Jedan od najvećih misterija Drugog svjetskog rata je nevjerojatan propust Trećeg Reicha da osigura potrebne izvore nafte te da iste uskrati svojim neprijateljima, ponajprije Sovjetskom Savezu i Velikoj Britaniji. Tijekom 1940-ih ponovila se situacija iz 1918. kada su njemački tenkovi bili zaustavljeni na Sommi zbog nestašice nafte i time bili spriječeni da ostvare trijumf u Velikom ratu. Posjedovanje golemih količina nafte bilo je ključno za ratnu pobjedu Saveznika. To je čimbenik koji se često zanemaruje.
Strateški propust
Wehrmacht, čije su kopnene, pomorske i zračne snage pogonila naftna goriva, napravio je nevjerojatan propust u pripremanju europskog i jasnije svjetskog rata. Iako je do 1938. većina vozila u Njemačkoj koristila naftu to nisu shvatili na vrijeme njemački generali. Vjerojatno ključni element koji je utjecao na veliki previd njemačkih ratnih planera predstavljalo je veliko povećanje proizvodnje sintetičke nafte unutar same Njemačkoj. Zahvaljujući jeftinom i dostupnom lignitu ili smeđem ugljenu kojim je istočna Njemačka obilovala, u procesu prerade dobivalo se gorivo. Proces prerade je bio efikasan zbog korištenja Bergiuosovog procesa hidrogenizacije koji je prije rata uspješno razvila petrokemijska kompanija I.G. Farben dijelom u suradnji s Rockefellerovom kompanijom Standard Oil. Ta njemačka tvrtka je do 1944. proizvodila skoro 25% svih naftnih derivata u Trećem Reichu. U Leuni je bila smještena najveća tvornica za proizvodnju sintetičkog benzina. Prije izbijanja Drugog svjetskog rata, Treći Reich je sav preostali dio, odnosno čak 70% svojih naftnih potreba podmirivao uvozom nafte iz Sjeverne i Južne Amerike te iz naftnih polja u Rumunjskoj, koja su bila u vlasništvu američkih ili britanskih tvrtki.
Göring – planer koji je zakazao
Adolf Hitler je 1938. svoga zamjenika Hermanna Göringa postavio na poziciju povjerenika za četverogodišnji plan. Funkcija mu je dala goleme ovlasti nad njemačkim gospodarstvom, s ciljem pripreme Njemačke za rat kroz ubrzanu industrijalizaciju i ekonomsku samodostatnost, posebno u proizvodnji čelika, nafte i drugih strateških resursa. Četverogodišnji plan bio je usmjeren na smanjenje ovisnosti Njemačke o uvoznim sirovinama, ali je u praksi imao velikih problema, posebno u osiguravanju dovoljnih količina nafte za ratne operacije.
Göring se pokazao nedostojnim na funkciji povjerenika za ratne pripreme jer je njemačka ekonomija bila slaba u osiguravanju strateških sirovina za svjetski rat. Samo nekoliko tjedana uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u ljeto 1939., Göringu je stiglo izvješće s procjenom zaliha nafte za vojni sukob protiv SSSR-a koji je bio planiran za početak 1942. Izvješće je govorilo o tome da su se naftne zalihe iz Rumunjske morale udvostručiti da bi Operacija Barbarossa bila uspješna. Uz to, Nijemci su računali i da će dobiti perzijsku naftu. Međutim, velik problem je bilo to što su rumunjsku naftu kontrolirale strane tvrtke kao što su Royal Dutch Shell, Standard Oil, i sl. Ukratko kazano, nafta je bila u stranim neprijateljskim rukama i to nije bio dobar temelj za kretanje u jedan veliki rat. Štoviše, to je bila ogromna manjkavost. Nijemci će dobiti rumunjsku naftu 1940. kada se Rumunjska priključi Trojnom paktu. Stoga je tijekom cijelog rata do 1944. rumunjska nafta bila najveći pokretač njemačkih motornih vozila.
Neosvojena iračka naftna polja
Deutsche Bank i vodstvo nacističke Njemačke su do 1940. razmišljali o velikim poljima nafte u Iraku i o tome kako da povrate vlasnički udio Deutsche Banka u turskoj naftnoj kompaniji u Iraku koji su im oduzeli Britanci nakon svršetka Prvog svjetskog rata. No, vlasništvo u papirima je jedno, a vlasništvo na terenu nešto sasvim drugo. Da bi kontrolirao iračku naftu, Hitler se morao suprotstaviti Mussolinijevim željama o svojatanju Iraka. Talijanski diktator bojao se arapskim zemljama dati nezavisnost jer ih je smatrao mogućim plijenom za svoje fašističko carstvo. Stoga se Nijemci nisu miješali u iračke poslove do proljeća 1941. čime su izgubili šansu za moguću uspješnu pronjemačku revoluciju u Iraku.
