Eksperiment je riječ koja se često koristi u svakodnevnoj komunikaciji. Eksperimenti mogu biti raznoliki poput prirodnih i medicinskih. U najintrigantnije spadaju oni društveni. Iako različiti autori iznose različite tvrdnje, društveni eksperiment u globalu se definira kao „metoda društvenog istraživanja koja uključuje namjerno i sustavno mijenjanje određenih pojava kako bi se izazvale, a zatim promatrale i mjerile druge pojave, dok se ostali relevantni uvjeti kontroliraju ili izoliraju“. Društveni eksperimenti omogućuju istraživačima proučavanje uzroka i posljedica, dajući vrijedne informacije o tome kako određeni uvjeti ili promjene mogu utjecati na društvo.
Društveni eksperimenti u režiji države
Društvene eksperimente najčešće provode sociolozi, psiholozi, ekonomisti i istraživači iz područja društvenih, a ponekad i humanističkih znanosti. Međutim, nekad ih, namjerno ili slučajno, provodi i država. Države poput SAD-a, Velike Britanije, nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza poznate su po eksperimentima na polju društva. Kada eksperimente provode totalitarne komunističke države tada društveni eksperimenti nipošto nisu slučajni, već spadaju u 100% plansku kategoriju. Dovoljno je navesti nacistički Lebensborn program selektivnog povećanja „arijske“ populacije i Staljinovu Drugu revoluciju 1930-ih.
Kina – svjetski prvak u društvenim eksperimentima
Narodna Republika Kina jedna je od totalitarnih država koja je provela najviše društvenih eksperimenata iako ih, naravno, nikada tako nije klasificirala. Najznačajniji društveni eksperimenti koji su se dogodili u NR Kini su Veliki skok naprijed (1958.-1962.), Kulturna revolucija (1966.-1976.) i Politika jednog djeteta (1979.-2015.). Svaki od njih bio je štetan, pogrešan i nepotreban. Međutim, Politika jednog djeteta je najspecifičnija jer se za razliku od druga dva eksperimenta koji su bili ideološki obojeni, uzdignula iznad marksizma-lenjinizma. Nema snažnije kontrole od odluke tko će živjeti ili umrijeti, tj. tko će se roditi, a tko neće. S odmakom vremena može se konstatirati kako je ta politika donijela mnogostruko više štete nego koristi.
Nastanak Politike jednog djeteta
Politika jednog djeteta nastajala je s vremenom, a njen glavni pokretač je ogroman rast populacije. Godine 1900. Kina je imala otprilike 400 milijuna, a 1939. godine 500 milijuna stanovnika. Nakon svršetka Kineskog građanskog rata i uspostave Narodne Republike 1949. rast stanovništva bio je strelovit. Godine 1955. Kina je brojala 603 milijuna, 1965. godine 723 milijuna, a koncem 1970-ih nešto manje od milijardu stanovnika. Prestanak ratova i uspostava jednostranačkog komunističkog režima donijela je zakon i red, pa je stanovništvo raslo iako je Kina za vrijeme Mao Ce-tunga bila vrlo siromašna, zaostala i ruralna zemlja. I ne treba zaboraviti, pod kontrolom rigoroznog komunističkog režima. Međutim, upravo su ti čimbenici pogodovali rapidnom rastu stanovništva.
Nakon smrti Mao Ce-tunga 1976. komunističke vlasti su shvaćale kako je potrebno nešto učiniti da stanovništvo manje raste jer je bilo teško nahraniti i zaposliti tolike milijune. Veliki reformator Deng Xiaoping je već 1978. lansirao program koji je preporučivao da bračni parovi imaju maksimalno jedno dijete. No, pokazalo se kako preporuka nije isto što i naredba. Ljudi su se oglušili na molbe vlade. Zato su vlasti raznih kineskih pokrajina već 1979. uvele odredbe o ograničenju jednog djeteta u obitelji. Na nacionalnoj razini je u rujnu 1980. Komunistička partija Kine uvela jedinstvenu Politiku jednog djeteta i ona je ušla kineski ustav 1982. Originalni naziv mjere bio je Politika jedne generacije. Formalni cilj uvođenja bila je kontrola rasta stanovništva. Komunistički čelnici smatrali su kako brz rast populacije prijeti gospodarskom rastu i crpi državne resurse. Smatrali su da bi kontrola populacije omogućila bolju raspodjelu resursa, poboljšanje životnog standarda i stabilizaciju društva.
