Jednu skupinu Hrvata treba posebno nagraditi: Situacija s njima je vrlo dramatična

Regionalna razvojna nivelacija jedna je od ključnih pretpostavki hrvatske državne i prostorne uređenosti te demografske revitalizacije u funkciji ukupnog razvoja i nacionalne sigurnosti. Kompleksu se prostornih faktora, kao i sastavu i brojnosti ljudske populacije u prostoru, uglavnom nije posvećivala odgovarajuća pažnja pri donošenju prostornih planova i određivanju namjene prostora, primarno u funkciji stambene gradnje te potrebne infrastrukture za istu.

Posebno su izostali poticajni modeli pri određivanju namjene koji bi razlikovali geografski prostor po značenju, demografskoj praznini, položaju, vremenskoj i prostornoj dostupnosti, nodalno-funkcionalnoj organiziranosti, potencijalnom značenju i općenito po prevladavajućim demografskim trendovima. Posljedice su u hrvatskom prostoru izrazito vidljive u gradskim i dijelom prigradskim zonama, a posebno u priobalnim, u kojima je prostorna devastacija poprimila izgled velike neuređenosti pretjeranom izgradnjom stambenih zgrada koje nisu primarno u funkciji stanovanja, već iznajmljivanja.

Apartmanizacija hrvatskih prevrijednih obalnih prostora i nizanje stambenih zgrada praktički samo u središnjim makro regionalnim naseljima pokazali su se kao posebna isplativost, ali su istovremeno udaljili hrvatsku mladost od mogućnosti stambenog zbrinjavanja te time i njihovu želju za bračnim i obiteljskim zajedništvom.

Strateške odluke

Investitori samo koriste nedorečenost prostornih planova i praktično nepostojanje poticajnih obrazaca usmjeravanja građevinsko-stambenih investicija pa se sve doima kao stihijski proces u kojem nema šire potrebne funkcionalnosti, osim naravno brzog i značajnog pojedinačnog profitnog investicijskog interesa. Devastacija hrvatskog prostora posljedično je poprimila ne više samo obrise nego sad već i prostorne forme za koje se postavlja pitanje kako ih je uopće bilo moguće s takvim namjerama usuglasiti s postojećim planskim dokumentima pa zato ne iznenađuju reakcije arhitektonske struke u javno prezentiranom dokumentu “Deklaracija o prostoru”. Još je veći problem što takva razina jasno vidljive prostorne devastacije posljedično izravno utječe i na demografski problem, neosporno najvažniji problem suvremene Hrvatske, pa su tim više potrebne strateške odluke ne samo na razini cijele države nego i na razini dijela državnog prostora posebno ugroženog demografskim nestankom i gubljenjem osnovnih razvojnih i sigurnosnih funkcija.

Protiv Hrvatske i mladih Hrvata provodi se tajni plan koji nije uspio ‘devedesetih’

Poticajno revitalizacijsko i zaštitno djelovanje prema stanovništvu i prostoru po svemu primarnim kategorijama od nacionalne važnosti trebalo bi, s obzirom na dosegnutu razinu devastacije, usmjeriti po dvije osnove: nacionalnoj i regionalnoj. Nacionalna bi razina uključivala revitalizaciju i zaštitu svog domicilnog stanovništva i ukupnog državnog prostora, dok bi se regionalna razina djelovanja provodila dodatnim poticajnim modelima obnove i zaštite prema stanovništvu i prostoru u posebno izdvojenim dijelovima države.

Komplementarno bi djelovanje u ovakvoj hrvatskoj stvarnosti postalo ne samo nužnost nego i obrazac izvršnog djelovanja u funkciji opstanka kakav je Hrvatska već primjenjivala u obnovi nakon oslobađanja najvećeg dijela državnog prostora početkom kolovoza 1995.

Jasni primjeri

Politička aklamacija takvom pristupu otvorila je mogućnost izvršnog djelovanja u obnovi prema donesenom Zakonu o obnovi u primjeni kao nadzakona, ali s jasno vidljivim operativnim potvrdama diljem bivšeg okupiranog područja. Kao nadgradnja Zakonu o obnovi dodatnim se zakonima usmjeravala demografska, razvojna i funkcionalna obnova bivših okupiranih područja i ostalih hrvatskih područja u kojima je u razvojnom i demografskom smislu bila potrebna državna intervencija. Bili su to Zakon o područjima posebne državne skrbi, Zakon o otocima i Zakon o brdsko-planinskim područjima, a iskustvo o njihovu donošenju i naročito o njihovoj primjeni ili neprimjeni moralo bi biti poticajni obrazac u novim okolnostima ustrojavanja izvršnog resora vezanog za demografiju i useljeništvo.

Cijeli se koncept donošenja svih navedenih zakona o obnovi i razvoju tada temeljio na stručno-znanstvenim osnovama, iako se pokazalo u provođenju kako je za sve potrebno političko suglasje jer je svaka politička nacionalna, regionalna ili općinska promjena potvrđivala bez generalnog suglasja uglavnom svjesni zastoj u provođenju. Nove hrvatske demografske destrukcijske okolnosti i dosadašnja iskustva sada pretpostavljaju donošenje dva nadzakona naslovljena Zakon o demografskoj obnovi i Zakon o područjima posebne demografske skrbi. Pritom bi se područja posebne demografske skrbi trebala izdvojiti u postojećim administrativno-teritorijalnim okvirima (uglavnom općinskim) s tek ponekim izuzecima odvojenih naselja, ali prema neosporno egzaktnim pokazateljima i trendovima nestajanja i negativnog odmaka od hrvatske državne prosječnosti.

