Ova recenzija temelji se na projekciji sa Sundance Film Festivala.
Josephine Beth de Araújo — koja je osvojila i Veliku nagradu žirija na Sundanceu kao i nagradu publike na festivalu — jednako je visceralna koliko i delikatna. Priča o osmogodišnjoj djevojčici koja svjedoči nasilnom seksualnom napadu i njezinim roditeljima koji ne znaju kako joj pomoći da se nosi s tim, teška priča filma i njegov grubi, sirovi estetski pristup, stvaraju neke od najizazovnijih parametara za dječju glumicu u novije vrijeme. Međutim, mlada izvedba u središtu jednako je čudesna kao i film koji se polako slaže oko nje, rezultirajući teretnim vlakom emocionalnog utjecaja.
Jednog ranog jutra u San Franciscu, kad Josephine (Mason Reeves) i njezin otac Damien (Channing Tatum) krenu trčati u Golden Gate Parku, nakratko su razdvojeni, a učenik drugog razreda izdaleka promatra kako misteriozni napadač u zelenoj majici (Philip Ettinger) svladava i napada trkača koji ništa ne sumnja (Syra McCarthy). U užasavajućem trenutku, i žrtva i počinitelj gledaju u oči mladu djevojku, prije nego što je napad razbijen, a muškarac progonjen i uhićen. Međutim, ni Damien ni njegova supruga Claire (Gemma Chan) ne mogu odlučiti na pravi način da objasne Josephine što je vidjela, ostavljajući je emocionalno lutajući dok postaje sve zbunjenija, sve više ogorčena na autoritete i sve nasilnija prema svojim kolegama iz razreda. Kako dani prolaze, ona čak počinje zamišljati napadača u prostoru oko sebe – čak iu sigurnosti svoje spavaće sobe.
De Araújov iskren, nepokolebljiv pristup ovom događaju proizlazi iz toga što je svjedočio upravo takvom napadu u sličnim godinama, prožimajući Josephine autobiografskom kvalitetom. Njegove konture postupno oblikuju glavni likovi i njihove stručno izvedene izvedbe, koje se naslanjaju na široke tipove Tatuma i Chana u potrazi za neočekivanim slojevima. Damien je, iako ponekad razigran, tvrd ljubavni tip roditelja čije riječi iznevjere, ali koji od Josephine traži ukočenu riječ dok pokušava prevladati događaj i njegove pravne posljedice (žrtva se odmiče, ostavljajući Josephine kao jedinog očevidca). Tatumova komedija često se koristila osobnošću mesnog glavata, dječaka iz bratstva, a de Araújov film nije ništa drugačiji, samo što bilježi tešku domaću situaciju tog muževnog načina života u obliku oca čije je rješenje da svojoj kćeri pomogne da razumije svijet stroga šutnja i satovi samoobrane.
Chanova gracioznost, s druge strane, također utječe na Clairein pristup na neugodan način. Plesačica i umjetnica, ona traži načine da progovori Josephine o ovoj traumi, ali se vraća na floskule i ne može naći načina da odgovori svojoj kćeri kada je neizbježno pita je li ikad bila žrtva sličnog napada. Ne postoji propisana savršena dob za seksualni odgoj, a pogotovo ne za objašnjavanje, predadolescentu, sivih zona ljudske seksualnosti – napadačevi obrambeni odvjetnici tvrde da je susret bio sporazumni nepristanak – a kamoli definicija “silovanja”. Sigurno ne postoji priručnik o tome što učiniti kada idealno vrijeme za ovu raspravu sklizne u prošlost, iz razloga koji su izvan kontrole roditelja. No za razliku od Claire i Damiena, koji se svaki oslanjaju na nesavršene, ciklične pristupe svojih roditelja navodno tabu temama, Josephine ima na raspolaganju internet, iako je objašnjenja koja nalazi na internetu samo dodatno zbunjuju.