Karakteristike eksperimenta
Premda je politika bila opća, postojale su brojne iznimke. Obitelji su imale pravo imati više djece ako su spadale u određene kategorije. Npr. obitelj čije je prvo dijete bilo dijete s poteškoćama u razvoju, mogla je imati drugo dijete. Djeca koja su se rodila izvan Kine i nisu imala kinesko državljanstvo nisu spadala u okvir politike. Nacionalne manjine koje nisu pripadale Han Kinezima, poput muslimanskih Ujgura ili Tibetanaca, mogle su imati dvoje ili više djece, kako bi sačuvale svoju kulturnu i etničku baštinu. Doduše, ovisno o pokrajini, ponekad je nametnut vremenski interval od tri-četiri godine za drugo dijete.
Politika jednog djeteta provedena je efikasnije u urbanim sredinama, gdje je većina obitelji bila manja (nuklearne obitelji) i spremnija prihvatiti samo jedno dijete. S druge strane, u seoskim područjima, gdje su prevladavale velike obitelji s agrarnim tradicijama, politika je naišla na veći otpor i bila je slabije realizirana. Metode kojima su se vlasti služile da implementiraju politike bile su dobrovoljne i prisilne po načelu „mrkve i batine“. „Mrkva“ je uključivala dostupnu kontracepciju, financijske poticaje, pogodnosti kod zapošljavanja, obrazovanja i zdravstva za poslušne. S druge strane, „batina“ se provodila novčanim kaznama („naknada za socijalno održavanje“), ali i nasilnim metodama poput prisilnih pobačaja i sterilizacije (primarno žena), ucjena i raznih oblika psihofizičkog zlostavljanja. Uz to, mašinerija kineske države agresivno je propagirala jedno dijete kao domoljubni čin koji će pomoći postići nacionalno blagostanje.
Otpor
Otpor politici je bio snažan i postojale su već spomenute iznimke. Već sredinom 1980-ih 53% parova moglo je imati drugo dijete ako im je prvo bilo djevojčica, dok je 9,6% kineskih obitelji imalo pravo na dvoje djece bez obzira na spol. Oko 1,6% populacije, uglavnom Tibetanaca, bilo je izuzeto od bilo kakvih ograničenja u pogledu broja djece. Do 2007., samo 36% stanovništva bilo je pod strogim ograničenjem na jedno dijete. Nakon velikog potresa u pokrajini Sičuan 2008. (87 tisuća mrtvih i 374 tisuće ozlijeđenih) roditelji koji su izgubili djecu u potresu mogli su imati drugo ili treće dijete. Mnogi bi roditelji otišli u Hong Kong kako bi im se tamo rodilo dijete jer je pokrajina bila pod upravom Velike Britanije do 1997.
Strahote
Iako su mnogi našli načine kako legalno ili ilegalno izigrati zadanu politiku, ona je represivno provođena nad običnim ljudima koji nisu spadali u sretne kategorije izuzetih i nisu imali novca da potkupe vlasti. Na nacionalnoj razini politiku je provodila Nacionalna komisija za stanovništvo i planiranje obitelji, dok su na pokrajinskim i lokalnim razinama djelovale specijalizirane komisije. Njihov rad je bio okrutan. Operativci u službi države su odgovorni za brojne prisilne pobačaje i loše izvedene sterilizacije.
Početkom 2005. počeo je teror u pokrajini Shandong. Skupine u službi vlasti upadale su u kuće i stanove i tražile trudnice kako bi ih prisilno odvele u klinike za pobačaje. Aktivist za ljudska prava i odvjetnik, Chen Guangcheng, otkrio je brutalne metode pobačaja koje su pretrpjele žene – njih desetak tisuća. Neki liječnici bi injekcijom ubrizgali smrtonosni otrov u lubanju fetusa i tako uzrokovali trenutačnu smrt. Drugi liječnici bi umjetno izazvali porod, a novorođena djeca su usmrćena davljenjem ili utapanjem u vodi. Operativci bi vršili otmice sumnjivih žena i vršili sterilizaciju. Kada nisu mogli pronaći tražene žene, otimali bi njihove starije članove obitelji i terorizirali ih metodama poput stajanja na otvorenom na cičoj zimi. Stoga su se mnogi stariji građani bojali hodati ulicama. Chen je pokrenuo je kolektivnu tužbu u ime žena iz prefekture Linyi. Tužba je dovela do isprike vlasti u Linyiju i smanjenja otmica, premlaćivanja i prisilnih pobačaja. Međutim, kineska vlada kaznila je Chena zbog aktivizma poslavši ga 2006. u zatvor, a kasnije u kućni pritvor. Godine 2012. Chen je uspio pobjeći iako slijep i slomljene noge. Prebacio se do američkog veleposlanstva u Pekingu nakon čega je emigrirao u SAD.
