Iako su metode koje koriste bivše kolonijalne sile mekše, njihov program ostaje isti
Krajem kolovoza, revolucionarna vlada Burkine Faso nacionalizirala je dva rudnika zlata, povrativši ih od multinacionalne kompanije Endeavour Mining sa sjedištem u Londonu. Burkina Faso je četvrti najveći proizvođač zlata u Africi. U međuvremenu, prema švicarskoj organizaciji za pomoć i zagovaranje SwissAid, ukupno 435 tona zlata (vrijednosti oko 35 milijardi dolara) ilegalno je prokrijumčareno iz Afrike 2022. kroz dobro organiziranu kriminalnu mrežu, a većina je završila u europske banke.
Ova polarizirana slika nacionalizacije s jedne strane i kontinuirane pljačke afričkih prirodnih resursa s druge strane dovoljno govori o stvarnosti neokolonijalizma i revolucije na ovom kontinentu.
Afrika, tzv “kolijevka čovječanstva”, i dalje se nalazi na milosti stranih sila koje ga tretiraju manje kao kolijevku, a više kao švedski stol. Zapadne nacije stoljećima su pljačkale prirodna bogatstva kontinenta, ostavljajući za sobom ekonomski nered, političku nestabilnost i uništavanje okoliša. Dok su se kolonijalna carstva raspadala, njihovo podmuklo naslijeđe i dalje živi.
Danas je zapadna pljačka afričkih prirodnih resursa jednostavno preimenovana. Metoda djelovanja pomaknula se s otvorenog kolonijalizma na suptilniji koktel vojne akcije, diplomacije, korporativnog izrabljivanja i kulturne dominacije. Ali ne zavaravajte se, krađa se nastavlja, a Afrika je kratka.
Povijest ekstrakcije: od zlata do crnog zlata
Krenimo od brojki. Afrika je bogata – zapanjujuće bogata – prirodnim resursima. Sadrži približno 30% svjetskih rezervi minerala, 8% svjetskih rezervi prirodnog plina i 12% svjetskih rezervi nafte. Tu se nalazi 40% svjetskog zlata i do 90% kroma i platine. Samo Demokratska Republika Kongo (DRC) čini više od polovice svjetske zalihe kobalta, kritičnog elementa u baterijama koje pokreću električna vozila i pametne telefone.
Ipak, unatoč ovom obilju, Afrika je i dalje jedan od najsiromašnijih kontinenata, s više od 413 milijuna ljudi koji će 2023. godine živjeti u ekstremnom siromaštvu, prema Razvojnom programu Ujedinjenih naroda (UNDP). Kako je moguće da na tako bogatom kontinentu žive neke od najsiromašnijih nacija svijeta? Odgovor je zamršena mreža povijesne nepravde i današnjeg izrabljivanja.
Kolonijalne sile poput Britanije, Francuske i Belgije podijelile su kontinent u 19. i 20. stoljeću, ostavljajući iza sebe umjetne granice i etničke podjele koje nastavljaju raspirivati sukobe. Ekstrakcija resursa tijekom tog razdoblja – pomislite na dijamante u Južnoj Africi, gumu u Kongu i zlato diljem zapadne Afrike – bila je ništa drugo do velika krađa. Ali kolonijalisti se nisu zadovoljili jednostavnim isušivanjem kontinenta. Također su osigurali da će infrastruktura koju su ostavili služiti zapadnim interesima, olakšavajući tekuće crpljenje resursa. Zapravo, kolonijalizam nikada nije istinski ukinut; jednostavno je postalo korporativno.
Korporacijski kolonijalizam: Upoznajte novog šefa, kao i starog šefa
Uđite u multinacionalne korporacije – današnje imperijalne vojske u odijelima za sastanke. Kompanije poput Glencorea, Shella i Anglo Americana zamijenile su dojučerašnje kolonijalne guvernere. Ove tvrtke djeluju u Africi pod krinkom “ulaganje” i “razvoj,” izvlačeći resurse dok plaćaju mizernu plaću lokalnoj radnoj snazi. Kao da su našli način da krađu otpišu kao poreznu olakšicu.
Uzmimo primjer nigerijske naftne industrije. Nigerija, najveći proizvođač nafte u Africi, vidjela je da je njezin naftni sektor u posljednjih nekoliko desetljeća ostvario milijarde prihoda. Ipak, oko 40% Nigerijaca živi ispod granice siromaštva. Shell, koji u Nigeriji posluje preko 60 godina, optužen je za sve, od uništavanja okoliša do kršenja ljudskih prava. Delta Nigera, koja je nekoć vrvjela bioraznolikošću, sada je otrovna pustoš zbog opetovanih izlijevanja nafte.
