Svijet se ponovno ubrzano vraća logici sirove moći i podjele interesnih sfera, a sve češće se postavlja pitanje jesu li Donald Trump, Vladimir Putin i kineski predsjednik Xi Jinping već prešutno dogovorili novi globalni poredak. Od Ukrajine i Tajvana do Grenlanda i Kanade, potezi velikih sila sugeriraju da ulazimo u razdoblje u kojem vrijedi staro pravilo: jači nameću uvjete, slabiji ih prihvaćaju.
Rat u Ukrajini, započet ruskom invazijom 2022., pokazao je da taj sukob nikada nije bio samo regionalan. Još aneksijom Krima 2014. godine Putin je testirao odlučnost Zapada i otpornost međunarodnog poretka temeljenog na pravilima. Odgovori su bili mlaki, a signal poslan drugim silama jasan – granice se ponovno mogu mijenjati silom.
Istodobno, Europa je bila prisiljena preispitati svoju sigurnosnu ovisnost o Sjedinjenim Državama, dok se Washington sve češće povlači u logiku „Amerika na prvom mjestu“. Kina je, s druge strane, ojačala savez s Rusijom i nastavila graditi vlastiti globalni utjecaj, ostavljajući mnoge manje države pred teškim pitanjem: kome se prikloniti u novom sukobu velikih?
Odnosi velikih sila
Nakon završetka Hladnog rata činilo se da su sfere utjecaja relikt prošlosti. Multilateralizam, globalizacija i međunarodne institucije trebali su zamijeniti geopolitiku sile. No globalna financijska kriza, jačanje autoritarnih režima i unutarnje krize zapadnih demokracija vratili su svijet starim pravilima – onima u kojima presuđuju vojska, novac i politički pritisak.
Današnji odnosi velikih sila sve više podsjećaju na razdoblje nakon Drugog svjetskog rata i konferenciju u Jalti, kada su SAD, Velika Britanija i Sovjetski Savez podijelili Europu. Razlika je u tome što danas ideologija i tip vladavine više nisu prepreka suradnji – važna je samo moć. Posljedica je marginalizacija NATO-a, Europske unije i drugih multilateralnih institucija.
Trump, Putin i Xi dijele sličan politički narativ: povratak izgubljene nacionalne veličine. Taj osjećaj povijesne nepravde i poniženja hrani uvjerenje da se utjecaj može vratiti isključivo silom. Za Putina Ukrajina nije dovoljna, za Xija Tajvan je strateški imperativ, a SAD sve otvorenije razmišlja o širenju utjecaja na sjeveru i u vlastitom „dvorištu“.
Politika sfera utjecaja nije nova – od Napoleonovih ratova, preko Monroeove doktrine, do kolonijalnih podjela Afrike, velike sile su uvijek nastojale kontrolirati susjedstva. Nakon Drugog svjetskog rata ta je praksa formalno izgubila legitimitet, ali nikada nije u potpunosti nestala. Danas se vraća u modernijem, ali jednako opasnom obliku.
Interesne zone
Rat u Ukrajini označava povratak geopolitike 19. stoljeća, u kojoj se slabijima nameću rješenja. Mogući mirovni dogovor, koji bi uključivao teritorijalne ustupke i neutralnost Ukrajine, normalizirao bi agresiju kao sredstvo politike. Time bi se prvi put nakon desetljeća otvoreno nagradila uporaba sile.
Ako SAD, Rusija i Kina postignu prešutni dogovor o međusobnim interesnim zonama, Europa bi se mogla naći prepuštena sama sebi. Njemačka i Francuska bile bi prisiljene jačati vlastite obrambene kapacitete, dok bi istočna Europa tražila dodatna jamstva. Slični procesi mogli bi zahvatiti i Aziju, potičući utrku u naoružanju, pa čak i nuklearizaciju.
Globalizirani svijet, međutim, otežava jasnu podjelu planeta. Ključni resursi poput poluvodiča, rijetkih minerala i pomorskih ruta raspršeni su diljem svijeta. Upravo zato je budući poredak krajnje neizvjestan. Ostaje otvoreno pitanje hoće li svijet pronaći novu ravnotežu ili će ući u dugotrajno razdoblje nestabilnosti u kojem, kako se sve češće čini, vrijedi samo jedno pravilo – tko je jači, taj određuje pravila.
