Kako je hrvatski ‘saveznik’ u ratu protiv pobunjenih Srba postao iznenadni neprijatelj

Hrvatsko-muslimanski sukob koji se dogodio tijekom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bio je složen i krvav konflikt između Hrvata i Bošnjaka, odnosno bosanskih muslimana. Sukob je bio dio šireg rata u BiH koji je nastao raspadom Jugoslavije, a paralelno vođen u vrijeme krvave srpske agresije na Hrvatsku. Još se danas lome koplja oko sukoba, a sve je kulminiralo presudama u Haagu za ratne zločine. Da bi se razumjelo zašto je sukob započeo, potrebno je sagledati nekoliko ključnih faktora.

Kako se slažu povjesničari i politički akteri, Jugoslavija se raspala početkom 1990-ih nakon dugotrajnih tenzija među njenim republikama i narodima. Ove tenzije su kulminirale kada su Slovenija i Hrvatska proglasile neovisnost 1991. godine, što je dovelo do rata u Hrvatskoj i ubrzo nakon toga do rata u BiH.

U Bosni i Hercegovini su živjele tri glavne etničke skupine: Bošnjaci (Muslimani), Hrvati i Srbi. Nakon raspada Jugoslavije, ove skupine su imale različite vizije budućnosti BiH. Bošnjaci su uglavnom zagovarali jedinstvenu BiH, Hrvati su željeli bliže veze s Hrvatskom ili neku formu autonomije, dok su Srbi željeli ostati u zajednici sa Srbijom. Valja istaknuti kako je Hrvatska uz HVO i vodstvo iz Hrvatske i ono postavljeno u BiH bilo to koje se uključilo u obranu BiH od srpske agresije.

Početak sukoba

Na početku rata, Hrvati i Bošnjaci su uglavnom surađivali protiv zajedničkog neprijatelja, bosanskih Srba. No, kako je rat napredovao, došlo je do promjena u savezima i interesima. Sukobi između Hrvata i Bošnjaka počeli su krajem 1992. godine i eskalirali su 1993. godine.

Koliko se zna, iako tu dan danas postoje različita tumačenja ovisno o narodima, ali čak i pojedincima unutar nacionalnih država, Hrvati u BiH pod vodstvom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, željeli su uspostaviti teritorijalnu autonomiju ili čak pripojenje dijelova BiH Hrvatskoj. S druge strane, bošnjačka strana, predvođena vladom u Sarajevu, željela je očuvati teritorijalni integritet BiH. Ove suprotstavljene ambicije dovele su do direktnih sukoba na terenu. Sukob je bio obilježen brojnim ratnim zločinima, a Haag je govorio o etničko čišćenju, masakrima i prisilnim deportacijama. Danas postoje presude za brojne zločine, ali brojni zločini nad Hrvatima od strane Armije BiH i Mudžahedina nikada nisu presuđeni.

Mirovni sporazumi

Sukob je završio krajem 1994. i početkom 1995. godine, kada su Hrvati i Bošnjaci potpisali Washingtonski sporazum koji je doveo do formiranja Federacije Bosne i Hercegovine, zajedničkog entiteta unutar BiH. Tako se povjesničari i akteri slažu kako je hrvatsko-muslimanski sukob bio rezultat složenih političkih, etničkih i teritorijalnih sukoba koji su proizašli iz raspada Jugoslavije. Unatoč početnoj suradnji protiv zajedničkog neprijatelja, različiti ciljevi i interesi doveli su do krvavog sukoba između dva dotadašnja saveznika. Taj sukob ostavio je duboke posljedice na međunacionalne odnose u BiH, koje se duboko osjete i danas, možda i više nego razlike između Srba i Hrvata i BiH.