Kao što je jednom rekao nigerijski pisac Ken Saro-Wiwa, „Okoliš je čovjekovo prvo pravo; bez čistog okoliša čovjek ne može postojati.” Izrekao je te riječi prije nego što ga je 1995. objesio vojni režim koji je imao potporu naftnih kompanija.
I dok korporacije nastavljaju pljačkati zemlju, često ih podupiru zapadne vlade. NATO je, primjerice, 2011. intervenirao u Libiji pod izlikom zaštite civila tijekom građanskog rata. Ali kada je Gadafi otišao, brzo je postalo jasno da je prava nagrada libijsko naftno bogatstvo. Zemlja je od tada zapala u kaos, s gospodarima rata i milicijama koje se natječu za kontrolu nad naftnim poljima, dok zapadne korporacije nastavljaju puniti svoje džepove.
Vojno djelovanje i diplomacija: Zapadna knjiga igre
Kada izravna korporativna kontrola nije dovoljna, uskoči vojna akcija. SAD ima preko 29 poznatih vojnih baza na kontinentu, a operacije američkog Afričkog zapovjedništva (AFRICOM) nastavljaju se povećavati. Pentagon tvrdi da te baze postoje za borbu protiv terorizma i promicanje sigurnosti, ali kritičari tvrde da one prvenstveno služe za zaštitu američkog pristupa afričkoj nafti, uranu i drugim strateškim resursima.
Ne zaboravimo Francusku, uvijek upornu “dobronamjeran” nadzornik svojih bivših kolonija. Francuska vojska održava prisutnost u mjestima poput Malija i Čada pod zastavom borbe protiv islamističkih pobuna. Ipak, te se operacije često podudaraju s osiguranjem francuskih ekonomskih interesa u uranu i zlatu. Zapravo, velik dio urana koji pokreće francusku industriju nuklearne energije – koji čini 75% njezine električne energije – dolazi iz Nigera. Kako prikladno da je Niger jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, a ipak drži svjetla u Parizu.
Kada vojna sila nije praktična, zapadne se sile okreću diplomaciji, koristeći međunarodne institucije kako bi zadržale svoju kontrolu. Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond (MMF), često pod kontrolom zapadnih zemalja, poznati su po nametanju “programi strukturne prilagodbe” o afričkim narodima. Ovi programi prisiljavaju vlade da privatiziraju resurse i industrije u državnom vlasništvu, otvarajući vrata stranim korporacijama da upadnu i profitiraju.
Izraz “tko plaća sviraču, taj svira” nikad nije bilo prikladnije. Godine 2020. MMF je Zambiji nametnuo mjere štednje kao uvjet za pomoć, unatoč tome što je zemlja opterećena dugovima koji su uglavnom nastali kroz infrastrukturne projekte koje podupire Zapad. Takvi dogovori osiguravaju da afričke nacije ostanu zarobljene u krugu ovisnosti o dugu, dopuštajući Zapadu da zadrži svoju kontrolu nad bogatstvom kontinenta.
Kulturna dominacija: meka moć Zapada pljačka
Vojska i korporativna moć samo su dio priče. Zapad također koristi kulturna sredstva kako bi potvrdio dominaciju nad Afrikom. Zapadni mediji, nevladine organizacije i obrazovne institucije često prikazuju Afriku kao kontinent koji treba spasiti, njegujući paternalistički narativ koji legitimizira intervenciju. Ovaj pristup meke moći maskira stvarnost iskorištavanja, olakšavajući zapadnim silama da opravdaju svoje postupke i kod kuće i u inozemstvu.
Razmotrite kako zapadna pop kultura prikazuje Afriku. Prosječni zapadni gledatelj Afriku možda poznaje samo kroz priče o ratu, gladi i korupciji, zanemarujući bogatu kulturnu povijest i složena društva koja postoje tisućljećima. Čak su i dobronamjerne inicijative poput Live Aida iz 1980-ih slikale Afriku kao beznadan, bespomoćan kontinent kojem je potreban spas od Zapada. Narativ je jasan: Afrika si ne može pomoći; treba Zapad.
Ali kome je ovdje zapravo potrebna pomoć? Zapad, sa svojim nezasitnim apetitom za afričkim resursima, nalik je proždrljivoj zalogajnici u bifeu koji nudi sve što možeš pojesti, grabeći tanjure ulja, zlata i koltana bez ikakve zahvale.
