Odnosi između Indije i Pakistana predstavljaju jedan od najdužih i najkompleksnijih sukoba
u suvremenoj povijesti. Od trenutka podjele britanske kolonije Indije 1947. godine i stvaranja neovisnog Pakistana, dvije države bile su upletene u niz sukoba, ratova i diplomatskih kriza, pri čemu je pitanje Kašmira ostalo žarišna točka nestabilnosti. Iako povezane zajedničkom poviješću, kulturom i civilizacijskim naslijeđem, Indija i Pakistan razvijale su se u suprotnim političkim smjerovima – sekularna demokracija nasuprot islamske republike – što je dodatno produbilo njihove razlike. Povijest njihovih odnosa ne odražava samo regionalne napetosti, već i šire sigurnosne izazove u Južnoj Aziji, uključujući utrku u naoružanju, nuklearnu ravnotežu i ulogu velikih sila.
Od Britanske Indije do neovisnosti Indije i Pakistana
Odnosi Indije i Pakistana oblikovani su kroz desetljeća povijesnih napetosti, ali njihovi korijeni sežu znatno dublje – u razdoblje prije 1947. godine, kada su obje zemlje bile dio tadašnje Britanske Indije. Ta kolonija, nazvana „dragulj u kruni“ Britanskog Carstva, bila je ključna za interese Ujedinjenog Kraljevstva. Iako je regija prepuna prirodnim bogatstvima, brojni unutarnji problemi – uključujući međuetničke napetosti, rastuće zahtjeve za neovisnošću te ekonomski pritisak na britansku upravu – doveli su do neizbježnog kraja Britanske kolonijalne vladavine.
Britanska Indija bila je izuzetno složen politički entitet. Osim teritorija pod izravnom britanskom upravom, sastojala se od 584 poluautonomnih kneževina, kojima su upravljali lokalni vladari – maharađe, nizamovi i sultani. Iako su formalno priznavali britanski suverenitet u vanjskoj politici, mnoge kneževine uživale su visok stupanj unutarnje autonomije. Podjela stanovništva u kneževinama bila je uglavnom muslimanska ili hindu većina – što je dodatno kompliciralo pitanje pripadnosti novim državama. Prilikom procesa dekolonizacije, britanske vlasti su odlučile kneževinama dati slobodu izbora: mogle su se pridružiti Indiji, Pakistanu ili u teoriji ostati neovisne. Međutim, od njih očekivalo da se priključe jednoj od dviju novih država prema geografskoj blizini i vjerskoj većini stanovništva. U stvarnosti, mnoge odluke o pripajanju bile su daleko od jednostavnih, što je izazvalo niz sporova – uključujući onaj u Džamu i Kašmiru – koji su ostali nerazriješeni do danas.
Polarizacija između hinduističke većine i muslimanske manjine bila je duboko ukorijenjena i kulminirala je uoči odlaska Britanaca. Jedan od najkrvavijih incidenata dogodio se u Kalkuti 1946. godine, poznat kao „Dan izravne akcije“, kada je tijekom sukoba između hindua i muslimana poginulo oko 4000 ljudi. Taj je događaj potaknuo val nasilja diljem kolonije, što je dodatno uvjerilo britanske vlasti da povuku svoju upravu i omoguće stvaranje dviju neovisnih država.
