Glad je jedna od najnepoželjnijih riječi u svakodnevnom životu običnih ljudi. Prema definiciji Hrvatske enciklopedije: glad je „organski osjet složena karaktera, praćen obično osjećajem neugode. Osjet gladi u samom početku nije neugodan; poslije se pojavljuju povremeni grčevi želuca, mučnina, glavobolja, opća slabost i psihička uzbuđenost.“ Ako se glad ne „liječi“ hranom slijedi najcrnji scenarij – gladovanje i smrt.
Velike gladi kroz povijest
Nikada u povijesti čovječanstvo nije bilo toliko opčinjeno hranom i posljedično glađu kao u „mračnom“ Srednjem vijeku. Europljani su nakon sloma velebnog Zapadnog Rimskog Carstva i dobrog dijela njegove ostavštine poput prometne i građevinske infrastrukture, sustava navodnjavanja, trgovačkih ruta, sustava državnih zaliha i sl., bili u velikim mukama kako se prehraniti i opstati. Ipak, usprkos svim mukama u tome su uspijevali. No, najveće gladi sa smrtnim posljedicama nisu se događale u Srednjem vijeku, nego u 19. i 20. stoljeću. Svima su dobro poznate Velika bengalska glad 1943.-44., glad u Ukrajini (Holodomor) 1930-ih i Kini koncem 1950-ih i početkom 1960-ih. Podaci UN-ove agencije Svjetskog programa hrane (WFP-a) pokazali su kako je 1990-ih oko 3 posto svjetskog stanovništva bilo kronično pothranjeno ili gladovalo. Tekuće 21. stoljeće nije pošteđeno gladi i smrti stotina tisuća izgladnjelih stanovnika tzv. Trećeg svijeta. Najviše je pogođena Afrika.
Glad – afrička konstanta
Uvjerljivo najstrašnija glad koja se pojavila u 21. st. dosad je glad koja se pojavila u istočnoj Africi u periodu od sredine 2011. do sredine 2012. Iako se pojava često opisuje „somalijskom glađu“, zapravo je bilo zahvaćeno nekoliko afričkih država. Osim spomenute Somalije, još su bile trpjele Etiopija, Kenija i Džibuti. Prema mnogim procjenama, glad je odnijela oko 260 tisuća života, a njene posljedice je osjetilo više od 9 milijuna Afrikanaca. Bila je to prva velika glad nakon nekoliko godina stabilizacije. Nakon Drugog rata u Demokratskoj Republici Kongu koji je završio 2003. i rata u Darfuru u Sudanu koji je okončan 2005., činilo se da je Afrika zaplovila mirnijom ili „sitijom“ budućnošću. Ipak, nakon samo nekoliko godina pokazalo se kako su glad i pothranjenost strukturalni problemi Afrike i jedni od najvećih globalnih problema s kojima se temeljito treba pozabaviti međunarodna zajednica.
Glad na istoku Afrike 2011.-12. snažan je pokazatelj strukturalnih propusta jer nije došla iz vedra neba, dapače, bila je očekivana i mogla se spriječiti da je odgovor bio pravi. Međutim, odgovor je bio veoma slab. Glad koja je nastala kao posljedica konstantno loših vremenskih prilika, porasta cijena hrane u Africi i globalno, siromaštva, lokalnih ratova, međunarodnog terorizma, loše domaće i međunarodne reakcije, odnijela je veliku cijenu koju su platili obični građani Afrike.
Vremenske nepogode
Najveći uzročnik gladi u istočnoj Africi su vremenske (ne)prilike. Izostanak padalina i suše glavni su krivci koji su stvorili povoljne uvjete za izgladnjivanje stanovništva. Nepovoljni vremenski uvjeti (rekli bi mnogi znanstvenici klimatske promjene) nad Tihim oceanom poremetili su padanje kiša u tropskom pojasu istoka Afrike. Preciznije, klimatski fenomen La Niña koji utječe na hlađenje površine Tihog oceana i globalne vremenske obrasce bio je izrazito jak. On je glavni krivac da su kiše izostale pune dvije kišne sezone u Somaliji, a jednu sezonu u Etiopiji i Keniji. Klimatske promjene povećale su temperature zraka i nepravilnosti u obrascima padalina, a posebno u Africi. Rezultat su suše.
U mnogim područjima triju država tijekom glavne kišne sezone od travnja do lipnja (ključna za poljoprivrednu proizvodnju i opskrbu vodom), zabilježena je količina oborina 30% manja od prosjeka u periodu od 1995. do 2010. Drastičan nedostatak kiše imao je razoran utjecaj na usjeve, stočarstvo i opskrbu hranom. Loša žetva lišila je stanovnika kruha i pekarskih proizvoda. U nekim područjima broj stoke se smanjio za 60% (stoka nije imala pašnjake za ishranu) i samim time i opskrba mlijekom. Kad su ostali bez mlijeka i kruha milijuni ljudi su zapravo ostali bez osnovnih sredstava za život.
