- Sigurno ne slučajno, Zelenski danas putuje u Tursku gdje bi mogao razgovarati s Trumpovim posebnim izaslanikom za Bliski istok i razgovore s Rusijom o završetku ukrajinskog rata Steveom Witkoffom.
- Trump i Putin tajno rade na novom planu za Ukrajinu.
- Čuveni američki profesor i geopolitičar obratio se Europskom parlamentu dramatičnim riječima o „crnoj budućnosti“ za Europu.
- Tko je i u čemu kardinalno pogriješio?
Nije nikakva tajna kako u geopolitičkoj misli (školi) SAD-a postoje dvije suprotstavljene struje po pitanju projiciranja američke vanjske politike – liberalna (globalistička) i realistička škola.
Kako bismo se odmah razumjeli – i jedna i druga jednako su usmjerene jačanju SAD-a i njegove uloge u svijetu, ali imaju različit pristup metodologiji koja će dovesti do tog cilja.
Liberalna – globalistička struja – svoja promišljanja temelji na nužnosti širenja američkog utjecaja kroz snažnu suradnju sa savezničkim i partnerskim državama, poticanju rušenja po SAD nepoćudnih režima uključujući i organiziranje tzv. obojenih revolucija, a po potrebi i vojnih intervencija s ciljem „demokratizacije“ takvih zemalja, jačanja postojećih i otvaranja novih američkih vojnih baza diljem svijeta, i općenito – permanentno slabljenje glavnih konkurentskih država različitim metodama „meke sile“ – od kritiziranja stanja ljudskih prava i poziva na demokratizaciju, do uvođenja sankcija zbog proganjanja oporbenih političara, zabrane slobode govora i td., i td.
S druge strane realisti smatraju kako se na navedeni način Sjedinjene Države samo dodatno iscrpljuju, a da je konačni epilog tog skupog posla mršav ili nikakav, pa stoga pozivaju da se u određenoj mjeri uvažavaju i nacionalni interesi suparničkih država (dakle nikako ne svi, a poglavito ne oni koji bi štetili američkim interesima) kao puno bolji pristup koji snižava globalne napetosti tj. rizike od izbijanja neposrednog rata s takvim silama (tu se prije svega misli na Rusiju i Kinu, ali i na pojedine regionalne sile koje nisu u sferi utjecaja SAD-a).
Odmah je važno naglasiti kako je globalistička škola u SAD-u već dugi niz godina pa i desetljeća izrazito dominantna u odnosu na onu realističku, što je vidljivo po brojnim poznatim američkim političkim institutima odnosno think-tankovima tj. po onome za što se zalažu u svom djelovanju.
Ta je dominacija, naravno, i sada na snazi – u jeku turbulentnih geopolitičkih procesa koji u bolnim porođajnim mukama stvaraju novi svijet temeljen na multipolarnosti. U njemu ključne sile sada redefiniraju svoje pozicije odnosno uloge u započetoj „utakmici“ bez presedana, a u prvom su planu, naravno – SAD i Kina, kao ključni globalni suparnici i konkurenti u 21. stoljeću.
Zoran Meter: U povijesti nije bilo veće, gluplje i kratkovidnije strateške greške od ove europske
Ruska enigma
Međutim, postoji i još jedna nezaobilazna sila koja se u tom kontekstu stalno spominje i čija će sudbina u mnogomu definirati budući izgled svijeta – Rusija.
Njenu ukrajinsku vojnu avanturu, iako je od ruskog predsjednika Vladimira Putina nedvojbeno pokrenuta sa željom da zadrži svoj regionalni karakter tj. da se svede isključivo na rusko-ukrajinski sukob (bez konflikta sa zapadnim zemljama tj. europskim silama a kamoli SAD-om) i odnose između Moskve i Kijeva – na zapadu nisu željeli prihvatiti kao takvu, već su je i sami u određenoj mjeri definirali kao po sebe egzistencijalnu iako ona to u svojoj biti nikako nije. Zapad bi posve sigurno preživio i da je Ukrajina „šaptom pala“, a jedino bi se promijenili kontinentalni (europski) geopolitički odnosi i odnosi snaga koji bi se ponajprije ticali širenja NATO saveza na istok.