Pod vodstvom Indijskog nacionalnog kongresa, Muslimanske lige i uz posredovanje potkralja Louisa Mountbattena, usvojen je Zakon o neovisnosti Indije u kolovozu 1947. Time su Indija i Pakistan postali suverene države. Teritoriji poput Bengala i Punjaba podijeljeni su po vjerskoj liniji, što je izazvalo najveću prisilnu migraciju u 20. stoljeću – više od 10 milijuna ljudi bilo je prisiljeno preseliti se, a stotine tisuća je poginulo u međuetničkom nasilju.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Kome odgovara indijsko-pakistanski rat i raskol u Aziji
Neriješena sudbina Kašmira
Iako su Britanci formalno napustili Indijski potkontinent, njihov odlazak ostavio je iza sebe niz neriješenih teritorijalnih i političkih pitanja, od kojih se najeksplozivnije pokazalo pitanje Džamua i Kašmira. Ova većinski muslimanska kneževina, sa velikom količinom sikškh izbjeglica, te s hinduističkim vladarom, maharađom Harijem Singhom, nije se odmah odlučila za pridruživanje ni Indiji ni Pakistanu, nadajući se da će očuvati neovisnosti. Takva pozicija postala je neodrživa već nekoliko mjeseci nakon podjele, kada su Paštunske snage iz Pakistana uz podršku Islamabada izvršile invaziju na regiju u listopadu 1947. godine. Paštunskih pripadnici plemena, motivirani vjerskim žarom i željom za plijenom, krenuli su na osvajanje glavnog grada Sringar, gdje su se nadali da će maharadža Hari Singh predati Kašmir Pakistanu. Invazija je ubrzo postalakaotična – pripadnici plemena su na putu prema Sringaru pljačkali, počinili zločine nad civilima i time usporili svoj napredak prema glavnom gradu regije. Maharadža bježi u Džamu, od kud šalje zahtjev za vojnu pomoć od Indije.Hari Singh je okrivio Pakistansku vladu za puštanje paštuna u Kašmir, što je pobudilo pobunu muslimana u gradu Poonch. Njima se pridružuju pakistanske snage i zajedno preuzimaju dio Kašmira.U zamjenu za intervenciju,Singh potpisuje “Instrument o pristupanju”, čime Kašmir formalno postaje dio Indije — što New Delhiju daje ustavno i pravno uporište za vojnu obranu regije.
Krajem listopada 1947. indijske snage stižu u pomoć, istjeruju paštune iz Kašmira, te ulaze u sukob sa Pakistanskom i pobunjeničkom vojskom. Ovo označava početak prvog indo-pakistanskog rata. Početna ofenziva, Pakistanskih snaga, u studenom, bila je vrlo uspješna i pakistanske snage osvajaju teritorije na sjeveru i zapadu Kašmira. Osvajanje grada Mirpur na zapadu označeno je masakrom u kojem se procjenjuje da je ubijeno oko 20.000 ne-muslimanskih civila. Indija je lansirala protu ofanzivne operacije i uspjela osloboditi velike dijelove, kao npr. Poonch. Krajem 1948. postalo je očito da je sukob stigao u zastoj i nijedna strana nije bila uspješna. Stoga je u travnju 1948. Džavaharlal Nehru, premijer Indije, tražio rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, čemu se Pakistan protivio jer je strahovao da bi internacionalizacija spora oko Kašmira legitimirala postupke Indije.
Pozivajući se na članak 35 Povelje Ujedinjenih naroda, Indija je zatražila međunarodno posredovanje u rješavanju sukoba s Pakistanom. Kao odgovor, Vijeće sigurnosti UN-a je 1948. godine donijelo Rezoluciju 39, kojom je osnovana Komisija Ujedinjenih naroda za Indiju i Pakistan (UNCIP). Zadaća UNCIP-a bila je promatranje, posredovanje i davanje preporuka u cilju očuvanja mira i stabilnosti u regiji Kašmira. Dana 21. travnja 1948., Vijeće sigurnosti donosi i Rezoluciju 47, kojom je naređen prekid vatre te upućen zahtjev pakistanskoj vladi da osigura povlačenje svojih regularnih i neregularnih snaga, uključujući plemenske milicije, s područja Kašmira. Od Indije je zatraženo da potom smanji vlastitu vojnu prisutnost u regiji na minimum, kako bi se stvorili uvjeti za održavanje slobodnog i poštenog plebiscita kojim bi stanovnici Kašmira odlučili o budućem statusu – pristupanju Indiji ili Pakistanu.U dogovoru u Karachiu postavljena je linija prekida vatre u kojoj je Indija dobila otprilike 60%, dok je Pakistan dobio oko 40% Kašmira. Prekid vatre formalno je stupio na snagu 1. siječnja 1949., čime je okončan Prvi indo-pakistanski rat. Međutim, unatoč rezolucijama i diplomatskim nastojanjima, dogovoreni plebiscit nikada nije proveden, ostavljajući pitanje Kašmira neriješenim.