Reeves, kojeg je de Araújo otkrio na tržnici nekoliko mjeseci prije snimanja, unosi šokantan naturalizam u dio. Josephine je muški “Jo” za svog oca, i ljupka “JoJo” za svoju majku, uloge između kojih se i lik i glumica bez napora kolebaju dok pokušavaju pronaći osjećaj stabilnosti dok im se pod izvlači ispod. Josephinina rastuća nelagoda odražava se u odvažnoj modi mlade pridošlice, čija rastuća neizvjesnost – oko ljudske seksualnosti i ljudskog morala – ulazi u njezino raspoloženje u obliku prigušenih frustracija. Reeves ih drži blizu prsa, sve dok na kraju ne proključaju. Ona je praktički tempirana bomba; to je veličanstvena debitantska izvedba kakvu ćete ikada vidjeti.
Svi su ovi emotivni komadi postavljeni na svoje mjesto zahvaljujući de Araújovoj spretnoj i pažljivoj ruci, dajući film s psihološkom složenošću (okružujuća pitanja seksualne traume iz djetinjstva) na razini Misteriozne kože Gregga Arakija. Redateljeva koncepcija San Francisca pridonosi impozantnosti priče, između njegovih krivudavih ulica i isprepletenih dalekovoda i metalnih greda mostova koji kao da pritišću likove odozgo. Kamera ulazi i izlazi iz Josephineine točke gledišta kao da je mlada djevojka izvučena van sebe prije nego što je gurnuta natrag, emocionalni udar biča dodatno potaknut korištenjem prostora. Uglavnom, de Araújo i snimateljica Greta Zozula postavljaju nas u razinu očiju i koriste teleobjektive kako bi zamutili detalje većeg, impozantnijeg svijeta odraslih u neprekinutim kadrovima koji stvaraju pritisak, kao da Josephinein djelokrug rada polako prekriva magla. Zelena boja počinje sve više i više ulaziti u njezino vidno polje, a naposljetku, filmaši odustaju od svog prethodno spomenutog mutnog pristupa – sa širokim lećama koje proširuju prostor i iskrivljuju kretanje – tijekom kratkih, maštovitih trenutaka kada Josephine počinje zamišljati napadača u zelenoj košulji u svojoj spavaćoj sobi, kao avet konfuzije koja raste u njezinom umu.
Ettinger ovu zamišljenu verziju lika igra pažljivo i oprezno. Ponekad je impozantan, ali može biti i sablasan i melankoličan, gotovo simpatičan. Postavlja pitanja o tome što joj je mogao učiniti njegov susret s Josephininim očima u parku i načinima na koje bi se njezino tumačenje događaja – i onoga što je dovelo do toga – moglo biti prisiljeno promijeniti tijekom vremena, kada se čini da njezini roditelji ne mogu smisliti kako se povezati s njom dovoljno dugo da je utješe. Ovaj trenutak iskonskog poistovjećivanja sa silovateljem tjera je da se okrene unutra i da se zapita ima li ona sama sposobnost za zlo. To što je počela nositi zeleni lak za nokte ostaje nezapaženo, ali to je jedan od mnogih upečatljivih detalja filma koji se ne mogu propustiti zbog kojih biste se mogli vrpoljiti u sjedalu.
Film ugnijezdi široka filozofska pitanja unutar perspektive djeteta, koja — u tandemu s briljantno prozračnom i propulzivnom glazbom Milesa Rossa — ubrizgavaju zastrašujuću podzemnu struju u trenutke dramatične jednostavnosti. Ovo je usredotočeno na magiju mlade izvođačice koja nas vodi kroz tihi razvoj priče gubeći se u mislima i samoprijeziru, te odraslih likova koji nisu emocionalno opremljeni da se susreću s njezinim pogledom. Sve to zajedno čini Josephine jednim od najsnažnijih, najpotresnijih dramskih djela koja su nastala na modernoj američkoj nezavisnoj sceni.