Rusija za rat sa NATO-om nema snage, što je najbolje vidljivo i u ukrajinskom ratu (nuklearne snage su nešto drugo, ali one su postojale i prije tog rata i ostat će i poslije njega), kao što ni ovaj drugi nema snage za rat s Rusijom – što se vidi u gotovo paničnim izjavama i odlukama koje se odnose na nužnu brzu militarizaciju europskih država.
Međutim, svojom aktivnom potporom Ukrajini (temeljem navedene definicije rata kao po Zapad egzistencijalnog) rat se neočekivano dugo produžio na već uskoro i cijelu četvrtu godinu (prema pojedinim mišljenjima trajat će još sigurno i do pred kraj 2026. – info: MMF) pa je time doveo i do prilagodbe inače uspavane ruske vojske na tradicionalnim metodama vođenja rata, koja se, sada, paralelno s vođenjem rata uspjela modernizirati i prilagoditi suvremenim oblicima ratovanja (do sada u praksi nepoznatom svima zbog čega se iz njega svi uče), kao i zadržati položaj druge zemlje izvoznice oružja u svijetu iza SAD-a.
Drugim riječima ruska konvencionalna vojska s novim vrstama oružja sada je uistinu postala problem za NATO pa se može postaviti pitanje strateške dalekovidnosti njegovog indirektnog uključivanja u ukrajinski rat s ciljem nanošenja strateškog poraza Rusiji. Taj je cilj i dalje aktualan, uključujući i od strane američke politike (neovisno o Trumpovim pokušajima završetka tog rata kroz dijalog s Putinom, jer se taj završetak, prema Trumpovoj mirovnoj formuli – nameće s pozicije zadovoljavanja američkih interesa tj. zamrzavanju sukoba na trenutačnim crtama razdvajanja sukobljenih vojski. To Moskvi nikako ne odgovara jer bi predstavljalo njen politički i vojni poraz zbog čega to Putin ne želi prihvatiti).
Ovdje je također važno naglasiti kako se, usprkos krajnje negativnoj retorici Washingtona (i Trumpa osobno) prema Moskvi i Putinu – njihovi međusobni pregovori i dalje održavaju na različitim razinama i iza čvrsto zatvorenih vrata.
Sigurno ne bez veze, američki Axios upravo piše kako Trump tajno radi s ruskom delegacijom na izradi novog plana za Ukrajinu.
Potresi u Kijevu i teško stanje na frontu: Zelenski priznao gubitak Pokrovska; pada li i Zelenski?
Zelenski danas u Turskoj na razgovoru s Witkoffom
Sigurno ne slučajno, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski danas putuje u Tursku gdje će razgovarati s Trumpovim posebnim izaslanikom za Bliski istok i razgovore s Rusijom o završetku ukrajinskog rata Steveom Witkoffom (puno sklonijem Putinovim stavovima i prijedlozima za završetak rata od drugog Trumpovog izaslanika generala Keitha Kellogga, koji je skoro pa proukrajinski lobist i u tom smislu djeluje gotovo koordinirano s europskim saveznicima po pitanju nastavka aktivne potpore Kijevu).
Zelenski prolazi tešku političku krizu u zemlji uslijed velike korupcijske afere (koja je vjerojatno samo vrh sante leda), za sada samo u sferi energetike. Međutim, oni bi se vrlo lako mogli proširiti i na onu puno veću – obrambenu, ako to bude u interesu onih snaga koje su i pokrenule potonju da djeluje s određenog kuta na ukupne političke procese, i koji možda još uvijek računaju sa Zelenskim na čelu zemlje.
Računaju li ili ne, vrlo brzo će se vidjeti – možda i nakon navedenih pregovora s Witkoffom koji će od Zelenskog najvjerojatnije tražiti nastavak pregovora s Moskvom. Naime, usprkos političkoj retorici europskih vođa, brojni zapadni utjecajni mediji, kako europski tako i američki – posljednjih dana i tjedana paralelno pišu i o sve katastrofalnijem stanju ukrajinskih snaga na bojišnicama u Donbasu, ali i ukupno, prije svega po pitanju nedostatka novih snaga i mobilizacije.