Iako je Kašmirski sukob prvotno bio ograničen na teritorijalni spor između Indije i Pakistana, sredinom 20. stoljeća dolazi do treće sile u regiji – Narodne Republike Kine. Kasnih 1950-ih i početkom 19060-ih, pogranični sporovi znatno su pogoršali odnose kinesko-indijske sporove, posebice u regiji Aksai China- područje koje je Indija smatrala dijelom Kašmira. U Kinesko-Indijskom ratu Kina je preuzela kontrolu nad Aksai Chin područjem, te je Pakistan potpisao sporazum sa Kineskom vladom o prepuštanju dio teritorija na sjeveru Kašmira. Time je Kina preuzela otprilike 10% teritorija u regiji. Ovo je uspostavilo pozitivne diplomatske odnose između Pakistana i Kine koji su traju dan danas.
Dvije Indije: Indija milijardera i Indija siromaha
Rat bez pobjednika: Drugi oružani sukob Indije i Pakistana
Unatoč potpisanom primirju, pogranični sukobi nisu prestali. Naime, na istoku pustinje Thar, u slanom području Kutch (RannofKutch), 1964. godine otkrivena su nalazišta nafte. Granice u pustinji Thar nisu bile jasno definirane, te su obje države postavile policijske pogranične postaje duž cijele granice. Stoga je u travnju 1965. Pakistan pokrenuo operaciju Pustinjski Jastreb (Desert Hawk), u kojoj su pakistanske specijalne postrojbe pokušale zauzeti Rannof Kutch. Nakon tri mjeseca sukoba pokazalo se da je Pakistan bio znatno spremniji. Zbog nedavne smrti tadašnjeg premijera Jawaharlala Nehrua, indijska vlada bila je nestabilna, pa indijske snage nisu bile spremne na sukob u regiji, što je rezultiralo njihovim povlačenjem i gubitkom dijela teritorija regije Kutch. Potpisano je primirje i postavljene su dogovorene granice u regiji.
Unatoč teritorijalnim dobicima, glavna misija ove operacije nije bila osvajanje dijelova pokrajine Kutch, već testiranje indijskog odgovora na izravnu konfrontaciju, kao i odvlačenje indijskih oklopnih snaga na jug zemlje, dalje od Kašmira i regije Punjab. Zadovoljni uspjehom, pakistansko vodstvo pokreće operaciju Gibraltar.
U kolovozu 1965. tisuće pakistanskih vojnika, prerušeni u civile (procjene variraju između 5.000 i 40.000), prešli su dogovorenu granicu unutar Kašmira kako bi zauzeli ključne točke u regiji i izazvali nezadovoljstvo koje bi potaknulo pobune i dovelo do eskalacije sukoba. Istovremeno, gerilske pakistanske jedinice imale su zadatak uništavati prometnu infrastrukturu, slabljenje komunikacija i logističkih centara, te napade na zračne luke, s ciljem stvaranja uvjeta za oružanu pobunu u regiji.
Iako je Indija inicijalno povukla snage, sama operacija bila je neuspješna i smatra se fijaskom među vojnim analitičarima. Prva pogreška pakistanskog vojnog vrha bila je pogrešna procjena stanja u Kašmiru – vjerovali su da stanovništvo nije zadovoljno indijskom vlašću. Međutim, građani Kašmira nisu pokrenuli pobunu, već su obavijestili indijsku vojsku o infiltriranim borcima, što je omogućilo otkrivanje pojedinosti o operaciji Gibraltar. Dodatni problem bio je manjak koordinacije među pakistanskim jedinicama i opće neslaganje s planom među dijelom pakistanskih generala.
Indijska vojska je pokrenula operaciju izbacivanja pakistanskih vojnika iz Kašmira i Džamua. Indijske snage zauzele su prolaz Haji Pir, čime su znatno otežale prodor pakistanske vojske. Kao odgovor na indijsko protjerivanje njihovih snaga, Pakistan je pokrenuo napad na regiju Punjab, čime je 6. rujna 1965. službeno započeo Drugi indijsko-pakistanski rat. Indija je odgovorila protunapadima na ključne pozicije u zapadnom Pakistanu, specifično grad Lahore. Iako su indijske snage pokazivale nadmoć u određenim sektorima, posebno u tenkovskim bitkama, broj žrtava i strah od daljnje eskalacije su rasli. U malo više od mjesec dana u ratu je poginulo preko 5.000 ljudi od kojih se pretpostavlja da je nekoliko stotina civila.
Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez i Ujedinjeni narodi izvršili su pritisak na obje strane da potpišu primirje, pa je 22. rujna uvedeno primirje prema odluci UN-a. Tadašnji premijer Sovjetskog Saveza Aleksej Kosigin uspio je dovesti obje strane za pregovarački stol u Taškentu, u današnjem Uzbekistanu. Indijski premijer Lal Bahadur Shastri i pakistanski predsjednik Mohammad Ayub Khan 10. siječnja 1966. potpisali su primirje poznato kao Taškentska deklaracija.
Deklaracijom dogovoreno je vraćanje na stanje granica iz predratnog razdoblja, razmjena ratnih zarobljenika i pokušaji uspostavljanja dugotrajnog mira. Također je dogovoreno da se obje države neće miješati u međusobne unutarnje i vanjske poslove te da će uspostaviti gospodarske i diplomatske odnose. Unatoč diplomatskom uspjehu građani Indije i Pakistana nisu bili zadovoljni ovim rezultatom.
‘Tresla se brda…’: Indija i Pakistan dogovorili prekid vatre
Od Taškenta do Yahya Khana
Pad Ayub Khana bio je rezultat kombinacije unutarnjih političkih pritisaka, društvenih nemira i gubitka legitimiteta nakon rata 1965. Potpisivanje sporazuma u Taškentu doživljeno je kao „izdaja“ nacionalnih interesa, naročito po pitanju Kašmira. Građani su smatrali da je Ayub kapitulirao i nije kvalitetno iskoristio vojne uspjehe. Ovo je stvorilo jaku podlogu za uspon opozicije kao što je „Pakistanska Pučka Stranka“ (PPP – Pakistan People’s Party) koja je optužila Ayuba za korupciju i autoritarnost. Ovu stranku je osnovao Zulfikar Ali Bhutto kojega je Ayub Khan prisilo da podnese ostavku. Bhutto je javno kritizirao sporazum u Taškentu i postajao je sve popularniji među građanima. Razlog za osnivanje stranke se najbolje viđalo kroz ekonomsku politiku koju jeAyub Khan vodio. Većinu je novca bila koncentrirana u zapadnom Pakistanu, specifično u maloj eliti. Ruralna područja su bila zapostavljena, što se naročito osjetilo u Istočnom Pakistanu (današnjem Bangladešu). Ekonomska nejednakost rezultirala je masovnim prosvjedima, štrajkovima i neredima. Još jedan bitan faktor bila je izborna kontroverza 1965. godine: izbori su se odvijali preko nedemokratskog sustava “Basic Democracies”, u kojem je umjesto izravnog glasanja građana odluku donosila odabrana skupina od 80.000 lokalnih vijećnika. Uz optužbe za manipulaciju i pritiske, Ayub Khan je osigurao pobjedu protiv popularne Fatime Jinnah, ali izgubio politički legitimitet. Svi ovi faktori doveli su do visoke razine nezadovoljstva u Pakistanu, što je prisililo Ayub Khana da napusti poziciju predsjednika.Ayub je tražio od Yahya Khana da uvede vojno stanje i preuzme kontrolu nad državom. I tako je Yahaya Khan postao autokratski vođa Pakistana.
S druge strane, političko pitanje Istočnog Pakistana postajalo je sve značajniji čimbenik. Istočni Pakistan, današnji Bangladeš, udaljen je otprilike 1.600 kilometara od Zapadnog Pakistana i većinom je naseljen etničkim Bengalcima. Iako su i stanovnici Istočnog Pakistana većinski muslimani, postojale su velike političke i kulturne razlike između dvaju dijelova zemlje. Unatoč tome što je Istočni Pakistan imao veći broj stanovnika, posjedovao je manju političku moć, ograničen pristup ekonomskim resursima i slabiju zastupljenost u saveznoj vladi. Zato je ideja o neovisnosti počela je već 1952. godine, kada su Bengalci tražili da bengalski jezik bude priznat kao ravnopravan službeni jezik. Glavni razlog političke podčinjenosti Istočnog Pakistana bila je koncentracija vojno-političke moći u Zapadnom Pakistanu. Awami liga, koju je predvodio Šeik Mujibur Rahman, tvrdila je da je pobijedila na izborima 1965. godine, no tadašnji predsjednik Ayub Khan navodno je falsificirao rezultate. Time se nastavila politička marginalizacija bengalskog stanovništva unutar Pakistana. Šeik Mujibur Rahman predvodio je tzv. Pokret šest točaka, političku kampanju za autonomiju Istočnog Pakistana. Temeljna ideja pokreta bila je uspostava federacije s vrlo slabom središnjom vlašću, koja bi bila odgovorna isključivo za obranu i vanjsku politiku. Šest točaka uključivalo je zahtjeve za ekonomsku neovisnost kroz uvođenje odvojene valute ili sustava zaštite od centralizacije financijskih sredstava u Zapadni Pakistan. Prema prijedlogu, poreze bi ubirale pokrajinske vlasti, a ne središnja vlada, dok bi svaka jedinica federacije imala potpunu kontrolu nad prihodima od vanjske trgovine. Također, Istočni Pakistan trebao bi imati vlastite oružane snage za potrebe obrane. Zahvaljujući ovom programu, Mujib je postao najpopularniji političar u Istočnom Pakistanu, a oko njega se okupio snažan autonomistički pokret. Međutim, inicijativa je naišla na negativne reakcije u Zapadnom Pakistanu, gdje je smatrana prijetnjom nacionalnom jedinstvu i suverenitetu države.