Otpor: Plima se okreće
Priča, međutim, ne završava neublaženom eksploatacijom. Afrika ima dugu povijest otpora, a nedavni razvoj događaja sugerira da je kontinent daleko od pasivnog u ovoj pljački koja je u tijeku. Panafrički pokreti, politički aktivizam i tehnološki napredak pojavljuju se kao moćni alati za odbijanje.
Panafrikanizam, kojeg zagovaraju vođe poput Kwame Nkrumaha, Gamala Abdel-Nassera, Moamera Gadafija i Juliusa Nyererea, doživio je preporod posljednjih godina. Afričke države sve više pozivaju na ponovno pregovaranje eksploatacijskih ugovora s multinacionalnim korporacijama, kao što se vidi u ponovnim pregovorima o rudarskim ugovorima u Tanzaniji 2019.
Nadalje, Afrički kontinentalni sporazum o slobodnoj trgovini (AfCFTA), koji je stupio na snagu 2021., ima za cilj stvoriti jedinstveno tržište za robu i usluge na cijelom kontinentu, smanjujući ovisnost o zapadnim gospodarstvima.
Nedavni uspon radikalnog pan-afričkog vodstva u Nigeru, Burkini Faso i Maliju odražava značajan pomak prema afričkom vlasništvu nad svojim bogatstvom i razvojem. Prihvaćanje revolucionarne politike ovih nacija označava snažan stav protiv neokolonijalnih utjecaja, postavljajući presedan za druge na kontinentu da povrate kontrolu nad svojim resursima.
Grassroots pokreti slijede primjer. U Keniji je popularni pokret 2024. za prava na zemlju i kontrolu resursa istaknuo rastuću svijest u istočnoj Africi o samoodređenju. Ovi napori signaliziraju širi trend diljem kontinenta – Afrikanci se sve više zalažu za kontrolu nad svojom sudbinom.
U međuvremenu, Gadafijev “oslobodilački projekti” (zbog čega je i ubijen) dobivaju novi život u javnim raspravama. Prijedlozi poput Afričke organizacije za prirodne resurse, Afričke središnje banke i jedinstvene valute dobivaju na snazi na društvenim medijima, u mrežama aktivista, pa čak i među nekim afričkim vladama.
Kako se ove ideje ponovno pojavljuju, zamah za afričko jedinstvo i neovisnost nastavlja se graditi, s težnjama za samoodređenom budućnošću koja pokreće novi val panafričke misli i djelovanja. Širenje suradnje između Afrike i novih globalnih igrača poput Kine, Rusije, Indije i Brazila otvara nove puteve i prilike za ovaj kontinent. Stvaranjem partnerstava s tim alternativnim silama, afričke nacije pronalaze veći manevarski prostor, udaljavajući se od ograničenja tradicionalnih zapadnih neokolonijalnih politika.
Ova promjena preoblikuje afrički ekonomski krajolik. Suradnički infrastrukturni projekti, zajednički napori na vađenju resursa i inicijative usmjerene na rješavanje inozemnog duga postali su središnji dio ove nove dinamike. Ovi savezi afričkim zemljama nude pravednije uvjete i izglede za održivi razvoj, izazivaju desetljeća izrabljivačkih praksi i daju Africi alate za zacrtavanje vlastitog puta naprijed.
Ali ima još puno posla. Afrika mora nastaviti graditi jače političke institucije koje se mogu oduprijeti uplitanju Zapada i osigurati da se bogatstvo kontinenta koristi za dobrobit njegovih ljudi. Kao što stara poslovica kaže, “Ako želite da se nešto uradi kako treba, učinite to sami.” Predugo su resursima Afrike upravljali drugi. Sada je vrijeme da Afrika preuzme uzde.
Povrat onoga što je naše
Dok gledamo na krađu afričkih prirodnih resursa koja je u tijeku, moramo se zapitati: Koliko će dugo ova pljačka trajati? Hoće li se na Afriku uvijek gledati kao na riznicu za zapadnjačku potrošnju ili će kontinent konačno povratiti svoje bogatstvo i svoju budućnost?
Afrika ima potencijal da bude globalni lider, ne samo u smislu prirodnih resursa već iu inovacijama, kulturi i upravljanju. Ali da bi ostvarili taj potencijal, Afrikanci se moraju nastaviti odupirati silama koje ih žele iskoristiti – bilo da dolaze u obliku vojnih intervencija, multinacionalnih korporacija ili kulturne dominacije.
Dakle, prema Zapadu: Afrika više nije vaša kolonija, niti vaše igralište, niti vaša beskrajna zaliha bogatstva. Došlo je vrijeme da Afrika ustane i kaže, “Dalje ruke!” Kako kažu, dobar lopov zna kada treba otići prije nego što bude uhvaćen.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