Nijemci kasno uviđaju važnost Bliskog istoka
Dužnosnici iz strateškog planiranja i logistike za skorašnju Operaciju Barbarossa tek su u siječnju 1941. počeli slati interne dopise uredu Ministarstva vanjskih poslova odgovornom za Bliski istok o tome da je kucnuo čas da Njemačka usmjeri svoje planove prema toj regiji. Smatrali su da Berlin mora preuzeti vodstvo nad arapskom naftnom politikom i ne smije dopustiti Italiji sprečavanje lokalne nacionalističke antibritanske pobune. U svibnju 1941. zračne njemačke snage (Luftwaffe) ušle su u Irak u okviru operacija za sjevernu Afriku. Njihov cilj je bio dati podršku antibritanskim pobunjenicima odanim Rashidu Aliju al-Gailaniju i velikom jeruzalemskom muftiji Mohamedu Aminu el-Husseiniju, kao i podržati antibritanske pokrete u Siriji i Iranu. U to vrijeme Irak je proizvodio tek malo više od 4 milijuna tona nafte godišnje i skoro sve u naftnim bazenima kod Mosula odakle je naftovodima nafta odlazila u britansku Palestinu, te u Tripoli gdje su se opskrbljivali britanski tankeri.
Na Bliskom istoku glavni su izvori nafte za Britansko Carstvo bili Iran i Bahrein koji su isporučivali 16 milijuna tona nafte godišnje putem najveće svjetske rafinerije u Abadanu u Iranu, te preko naftovoda koji je završavao u iračkoj luci Basri. Iz tih je razloga s pravom jedan viši njemački strateg napisao u dopisu Hitleru, Ribbentropu i OKW-u (Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta), kako Sueski kanal i luka Basra čine dvije strateški najranjivije točke britanskog ratnog stroja. Bez nafte kao pogonskog goriva britanske trupe se ne bi mogle kretati. Preuzimanjem nadzora nad naftnim bazenima i rafinerijama u Siriji, Palestini i Iraku, Njemačka i Italija bi imale potrebno gorivo za prodor do Sueskog kanala te bi tako Saveznicima presjekle dotok nafte iz Bliskog istoka. Tako bi britanska mornarica Royal Navy postala nemoćna u odnosu na njemački prodor.
Njemački debakl u Iraku
S vojne perspektive, problem je bio u tome što je njemačko političko i vojno rukovodstvo prekasno shvatilo stratešku važnost osiguranja naftnih izvora rata. Kad su shvatili, bilo je već prekasno. U travnju 1941. nakon pobune iračkih pukovnika pod vodstvom antibritanskih i pronjemačkih nacionalista, premijer je postao Rashid Ali al-Gailani. Gailani je odmah protjerao hašemitskog kralja Faisala koji je imao potporu Britanaca, a britanske trupe bile su blokirane. Odgovor Nijemaca bio je katastrofalan pa su Britanci uspjeli iskrcati oko 14 tisuća indijskih vojnika u Basri kako bi spriječili pad Iraka. Borbeni britanski zrakoplovi su za dva tjedna uništili brojčane slabije njemačke zrakoplove. Manjkav pokušaj Nijemaca da podrže protubritansku pobunu je propao u tri tjedna. Bila je to apsolutni vojni i politički debakl. Njemački ratni planeri nisu prepoznali na vrijeme stratešku važnost Bliskog istoka kao područja kojim prolazi „crno zlato“ i tu su se jako prevarili.
Pametno savezničko planiranje
Za razliku od Nijemaca, Britanci i Amerikanci uvijek su prepoznavali stratešku važnost naftnih područja. Savezničke sile su tako u ratu posjedovale nadzor nad više od tri četvrtine svjetske proizvodnje nafte, što je imalo ogromnu strategijsku vrijednost. Njemačka je nadzirala daleko manja područja naftnih bazena. Tu je bila iznimno važna Rumunjska koja je proizvodila 5 do 7 milijuna tona nafte na godinu. Proizvodnja u Poljskoj, Mađarskoj i samoj Njemačkoj iznosila je nekoliko stotina tisuća tona ili nekoliko desetaka tisuća tona. Nijemci su raspolagali s tek oko 5% svjetske proizvodnje nafte. Iako je Italija imala nešto više nafte, proizvodila je samo nekoliko stotina tisuća tona što je bilo premalo za rat. Nedostatak nafte bio je koban radi stila vođenja rata. Masovno korištenje mehanizacije značilo je korištenje velike količine benzina, dizela, maziva i drugih naftnih proizvoda.
