Sukob je oko NATO-a i njegovog širenja, a Moskva Kijev vidi kao opunomoćenika bloka
Politički se realizam često i pogrešno prikazuje kao nemoralan jer je njegov glavni fokus na neizbježnom sigurnosnom natjecanju, te stoga odbacuje idealistička nastojanja da se nadiđe politika moći. Budući da se države ne mogu odvojiti od sigurnosne konkurencije, moral za realiste podrazumijeva djelovanje u skladu s logikom ravnoteže snaga kao temelja stabilnosti i mira. Idealistički napori da se prekine s politikom moći tada se mogu definirati kao nemoralni, budući da potkopavaju upravljanje sigurnosnim natjecanjem kao temeljem mira. Kao što je Raymond Aron izrazio 1966.: “Idealist, vjerujući da je raskinuo s politikom moći, preuveličava njezine zločine.”
Suvereno pravo Ukrajine da se pridruži NATO-u
Najprivlačniji i najopasniji idealistički argument koji je uništio Ukrajinu je da ona ima pravo pristupiti bilo kojem vojnom savezu koji želi. To je vrlo atraktivna izjava koja lako može dobiti podršku javnosti, jer potvrđuje slobodu i suverenitet Ukrajine, a alternativa je naizgled da Rusiji treba dopustiti da diktira politiku Ukrajine.
Međutim, tvrdnja da bi se Ukrajini trebalo dopustiti da se pridruži bilo kojem vojnom savezu je idealistički argument, jer se poziva na to kakav bismo željeli da svijet bude, a ne na to kako svijet zapravo funkcionira. Načelo da se mir izvodi iz širenja vojnih saveza bez uzimanja u obzir sigurnosnih interesa drugih velikih sila nikada nije postojalo. Države poput Ukrajine koje graniče s velikom silom imaju sve razloge za izražavanje legitimne sigurnosne zabrinutosti, ali pozivanje rivalske velike sile poput SAD-a na svoj teritorij pojačava sigurnosno natjecanje.
Je li moralno inzistirati na tome kakav bi svijet trebao biti kada je rat posljedica ignoriranja kako svijet zapravo funkcionira?
Alternativa širenju NATO-a je neprihvatanje Rusa sfera utjecaja, što označava zonu isključivog utjecaja. Mir proizlazi iz prepoznavanja Rusa sfera interesa, što je područje u kojem ruski sigurnosni interesi moraju biti prepoznati i uključeni, a ne isključeni. Nekada nije bilo kontroverzno tvrditi da se ruski sigurnosni interesi moraju uzeti u obzir kada se djeluje na njezinim granicama. Zbog toga je Europa imala pojas neutralnih država kao tampon između Istoka i Zapada tijekom Hladnog rata kako bi ublažila sigurnosnu konkurenciju.
Meksiko ima mnogo sloboda u međunarodnom sustavu, ali nema slobodu pridružiti se vojnom savezu pod vodstvom Kine ili ugostiti kineske vojne baze. Idealistički argument da Meksiko može činiti što hoće implicira ignoriranje američkih sigurnosnih zabrinutosti, a rezultat bi vjerojatno bio američko uništenje Meksika. Ako se Škotska odcijepi od Ujedinjenog Kraljevstva i zatim pridruži vojnom savezu predvođenom Rusijom i bude domaćin ruskim projektilima, hoće li Englezi i dalje zagovarati načelo pristanka?
Kada živimo u realističnom svijetu i prepoznajemo da se sigurnosna konkurencija mora ublažiti radi mira, tada prihvaćamo sigurnosni sustav temeljen na međusobnim ograničenjima. Kada živimo u idealističkom svijetu dobrih država nasuprot zlim državama, tada sila za dobro ne bi trebala biti ograničena. Mir je tada osiguran kada dobro pobijedi zlo, a kompromis je puko umirenje. Idealisti koji nastoje nadići politiku moći i stvoriti benigniji svijet tako se nalaze u situaciji da intenziviraju sigurnosno natjecanje i potiču ratove.
