U Zagrebu, na HRT-u, u tijeku su pripreme za snimanje dokumentarca o jednoj od domaćih legendi glazbenih lakih nota, o Vici Vukovu, u kojem će se pojaviti i naše autorske fotografije iz Vicinih mlađih dana.
Povod je to da ga se prisjetimo i u ovoj našoj prigodnoj priči.
Ni jedan dugi predio grada Šibenika nije dao toliko darovitih glazbenika i pjevača kao Varoš. Bilo je kuća u kojoj su cijele obitelji bile poklonici glazbene muze Euterpe. Poput obitelji Belamarić, gdje su u šibenskome „Kolu“ pjevali muž i žena, a dva njihova sina dogurala do opere.
Samo jedna ulica dala je pet pjevačkih legende: Mišu, Arsena, Vicu, Pattijeru, Zdravka Škendera.
Bili smo bliski još kao momci. Brat mu Joško također je pjevao, s nama je studirao, a kasnije bio pomoćnik direktora šibenske Luke.
U ranijoj njegovoj fazi Vicu je nadasve zanimala klasična glazba. Maštao je o operama. Kad bi došli k njemu doma, znao nam je pjevati arije iz Toske, potom čuveni „Sole mio“. Tako, da bi se u materinoj mu veltrini u tinelu od snage glasa i rezonancije i čaše znale zatresti! Asistirali bi mu brat Joško i sestra Metrica.
Obožavao je danas davni talijanski belcanto, posebno napolitanske pjesme, koje će se tek 1989. godine naći na LP ploči „Bella Italia“ izdavačke kuće „Suzy“.
Još čuvamo tu ploču koju zavrtimo na gramofonu „Turandott“ s četiri zvučnika. Milina jedna!
Nesretne su za Vicu bile rane sedamdesete i Hrvatsko proljeće. Jer je zbog svoje angažiranosti u Matici hrvatskoj od vlasti bio prozivan kao nacionalist. Režim je napadao čak i njegove pjesme, poput one „Zvona moga grada“,koju su ocijenjivali „klerikalnom“.
S jedne duge turneje u Australiju gdje je pjevao hrvatskim iseljenicima, nije se vrati u Jugoslaviju, već u Francusku. A u rodni Šibenik napokon je došao 1976.
Bile su to godine kad su, pored inih, nastale i pjesme „Tvoja zemlja“,“Ćale moj“ i druge. Još se vrte u nekim šibenskim kućama.
Vicu smo nakon povratka u Hrvatsku susreli u Šibeniku te 1976. kad nas je pozvao da s njim pođemo u posjet Zlarinu, odakle mu potječe i otac Stipe, poznati šibenski trgovac. Pošli smo brodicom i svratili k njegovim tetama. Svi su bili silno razdragani Vicom i njegovim širokim osmijehom.
Pratio ga je i Joško Stošić Ćorda, službenik pomorske agencije i izvrstan gitarist, kozer i šaljivac. Autor satirične knjige „Pjesmotvori i ine prljavštine“ (1997.). Od pomoraca je naučio grčki i na grčkom pjevao “Sirtaki”.
Praćen skupinom Zlarinjana, Vice je improvizirao mali koncert u starome hotelu „Koralj“, uspevši se na stol koji mu je bio pozornica. Slijedio je nastavak njegove iznimno blistave karijere.
Naposljetku, nakon Domovinskoga rata, okušao se i u politici i postao saborskim zastupnikom.
Ali u Sabornici se dogodila nesreća. Pogodio ga je moždani udar dok je silazio stubama. Bio je u komi gotovo pola godine. I preminuo u rujnu 2008. Dvije godine kasnije, u Rijeci mu je umro i brat Joško, naš školski kolega i prijatelj.
