“Konačno se i kod nas počelo ozbiljno misliti o brzoj i jeftinijoj stambenoj izgradnji”, počinje tekst objavljen u 387. broju Dubrovačkog vjesnika, od 22. veljače 1958. godine. Stanova nije bilo dovoljno, a vodile su se rasprave kako sniziti cijene gradnje.
U članku se piše kako bi godišnje, samo za najnužnije potrebe, trebalo 120 stanova, a za prirast stanovništva 31. Godinu ranije izgrađena su 62 stana, za što je bilo utrošeno više od 155 milijuna tadašnjih dinara. Za četvorni metar stana tada se plaćalo 35.000 dinara.
Članovi stambenog fonda i predstavnici općine odlučili su obustaviti izdavanje zemljišta za gradnju novih stanova radnicima i namještenicima. Umjesto toga, odlučili su raspisati natječaj za odobrenje kredita iz stambenog fonda za dovršenje stambenih zgrada u kratkom roku, prvenstveno onima koji imaju zemljište. Pojedinci nisu mogli dobiti više od milijun dinara zajma za stan.
„Ako se nekoliko lica udruži u cilju izgradnje, svaki pojedini od njih može dobiti zajam. Upravo i jest cilj udruživanje, koje će onemogućiti široku izgradnju stanova za jednu obitelj”, napisao je autor.
Kad su u pitanju privredne organizacije, ustanove i teritorijalno-političke jedinice, utvrđena pravila su nalagala da cijena jednosobnog stana ne smije biti veća od milijun, a trosobnog od dva milijuna dinara. Troškovi izgradnje mogli su biti 15 posto veći tamo gdje lokacija iziskuje reprezentativnu izgradnju! Jasno su definirani i rokovi izgradnje. Zgrada do šest stanova morala je biti okončana najdulje u roku od devet mjeseci.
„Pošto je iskustvo pokazalo da cijena stambenih zgrada redovito poskupljuje najviše uslijed subjektivnih razloga, zaključeno je da je investitor u takvim slučajevima dužan vratiti zajam za pola ugovorenog vremena. Ovaj zaključak je donesen zato da se pojeftini stambena izgradnja i da se što prije dođe do stanova”.
Tada je odlučeno da Zavod za socijalno osiguranje i Dubrovačka banka i štedionica grade poslovne prostore. Neki su bili mišljenja da bi u blizini „Dalmacija-bilja” valjalo graditi zgradu na osam katova s poslovnim prostorima i stanovima radi smanjenja troškova. Danas vidimo kako je završila ta ideja, ali i ova: „Atlantska plovidba će također graditi na Boninovu poslovne prostorije, iznad kojih će biti više od 20 stanova. Svrha svega ovog je da se i privatnici i poduzeća udružuju pri izgradnji stanova te da se troškovi svedu na najnižu mjeru. Projektanti sa svoje strane dužni su pomoći ovu akciju izradom najrentabilnijih projekata”.
Bile su to godine kad se isto tako odlučivalo o cijenama mesa pa se za kilogram govedine u prosjeku plaćalo 300 dinara.
Druga tema koja je i danas aktualna, prometno je zagušenje tijekom turističke sezone. Radi sigurnosti u prometu, u svibnju 1958., donesena je odluka da prometnice u ulicama Iza Grada, Put maršala Tita i djelomično Put od Republike, proglase jednosmjernima. Osim toga, najveća dopuštena brzina za motorna vozila bila je 20 km/h!
Djeca su se nosila s posve drugim vrstama problema od današnje. Pedagoški centar u Dubrovniku proveo je anketu među 1824 učenika. U anketi su se mnogi požalili na uvjete za učenje u svojim domovima, na to da im roditelji nisu u mogućnosti pomagati, što zbog niske razine obrazovanja a što zbog radnih obveza, a posebno im je teško padalo pretjerano kažnjavanje u školi. Više od 600 učenika na području bivše Općine imalo je lošu ocjenu iz Matematike, a od današnjih su se generaciji razlikovali po pasioniranom čitanju. Piše autor članka da većina jako voli čitati, i to Kozarca, Čopića, Andrića, Cankara, Balzaca, Zolu, Tolstoja, Hemingwaya….
Inače, redakcija Dubrovačkog vjesnika, 24. svibnja spomenute godine, izdala je 400. broj novine, dotad ukupno 800.000 primjeraka na 25 tona papira.