Moralnost suprotstavljanja NATO ekspanzionizmu
Tvrdnju da je ekspanzionizam NATO-a izazvao rusku invaziju idealisti redovito osuđuju kao nemoralan jer to navodno legitimira i politiku moći i invaziju. Je li objektivna stvarnost nemoralna ako je u suprotnosti s idealnim svijetom kakav želimo postojati?
Bivši britanski veleposlanik u Rusiji, Roderic Lyne, upozorio je 2020. da se radi o “ogromna greška” gurati Ukrajinu za članstvo u NATO-u: “Ako želite započeti rat s Rusijom, to je najbolji način da to učinite.” Angela Merkel je priznala da bi Rusija protumačila mogućnost ukrajinskog članstva u NATO-u kao “objava rata”. Ravnatelj CIA-e William Burns također je upozorio protiv uvlačenja Ukrajine u NATO, jer se Rusija boji opkoljavanja i stoga će biti pod ogromnim pritiskom da upotrijebi vojnu silu: “Rusija bi morala odlučiti hoće li intervenirati; odluka s kojom se Rusija ne želi suočiti.” Savjetnik bivšeg francuskog predsjednika Sarkozyja tvrdio je da je američko-ukrajinska Povelja o strateškom partnerstvu u studenom 2021. “uvjerio Rusiju da mora napasti ili biti napadnuta.” Nitko od gore navedenih ljudi nije nastojao legitimizirati invaziju, nego su nastojali izbjeći rat. Ipak, obraćanje pozornosti na njihova upozorenja osuđuje se kao davanje veta Rusiji, dok se ignoriranje ovih upozorenja prikazuje kao principijelno i kreposno.
Kada velike sile nemaju meki institucionalni veto, koriste se tvrdim vojnim vetom. Idealisti koji inzistiraju na tome da Rusija ne bi trebala imati veto na širenje NATO-a gurali su politike koje su predvidljivo rezultirale gubitkom teritorija, stotinama tisuća mrtvih i uništenjem jedne nacije. Zašto se idealisti mogu predstavljati kao moralni i “proukrajinski”? Zašto su realisti koji su više od desetljeća upozoravali na širenje NATO-a nemoralni i “antiukrajinski”? Jesu li te etikete utemeljene na teoretskoj pretpostavci idealista?
NATO kao treća strana?
Sugeriranje da Ukrajina ima suvereno pravo pridružiti se NATO-u predstavlja vojni blok kao pasivnu treću stranu koja samo podržava demokratske težnje Ukrajinaca. Ovaj narativ zanemaruje činjenicu da NATO nije imao obvezu Ukrajini ponuditi buduće članstvo. Dapače, zapadne su zemlje potpisale nekoliko sporazuma s Moskvom nakon Hladnog rata, poput Pariške povelje za novu Europu, kako bi zajednički izgradile Europu bez linija razdvajanja i utemeljenu na nedjeljivoj sigurnosti. NATO je prekršio te sporazume zalažući se za širenje i odbijajući ponuditi Rusiji sigurnosna jamstva za ublažavanje sigurnosne konkurencije. Ponudivši buduće članstvo Ukrajini, NATO je preusmjerio pritisak na Ukrajinu i sukob NATO-a i Rusije postao je sukob Rusije i Ukrajine. Rusija je smatrala da mora spriječiti Ukrajinu da se pridruži vojnom bloku i smjesti američku vojsku na svom teritoriju.
Podrška NATO-a pravu Ukrajine na izbor vlastite vanjske politike također je nepoštena, jer je Ukrajina morala biti uvučena u orbitu vojnog bloka protiv svoje volje. Zapadna javnost rijetko je obaviještena da svako istraživanje javnog mnijenja između 1991. i 2014. pokazuje da je samo vrlo mala manjina Ukrajinaca ikada htjela pristupiti savezu. NATO je u izvješću iz 2011. prepoznao nedostatak interesa ukrajinske vlade i naroda kao problem koji treba prevladati: “Najveći izazov za ukrajinsko-NATO odnose leži u percepciji NATO-a među ukrajinskim narodom. Članstvo u NATO-u nije široko podržano u zemlji, a neke ankete pokazuju da je potpora javnosti manja od 20%.”