Gospodarski krah
Manjak kiše dodatno je pogoršao ionako tešku svakodnevicu uzrokovanu sušama iz prethodnih godina. Kao rezultat svih nabrojanih događaja, cijene osnovnih žitarica kao što su kukuruz, pšenica i sirak dosegle su rekordno visoke razine – poskupljenje i do 240% u Somaliji, a do 80% u Keniji i Etiopiji. Istodobno, cijene stoke su pale za 30 do 60%. U nekim slučajevima, obitelji su prodavale stoku za svega 10% uobičajene vrijednosti. Ujedno su pale i plaće. Pad je iznosio od 40% do 60%. U nekim pokrajinama radnici su zarađivali tek 20% svoje uobičajene dnevne zarade.
S druge strane, globalni porast cijena hrane tijekom 2010. i 2011. dodatno je pogoršao stanje. U prosjeku je hrana poskupjela za 30%. Cijene osnovnih namirnica poput žitarica, kukuruza i šećera dosegnule su povijesne rekordne, što je uzrokovano nepovoljnim vremenskim uvjetima, poput suša i poplava, te spekulacijama na tržištu. Svi nabrojeni problemi smanjili su kupovnu moć stanovnika i doveli do humanitarne krize u istočnoafričkoj regiji. Obitelji koje su se već borile s malim prihodima bile su prisiljene smanjiti unos hrane jer su osnovne namirnice postale preskupe. To je pogoršalo problem pothranjenosti.
Siromaštvo
U trenutku izbijanja suše i porasta cijena osnovnih namirnica u najgorem položaju bili su najsiromašniji Afrikanci. Siromaštvo je uvelike zaslužno za pojavu gladi. Većina stanovništva regije živjela je ispod granice siromaštva, oslanjajući se na nesigurne izvore prihoda poput poljoprivrede i nomadskog uzgoja stoke. Mnogi nisu imali nikakvu ušteđevinu. Izostanak modernih poljoprivrednih tehnologija ograničio je otpornost na suše i smanjio ionako manjkavu produktivnost. Siromaštvo je značilo da su kućanstva imala slab pristup medicinskim uslugama i bila su ranjivija na bolesti povezane s pothranjenošću. Siromašni stanovnici nisu imali mogućnost korištenja kredita ili državne pomoći (jer su tamošnje države slabe) pa je uskoro uslijedilo brzo širenje gladi.
Politička nestabilnost rasplamsava krizu
Politička nestabilnost i neuređenost država kao što su Somalija, Etiopija i u manjem stupnju Kenija, dodatno su otežale humanitarnu krizu. Somalija je bila u najdubljoj političkoj krizi, s potpunim kolapsom središnje vlasti od 1991. Anarhična situacija omogućila je jačanje militantnih radikalnih skupina poput Al-Shabaaba, što je otežalo rad humanitaraca i distribuciju pomoći. Nedostatak funkcionalne državne i lokalne vlasti značio je da nije postojao organizirani sustav za upravljanje krizom, a međunarodne organizacije bile su prepuštene same sebi u suočavanju s nasiljem, korupcijom i logističkim problemima.
Slično je bilo i u Etiopiji. Iako je središnja vlada funkcionirala, politička represija, etnički sukobi oko podjele resursa stvarali su napetosti, osobito u regijama poput Ogadena koja je muku mučila s prehranom stanovništva i prije krize. Vlada je brinula za opstanak svoje vlasti i kontrolu disidenata, a ne na potrebe stanovnika. Cenzura medija ograničila je distribuciju humanitarne pomoći. Kenija je bila u nešto stabilnijem političkom položaju, ali izazovi su postojali. Uslijedili su neredi nakon izbora 2007.-2008. i tenzije između etničkih skupina. Iako je kenijska vlada surađivala s međunarodnim organizacijama, korupcija je smanjila učinkovitost humanitarne pomoći. Regije poput Turkane i sjeveroistočne Kenije, koje su bile najteže pogođene glađu, bile su politički marginalizirane i prometno izolirane.
Svijetli primjer Džibutija
Za razliku od Somalije, Etiopije i Kenije, Džibuti je imao relativnu političku stabilnost. Država je imala središnju vlast pod vodstvom predsjednika Ismaila Omara Guelleha, koji je bio na vlasti od 1999. Iako je režim bio autoritaran, nije bilo značajnijih unutarnjih sukoba ili pobunjeničkih skupina koje bi destabilizirale zemlju. Ujedno su se u Džibutiju nalazile i strane vojne baze Kine, Francuske i SAD-a. Džibuti je 90% hrane uvozio iz susjednih država pa je upao u probleme, ali je uspio uvesti hranu iz drugih područja, ponajprije Rusije i Ukrajine. Tisuće izbjeglica, prvenstveno iz Somalije, došle su u Džibuti tijekom krize, što je dodatno opteretilo ionako ograničene resurse zemlje. Međutim, strateška je stabilnost zemlje na rogu Afrike obranila zemlju od gladi.