Prisjetimo se samo nekoliko primjera iz navedenih zakona koji bi mogli biti primjenjivi i u današnjem vremenu u kojem su prostorna praznina i nedostatak stručnih javnih službi hrvatska kruta stvarnost u praktički svim brdsko-planinskim, prigraničnim i otočnim prostorima.

Nova forma

Primjeri iz Zakona o područjima posebne državne skrbi donesenog u Zastupničkom domu Sabora Republike Hrvatske aklamacijom svih klubova i zastupnika 1996. godine jasno pokazuju ozbiljnost pristupa i prihvaćanja tadašnje demografske stvarnosti, koja je usput rečeno danas još dramatičnija.

“1. Dodjela kuća i stanova, Članak 8.
(3) Naseljenicima iz stavka 2. ovoga članka daje se na korištenje, ovisno o mjestu naseljavanja i djelatnosti kojom će se baviti, stan ili obiteljska kuća, a ako je riječ o poljoprivrednom kućanstvu, i pripadajuće zemljište.
(5) Nekretnina iz stavka 3. ovoga članka daje se na korištenje rješenjem Ministarstva, a nakon 10 godina neprekidnoga prebivanja naseljenika u stanu ili obiteljskoj kući u području posebne državne skrbi postaje njihovo vlasništvo.
2. Slijede Povlastice pri oporezivanju dobiti, Povlastice pri oporezivanju dohotka, Povlastice pri oporezivanju prometa nekretninama, Povlastice pri oporezivanju nasljedstva i darovanja i Carinske povlastice.
3. Plaće u državnim tijelima i javnim službama, Članak 19.
(1) Plaće državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske:
1. za 50% na područjima prve skupine, iz članka 4. ovoga Zakona
2. za 25% na područjima druge skupine, iz članka 5. ovoga Zakona.”
4. Bilo je tu još povlastica vezanih za naknade za iskorištavanje mineralnih sirovina, služnost plodouživanja na poljoprivrednom zemljištu, prodaju i darovanje poljoprivrednog zemljišta, zakup poljoprivrednog zemljišta i privatizaciju dionica, udjela stvari i prava kojima raspolaže Hrvatski fond za privatizaciju (Narodne novine, 44/1996., 5. 6. 1996.).
Slična su poticajna rješenja sadržana i u druga dva zakona, a primjeri bi mogli biti primjenjivi u novoj formi i s novim poticajnim razredima jer se stanovnike u takvim područjima treba nagraditi što ondje ostaju ili dolaze i što takvim prostorima daju osnovnu funkciju.

Poticajni modeli

Istom logikom bi se trebala izdvojiti i područja posebne demografske skrbi i razraditi poticaji dolaska, ostanka i usmjeravanja stručnih medicinskih, obrazovnih i sličnih službi, jer je danas svakom jasno kako bi npr. liječnik u takvim područjima trebao imati 50 do 100 posto veći neoporezivi osobni dohodak nego u drugima, uz dodjelu državnog stana ili kuće s trajnim vlasništvom nakon predviđenog duljeg rada i boravka. Isti model vrijedi i za dolazak i ostanak mladih i obrazovanih kao nositelja inovacija te poticanje cijele populacije takvih izdvojenih područja posebne demografske skrbi u funkciji opstanka.

Dosadašnja iskustva u poticajnom izvršnom djelovanju i postojeća hrvatska demografska destrukcijska stvarnost traže komplementarnost u djelovanju nacionalne i lokalne razine, političko suglasje u provođenju revitalizacijskih i razvojnih poticajnih modela i ukupnu izvršnu zasnovanost na znanstvenim zakonitostima i rješenjima. Primjena bi nadzakona na nacionalnoj razini i nadzakona na lokalnim razinama temeljenih na postojećim iskustvima te središnje izvršno resorno provođenje mogli biti komplementarni obrazac djelovanja upravo sada kada je nakon duljeg vremena nacionalne mirnoće konačno pokazana i politička volja razumijevanja i djelovanja.

Najveća moguća destrukcija razara Hrvatsku, a nikoga nije briga: ‘Događa se velikom silinom’

Lokalne su sredine dosad svojim brojnim primjerima pokazale upravo uvažavanje važnosti i složenosti te nastojale u okviru svojih ograničenih proračunskih mogućnosti mijenjati demografske trendove, čekajući cijelo vrijeme isti pristup s nacionalne izvršne razine kako bi se upravo komplementarnim djelovanjem pokazala volja i način djelovanja s još vidljivijim rezultatima od onih koje su neosporno postigle lokalne sredine. Veliki je to test novoustrojenog izvršnog resora, ali i cijele Vlade Republike Hrvatske jer neumoljivost demografskih negativnosti ne staje, ma koliko nas u to uvjeravali pozicijski dušobrižnici u svakom javnom obraćanju, u kojem su hvalospjevi dosadašnjeg rada primarnost nad svim demografskim destrukcijskim slikama.