Rješenje je bilo pogurati a “demokratska revolucija” 2014. koji je srušio demokratski izabranu vladu Ukrajine kršeći njezin ustav i bez većinske potpore Ukrajinaca. Telefonski poziv Nuland-Pyatt koji je procurio otkrio je da SAD planiraju promjenu režima, uključujući i to tko bi trebao biti u vladi nakon puča, tko je morao ostati vani i kako legitimizirati puč. Nakon državnog udara, SAD je otvoreno potvrdio svoj nametljiv utjecaj na novu vladu koju je postavio u Kijevu. Glavni tužitelj Ukrajine, Viktor Shokin, požalio se da je od 2014. “Najšokantnije je da su sva (vladina) imenovanja izvršena u dogovoru sa Sjedinjenim Državama” i Washingtonu “vjerovali da je Ukrajina njihov feud.” Sukob s Rusijom bio bi proizveden kako bi se stvorila potražnja za NATO-om.
Koje su bile prve odluke nove vlade po izboru Washingtona? Prvi dekret novog parlamenta ukinuo je mogućnost ukrajinskih regija da odrede ruski kao službeni drugi jezik. New York Times izvještava da je prvog dana nakon državnog udara novi šef ukrajinske špijunske službe pozvao CIA-u i MI6 da uspostave partnerstvo za tajne operacije protiv Rusije koje su na kraju rezultirale s 12 tajnih CIA-inih baza duž ruske granice. Sukob se intenzivirao kako je Rusija odgovorila zauzimanjem Krima i podupiranjem pobune u Donbasu, a NATO je sabotirao mirovni sporazum iz Minska za koji je ogromna većina Ukrajinaca glasala da se provede. Očuvanje i intenziviranje sukoba dalo je Washingtonu ovisnog ukrajinskog posrednika koji se mogao koristiti protiv Rusije. Isti gore spomenuti članak New York Timesa također je otkrio da je tajni rat protiv Rusije nakon puča bio vodeći razlog za rusku invaziju:
“Krajem 2021., prema riječima visokog europskog dužnosnika, g. Putin je vagao hoće li pokrenuti svoju invaziju punog opsega kada se sastao s šefom jedne od glavnih ruskih špijunskih službi, koji mu je rekao da CIA, zajedno s Britanski MI6, kontrolirao je Ukrajinu i pretvorio je u uporište za operacije protiv Moskve.”
Nemoral mira nasuprot moralnosti rata?
Nakon Rusije “ničim izazvan” invaziju na Ukrajinu, idealisti inzistiraju na tome da Ukrajina mora postati članica NATO-a čim rat završi. Zamišljena je kao privlačna i moralna izjava kako bi se osiguralo da će Ukrajina biti zaštićena i da se takva tragedija neće ponoviti.
Ipak, što to poručuje Rusiji? Sve teritorije koje Rusija ne osvoji će pasti u ruke NATO-a, koji se onda mogu koristiti kao fronta protiv Rusije. Prijetnja širenja NATO-a potiče Rusiju da zauzme što više teritorija i osigura da ono što preostane bude duboko disfunkcionalna krnja država. Jedina stvar koja može donijeti mir Ukrajini i okončati pokolj je obnoviti njezinu neutralnost, ali idealisti to osuđuju kao duboko nemoralno i stoga neprihvatljivo. Da ponovim Raymonda Arona: “Idealist, vjerujući da je raskinuo s politikom moći, preuveličava njezine zločine.”
Ovo je djelo prvi put objavljeno na Subtracku Glenna Diesena, a uredio ga je tim RT-a