Strahovita kriza
Glad u istočnoj Africi 2011. bila je prva glad koja je nazvana tim imenom u realnom vremenu, prema široko prihvaćenom skupu kriterija. UN je proglasio grad u srpnju 2011. u regijama Donjoj Shabelli i Bakoolu u južnoj Somaliji, a u kolovozu i u drugim dijelovima Somalije. Ukupno je više od 9 milijuna ljudi izravno trpjelo glad u Etiopiji, Keniji i Džibutiju. Pothranjenost je bila jedan od najočitijih učinaka gladi. U pogođenim područjima stopa akutne pothranjenosti premašila je 30%, što je dvostruko više od praga koji označava hitnu situaciju prema standardima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).
Širenje bolesti bilo je jedna od najgorih posljedica gladi. Smanjeni unos hrane i vode smanjili su otpornost stanovništva na bolesti poput malarije, kolere i tuberkuloze. Djeca su bila najugroženija skupina jer su pothranjenost i bolesti poput proljeva, respiratornih infekcija i malarije brzo uzimali danak. Glad je izazvala masovne migracije stanovništva. Tisuće ljudi bile su prisiljene napustiti svoje domove i tražiti spas u izbjegličkim kampovima poput Dadaaba u Keniji i Dolloa u Etiopiji. Kamp Dadaab, koji je već bio najveći izbjeglički kamp na svijetu, postao je pretrpan, primio je više od 400.000 ljudi tijekom krize. U kampovima je nedostatak osnovnih resursa (hrane, vode, toaleta i medicinske skrbi) ugrožavao zdravlje i sigurnost izbjeglica. Rapidno su se širile bolesti. Izvan kampova, obitelji su bile prisiljene žrtvovati stoku ili prepustiti starije članove obitelji smrti kako bi osigurale preživljavanje ostatka obitelji.
Odgovor međunarodne zajednice
Proglašenje gladi je rezultiralo sa snažnim odgovorom, ali zakašnjelim. Zbog nesigurnosti na terenu i kompliciranosti pristupa pogođenim područjima, vanjska pomoć je koordinirana iz inozemstva. Neželjenom situacijom najviše su se bavile Jedinica za analizu sigurnosti hrane i prehrane (FSNAU) pod okriljem UN-a i Mreža sustava za rano upozoravanje na glad pod okriljem USAID-a. Zahvaljujući njima prikupljeno je mnoštvo podataka o gladi, ali problem je bio što je odgovor na krizu u stvarnom vremenu bio manjkav. Pomoć je dolazila iz svih dijelova svijeta pa i iz Palestinaca u Pojasu Gaze. Dodatni problem je bio što SAD nije upućivao pomoć Somaliji jer je tamo djelovala teroristička islamistička organizacija Al-Shabaab.
Ukupno je skupljeno 2,4 milijarde dolara kako bi se ublažile posljedice gladi. Veći dio pomoći usmjeren je na distribuciju hrane, vodu, medicinsku pomoć, kao i pružanje hitnih usluga za najugroženije skupine (djeca i trudnice). Dio odgovora na glad predstavljalo je inovativno korištenje novčanih transfera za pristup stanovnicima koji su bili nedostupni u operacijama pomoći hranom. UN-ov zračni most pomoći za Keniju je započeo već sredinom srpnja 2011., a potkraj mjeseca za Somaliju. Početkom 2012. Turska je u južnoj Somaliji započela gradnju novih bolnica, centra za pomoć i grada šatora za raseljene osobe, što je bilo dobrodošlo. Istočnoafrička regija je imala lošu prometnu infrastrukturu i unutarnje oružane sukobe, što je otežavalo distribuciju hrane. Dok su neki uspjeli dobiti pomoć, mnogi su ostali zanemareni zbog sigurnosnih i logističkih izazova.
Posljedice
U siječnju 2012. stanje s glađu se počelo popravljati, a pogotovo u južnoj Somaliji koja je bila u najtežem položaju. Ipak, kriza se nastavila u proljeće zbog poplave usjeva i vojnih okršaja koji su otežavali pristup humanitarcima. Volonteri su krenuli kopati kanale za navodnjavanje, saditi i distribuirati sjeme biljaka što je u konačnici eliminiralo glad do ljeta 2012. Prema procjenama UN-a, ukupno je najmanje 260.000 ljudi umrlo zbog posljedica gladi u istočnoj Africi, a polovica žrtava bila su djeca mlađa od pet godina. Djeca koja su preživjela glad suočila su se s trajnim posljedicama pothranjenosti, uključujući poteškoće u učenju. Glad je ostavila posljedice i na spolnu ravnopravnost. Žene su bile podvrgnute dodatnim zadacima u obitelji. Mnoge žene suočile su se s nasiljem tijekom migracija i u kampovima, gdje je nedostatak sigurnosnih mjera povećao rizik od zlostavljanja. Svi zahvaćeni glađu su propatili na ovaj ili onaj način na sramotu čovječanstva 21. stoljeća.
M. Šerić: Afrika: Nova zona ruske dominacije