Saveznici planski bombardiraju njemačku industriju
Snažan udarac koji je temeljito uzdrmao ratne izglede Njemačke dogodio se 1944. (u proljeće i ljeto) kada su britanske i američke zračne snage napale određene njemačke industrijske mete. Američko istraživanje strateškog bombardiranja iz 1944. govori o tome da njemačke ratne izglede nije uzdrmalo bombardiranje civila i obične industrije već ciljano bombardiranje industrije za proizvodnju sintetičke nafte, kao i bombardiranja naftnih postrojenja u Mađarskoj i Rumunjskoj. Agent OSS-a rođen u Njemačkoj, Walter J. Levy bio je odgovoran za izradu detaljne karte s njemačkim naftnim postrojenjima koji su bombardirani.
U konačnom američkom izvješću o strateškom bombardiranju iz 1947. bili su sažeti razlozi njemačkog poraza: „Glavni izvor zaliha i jedini izvor za dobivanje benzina za zrakoplovstvo bilo je 13 tvornica za proizvodnju sintetičke nafte te tri manje tvornice koje su počele s radom 1944. Glavni izvori proizvoda dobivenih preradom sirove nafte bila su naftna polja u Ploiestiju u Rumunjskoj te polja u Mađarskoj, iz kojih se dobivala približno jedna četvrtina cjelokupnih zaliha tekućih goriva 1943. Rafinerije u Ploiestiju bile su napadnute, počevši s odvažnim i skupocjenim napadom iz niskog leta u kolovozu 1943. No učinak je bio ograničen; isporuka se povećala do travnja 1944. kad su napadi ponovljeni. Napadima iz 1944. te bacanjem mina u Dunav smanjila se i isporuka nafte iz Rumunjske. U kolovozu 1944. ruskom okupacijom onemogućen je ovaj izvor opskrbe te su Nijemci više nego ikad prije postali ovisni o tvornicama za proizvodnju sintetičke nafte. Proizvodnja sintetičkog goriva stalno je opadala, a do srpnja 1944. bila je pogođena svaka veća tvornica… Proizvodnja se djelomično oporavila u studenom i prosincu, no sve do kraja rata bio je to samo djelić od ukupne proizvodnje prije napada.“
Veliki saveznički napori
Međutim, njemačka ratna industrija nije se predala bez borbe. Bilo je potrebno čak 6.552 američkih i britanskih borbenih letova i 18.328 tona bombi za uništavanje najveće tvornice za proizvodnju sintetičke nafte u Leuni da Treći Reich u svibnju 1944. zabilježi neto deficit nafte. Nakon toga su se zalihe brzo trošile, a Wehrmacht je bio teško pogođen manjkom goriva. Oklopne divizije su se teško kretale. Nijemci su pokušali pronaći alternativne izvore goriva, ali su saveznička bombardiranja nastavila pustošiti njihovu industriju. Ministar naoružanja Albert Speer je u prosincu 1944. izjavio da je nestašica goriva poprimila katastrofalne razmjere.
Kad je sredinom prosinca 1944. započela očajnička njemačka Ardenska ofenziva, zalihe goriva su im bile nedovoljne za takvu veliku ofenzivnu operaciju. Nijemci su računali na osvajanje savezničkih zaliha u Belgiji (u području Spa, Stavelot i Stoumonta), ali se to nije dogodilo. Mnogim oklopnim jedinicama ponestalo je benzina. U veljači i ožujku 1945. na mostobranu u Baranovu na Visli su Nijemci nagomilali 1.200 tenkova kako bi spriječili prolazak Sovjeta, ali njemački tenkovi nisu se mogli pokretati zbog manjka benzina, pa ih je Crvena armija naposljetku uništila. Rat je doslovce izgubljen jer je Wehrmachtu ponestalo goriva za pokretanje motoriziranih postrojbi. Pokazalo se još jednom koliko je važno pravodobno ratno planiranje jer svaki nepromišljen potez na polju resursa može odlučiti ishod nekog rata.
Od vojnog patuljka do vojne supersile: program tajnog naoružavanja nacističke Njemačke (1)
