža šećerne trske u SAD-u i Dominikanskoj Republici.
Zaključak
Kubanski lobi u SAD-u odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju američko-kubanskih odnosa tijekom posljednjih šest desetljeća. Njegov politički utjecaj vrlo je značajan, posebno u kontekstu Floride, koja je ključna swing država na američkim predsjedničkim izborima.
Međutim, promjene unutar kubanske zajednice, kao i globalne političke i društvene promjene, sugeriraju da bi kubanski lobi mogao biti prisiljen prilagoditi svoje metode i ciljeve u nadolazećim godinama. S obzirom na sve veću pluralnost unutar kubansko-američke zajednice, uključujući generacijske razlike i različite političke stavove, čini se da će budućnost kubanskog lobija biti obilježena unutarpolitičkim sukobima i pokušajima redefiniranja njegovog mjesta u američkoj politici.
S obzirom na aktualne trendove, pitanje normalizacije odnosa između SAD-a i Kube ostat će jedna od ključnih tema na kojoj će se vidjeti utjecaj kubanskog lobija u nadolazećim godinama.
M. Šerić: Kubanska raketna kriza 1962. (1)