Rezultati politike
Politika jednog djeteta dovela je do značajnog smanjenja stope fertiliteta i nataliteta u Kini nakon 1980. Stopa fertiliteta je te godine iznosila 2,75 djece po ženi. Deset godina kasnije smanjila se na 2,12, a 2000. na 1,69 djece po ženi. Do 2011. stopa je u kopnenoj Kini opala na 1,4 djeteta po ženi. Nije točno poznato koliko je ova politika donijela padu fertiliteta, jer je opadanje fertiliteta i nataliteta posljedica i procesa kao što su urbanizacija, promjene društvenih normi i gospodarskih prilika. Sve one su rezultirale odgađanjem braka i rađanjem manjeg broja djece. Npr. 1980. u Kini je oko 19.4% stanovništva živjelo je u gradskim područjima, 2000. ta je brojka iznosila 36,1%, a 2015. čak 56,1%. Iako je manji broj rođenih donekle bio ublažen padom stope smrtnosti, odnosno porastom očekivane životne dobi, ukupna stopa prirodnog prirasta stanovništva u Kini se smanjila. Premda su se na kratak rok ekonomski uvjeti poboljšali kao i emancipacija žena na tržištu rada, dugoročni demografski i društveni problemi postali su sve izraženiji.
Postupno ukinuće
Promjene u strukturi stanovništva postavile su pred vladu nove izazove koji su zahtijevali promjenu politike. Komunističke vlasti na čelu s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom 2015. odlučile su prvim danom Nove 2016. ukinuti Politiku jednog djeteta i uvesti Politiku dva djeteta. U svibnju 2021. Xi je uveo Politiku troje djece, a u kolovozu iste godine je Stojeći odbor Nacionalnog narodnog kongresa (NPCSC) donio amandman prema kojem obitelji mogu imati i više od troje djece bez sankcija.
Katastrofalne posljedice
Danas je jasno kako je eksperiment Politike jednog djeteta bio potpuno promašen. Uvelike je naštetio Kini kao državi i kineskom narodu. Procjene su da oko 400 milijuna djece nije rođeno kao izravna posljedica politike. Iz tog razloga Kina je izgubila status najmnogoljudnije zemlje svijeta u korist Indije. Budući da su mnoge obitelji prioritet dali sinu umjesto kćeri, mnoga ženska djeca su abortirana, ubijena po rođenju ili ostavljena. Procjene variraju, ali radi se o desecima milijuna ženskih beba. Sirotišta su bila zasuta ženskim bebama koje su bile ostavljene.
Manjak djevojčica i posljedično žena doveo je do ozbiljnih demografskih problema. Nastala je neravnoteža u omjeru spolova. Prema podacima iz 2020., odnos muškaraca i žena u Kini bio je 105,07 muškaraca na 100 žena. To znači da je bilo oko 33 milijuna više muškaraca nego žena. Zbog toga mnogi Kinezi teško pronalaze bračnu partnericu. Dan samaca obilježava se 11. studenog svake godine u Kini. Posvećen je neženjama koji ne mogu pronaći partnericu u društvu s manjkom žena. Neslužbeni praznik ističe problem demografske nejednakosti i sve većeg broja slobodnih muškaraca koji se suočavaju s usamljenošću i depresijom.
Velika kriza
Stanovništvo stari, a broj mladih i radno sposobnih opada. To predstavlja iznimno negativni demografski pomak. Prema podacima iz 2020., 20,3% stanovništva Kine imalo je 60 ili više godina, što predstavlja značajan porast u odnosu na prethodna desetljeća. Očekuje se da će do 2030. taj postotak porasti na nešto više od 30%. Radno sposobno stanovništvo (15-59 godina) u Kini počelo je opadati 2012. godine, a prema prognozama, broj radno sposobnih ljudi u zemlji će do 2030. pasti za oko 200 milijuna. To negativno utječe na kineski BDP.
Negativni trend prisilili su političare da po prvi puta u posljednjih 70 godina razmotre podizanje dobi za umirovljenje. Ona je iznosila za muškarce 60 godina ili 55 i 50 godina (teški poslovi) za žene. Međutim, prošle godine kineski Kongres je donio odluku da se postupno dob za umirovljenje muškaraca podigne na 63 godine, a za žene na 58, odnosno 55 godina. Zbog starenja stanovništva, Kina se suočava s povećanim troškova socijalne skrbi i zdravstvene zaštite za starije, dok se istovremeno smanjuje broj ljudi koji rade. Kina je u velikoj demografskoj, ali i gospodarskoj i društvenoj krizi, i to
Otkucava kineska demografska implozija čije posljedice ćemo svi osjetiti
