Tridesetšestogodišnji Jere Runjić osoba je iz spektra autizma s intelektualnim teškoćama. Verbalan je, ali nesamostalan pa mu je potrebna podrška.
Jere nije samo dijagnoza na papiru podsjeća Index. On je dobri duh Centra za autizam koji voli pjevati, uz osmijeh na licu i neizbježnu iskrenost koja ga nikad ne napušta.
No, stvari nisu sjajne, naprotiv.
Nakon što navrše 21 godinu, za mnoge osobe s autizmom nastupi mrak. Ne pružaju im se prilike ni edukacije koje će ih osposobiti za daljnji život nego ostaju ilegalno zarobljeni u osnovnoj školi, piše Index koji i donosi priču o ovom hrabrom Splićaninu koji ljeta provodi na voljenoj mu Šolti.
Jere trenira taekwondo, ide na jahanje, kuglanje i druži se s prijateljima na kuharskim i glazbenim radionicama. Njegov život nije prestao nakon dvadesetih upravo zahvaljujući naporima njegovih roditelja i udruga čiji je član, a koje većinom vode roditelji, odnosno majke.
Da se pitalo sustav – odnosno državu – Jere bi sjedio u svojoj sobi. Osim s prijateljima iz udruge Srce, Jere nam kaže kako najviše vremena voli provoditi s prijateljima s otoka Šolte gdje ima kuću. Na pitanje tko mu je najbitnija osoba u životu, bez razmišljanja je izdvojio brata.
Roditelji već dugi niz godina zahtijevaju da se napravi nacionalna strategija za osobe s autizmom, posebno starijih od 21. godine.
– Sustav je uvijek trom i teško se prilagođava, a mi vidimo veliki porast broja djece s teškoćama u razvoju. Očito je da su oni nevidljivi, nezanimljivi i zapušteni od sustava. Za početak bi trebali imati broj osoba s autizmom u Hrvatskoj kako bi se dalje moglo planirati. Propuštena je prilika kod popisa stanovništva da se ustanovi točan broj. Očito plana i namjere za strateško planiranje nema – kaže Jerina mama Aliče.
A koliko je samo sličnih sudbina, pogotovo na otocima i u ostalim izoliranijim sredinama?
J.T.