U studenom 1970. Istočni Pakistan pogodila je jedna od najsmrtonosnijih humanitarnih katastrofa u povijesti. Ciklon Bhola zahvatio je područja Istočnog Pakistana i Zapadnog Bengala u Indiji, pri čemu je život izgubilo između 300.000 i 450.000 ljudi. Spor odgovor središnje pakistanske vlade i ravnodušan stav predsjednika Yahye Khana izazvali su snažno nezadovoljstvo među stanovništvom Istočnog Pakistana, potaknuvši val prosvjeda protiv vlasti u Islamabadu. Katastrofa i neučinkovitost državnog odgovora dodatno su produbili već visoke napetosti te dodatno potaknuli političku radikalizaciju i zahtjeve za većom autonomijom.
Kada je Yahya Khan preuzeo vlast nad Pakistanom postavio je vojnu upravu kako bi kontrolirao prosvjede i nemire. Obećao je povratak demokratske vlasti i uspostavu mira u državi, što ga je isprva učinilo vrlo popularnim. Međutim ta popularnost nije potrajala. U skladu sa obećanjem Yahya Khan je 1970. održao prve demokratske izbore u Pakistanu. Na tim izborima, Awami liga predvođena Šeikom Mujiburom Rahmanom osvojila je apsolutnu većinu u nacionalnoj skupštini (160 od 300 zastupničkih mjesta), čime je stekla pravo na formiranje vlade. No, Yahya Khan i Zulfikar Ali Bhutto odbili su prenijeti vlast, bojeći se da bi provedba programa Awami lige mogla dovesti do raspada države. Politički pregovori između Yahye, Bhutta i Mujiba nisu urodili dogovorom o podjeli moći, što je izazvalo masovne nemire i prosvjede diljem Istočnog Pakistana. Kao odgovor, pakistanska vojska pokrenula je brutalnu represivnu akciju poznatu pod nazivom Operacija Searchlight, čiji je cilj bio nasilno ugušiti bengalski nacionalistički pokret i prosvjede. Operacija se posebno usmjerila na studente, intelektualce i političke aktiviste u Dhaki, gdje su počinjeni brojni zločini, uključujući masovna ubojstva, silovanja i druga teška kršenja ljudskih prava. Procjenjuje se da je u operaciji ubijeno nekoliko stotina tisuća civila, a milijuni su bili prisiljeni pobjeći u susjednu Indiju. Ti događaji poslužili su kao neposredan okidač za Bangladeški rat za neovisnost.
Nastavlja se.-
Tjedna analiza Zorana Metera: SVIJET U KAOSU! Evo tko će najbolje loviti u mutnom
O autoru: Mislav Pohovski je diplomirani stručnjak za međunarodne odnose i student diplomskog studija poslovne ekonomije na Libertas Međunarodnom sveučilištu. Aktivno sudjeluje u radu organizacija koje se bave sigurnosnom i vanjskopolitičkom tematikom, uključujući YATA Croatia i Diplomatski klub, gdje je bio član uprave. Iskustvo je stiglo i kroz međunarodnu organizaciju AIESEC, radeći na poslovima iz financijskog i pravnog područja, kao i u organizaciji logistike u sklopu projekta BETA Croatia. Njegova područja interesa uključuju obrambenu politiku, međunarodnu sigurnost i ulogu privatnih vojnih aktera u suvremenim sukobima.