A tko je zapravo ‘kriv’ u cijeloj priči? Pitanje tko je započeo hrvatsko-muslimanski sukob unutar rata u Bosni i Hercegovini složeno je i često ovisi o perspektivi različitih strana. Međutim, postoji nekoliko ključnih događaja i faktora koji su doprinijeli eskalaciji sukoba: Raspad Jugoslavije i borba za teritorij: Nakon raspada Jugoslavije, različite etničke skupine u BiH imale su različite političke ciljeve. Hrvati su željeli teritorijalnu autonomiju ili pripojenje Hrvatskoj, dok su Bošnjaci zagovarali jedinstvenu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu.

U studenom 1991., Hrvati u BiH formirali su Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, što je bilo viđeno kao korak prema uspostavljanju autonomne ili čak nezavisne teritorijalne jedinice unutar BiH. To je izazvalo sumnju i strah među Bošnjacima. Prvi ozbiljniji sukobi između Hrvata i Bošnjaka zabilježeni su krajem 1992. godine u srednjoj Bosni i dolini Neretve. Ovi sukobi često su uključivali borbe za kontrolu nad teritorijem, a pogoršali su ih lokalni incidenti i osvetnički napadi s obje strane. Grad Mostar i područja srednje Bosne postali su žarišta sukoba. U Mostaru je došlo do ozbiljnih sukoba i podjele grada između hrvatskih i bošnjačkih snaga. U srednjoj Bosni, gradovi poput Gornjeg Vakufa i Viteza vidjeli su teške borbe.

Mudžahedini su sijali smrt po BiH: Problem je nastao kad ih se Alija morao riješiti

Sukobi eskalirali

Tijekom 1993. godine, sukobi su se intenzivirali. HVO (Hrvatsko vijeće obrane) i Armija RBiH (Armija Republike Bosne i Hercegovine) vodile su žestoke bitke, što je rezultiralo velikim brojem žrtava i humanitarnom krizom. Tijekom sukoba, obje strane počinile su ratne zločine, uključujući masakre civila, etničko čišćenje i razaranja. Najpoznatiji incidenti uključuju masakr u Ahmićima i zločine u Stupnom Dolu, ali se mnogi zločini nad Hrvatima i danas ne priznaju.

Iako je teško je jednoznačno odrediti tko je “započeo” sukob jer su događaji bili rezultat eskalacije napetosti, različitih političkih ciljeva i lokalnih incidenata, jasno je da je sukob bio produkt složenih okolnosti koje su proizašle iz raspada Jugoslavije, borbe za teritorij i različitih vizija budućnosti BiH… Dan danas muslimanska strana krivi Franju Tuđmana i hrvatsko vodstvo za sukob, dok službena hrvatska politika ne priznaje takav narativ i podsjeća kako je Hrvatska branila BiH od agresije srpske strane…

Stručnjaci podijeljeni

Na predstavljanju svoje knjige ‘Domovinski rat i zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, 1991. – 1995.’ to opisao ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata i povjesničar prof. dr. sc. Ante Nazor: Na predstavljanju knjige je istaknuto kako je međunarodna javnost upoznata sa zločinom koji su pripadnici hrvatskih snaga počinili nad civilima muslimanima u Ahmićima i Stupnom dolu, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je vodio postupke i donio presude optuženim Hrvatima za navedene zločine, čije počinitelje osuđujemo i sramimo se zbog njih.

“No, istodobno MKSJ i mediji uglavnom su ignorirali zločine i etničko čišćenje koje je nad Hrvatima i prije i poslije tragedije u Ahmićima počinila ARBiH”, rekao je dr. Ante Nazor. Nazor kaže kako su uzrok muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH bile suprotstavljene politike.

“Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice, a Bošnjaci (muslimani) su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nebošnjačko (nemuslimansko) stanovništvo bilo majorizirano. Armija RBiH napala je HVO kada se naoružala, velikim dijelom upravo uz pomoć RH, preko njezinog teritorija i područja koje je nadzirao HVO.

Napala ga je u središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, na područjima s mješovitim muslimansko-hrvatskim stanovništvom, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist muslimana, prilivom vojno sposobnih muškaraca prognanih s područja koja su osvojile srpske snage, rekao je dr. Nazor.