S druge strane državnici i dužnosnici ključnih zemalja Europske unije, EU-a i Velike Britanije uporno nastavljaju s dosadašnjom retorikom o davanju vojne i financijske potpore Ukrajini i militarizaciji Europe (Njemački ministar obrane Boris Pistorius u prekjučerašnjem intervjuu čak ostavlja mogućnost da se Europa i Rusija zarate već iduće – 2027. godine, a ako ne tada, onda sigurno iduće ili do 2029. godine).
Sada su najaktualniji pokušaji Europske komisije da se krpanje ukrajinskih golemih proračunskih rupa osigura kreditiranjem preko akrobacija sa zamrznutim ruskim financijskim aktivima, pretežito u europskom depozitaru Euroclearu, oko čega još ne postoji konsenzus, prije svega zbog otpora same Belgije koja traži ravnopravno prebacivanje rizika na sve članice Unije.
O tome će se dogovor morati postići u prosincu. Prošli petak na razini ministara financija on ponovo nije bio postignut (osobno mislim da će se to na kraju dogoditi jer na tome nedvojbeno inzistira predsjednica EK Ursula von der Leyen (iza koje stoje puno više sile koje definiraju transatlantsku globalnu geopolitiku), ali pričekajmo ipak još malo).
John Mearsheimerov govor Europskom parlamentu
Vezano uz sve gore navedeno, nemoguće mi je izostaviti i slijedeću vijest.
Prema istoj, John J. Mearsheimer, profesor politologije na Sveučilištu u Chicagu i danas, po mnogima, jedan od najboljih ali i najpoznatijih američkih geopolitičkih analitičara uopće, koji izlazi iz sfere mainstreama (američki je realist) predstavio je svoj govor Europskom parlamentu u Bruxellesu, uručen 11. studenog 2025.
Govor, u njegovom cjelovitom obliku, objavio je američki medij The American Conservative, a ja ću ovom prigodom izabrati, prema mom mišljenju – njegove najzanimljivije dijelove.
Istodobno sumnjam da će Mearsheimerove riječi, iako će ih velika većina europarlamentaraca sigurno poslušati – oni željeti i čuti. U smislu da barem pokušaju dublje razmisliti o onome na što ovaj čuveni profesor, koji sigurno zna o čemu govori – upozorava Europu. Slično kako je to bilo i 19. veljače ove godine, u obraćanju zastupnicima Europskog parlamenta također globalno poznatog i uvaženog američkog profesora ekonomije i geopolitičara Jefreya Sachsa.
Evo što je konkretno rekao profesor Mearsheimer:
Europa je danas u velikim problemima, uglavnom zbog rata u Ukrajini, koji je odigrao ključnu ulogu u potkopavanju onoga što je bila uglavnom mirna regija. Nažalost, situacija se vjerojatno neće poboljšati u godinama koje dolaze. Zapravo, Europa će vjerojatno biti manje stabilna u budućnosti nego što je danas. …
Dakle, što je pošlo po zlu?
Rat u Ukrajini, za koji ću tvrditi da ga je izazvao Zapad, a posebno SAD, glavni je uzrok današnje nesigurnosti Europe. Ipak, postoji i drugi faktor: promjena globalne ravnoteže moći 2017. godine s unipolarnosti na multipolarnost, što je zasigurno ugrozilo sigurnosnu arhitekturu u Europi. Ipak, postoji dobar razlog za mišljenje da je ova promjena u raspodjeli moći bila problem s kojim se moglo upravljati. Ali rat u Ukrajini, u kombinaciji s dolaskom multipolarnosti, jamčio je velike probleme, koji vjerojatno neće nestati u doglednoj budućnosti.
Dozvolite mi da počnem objašnjavajući kako kraj unipolarnosti prijeti temeljima europske stabilnosti. Zatim ću raspraviti o učincima rata u Ukrajini na Europu i kako su oni u interakciji s prelaskom na multipolarnost duboko promijenili europski krajolik.
Ključ očuvanja stabilnosti u Zapadnoj Europi tijekom Hladnog rata i cijele Europe tijekom unipolarnog trenutka bila je američka vojna prisutnost u Europi, koja je bila ugrađena u NATO. SAD je, naravno, dominirao tim savezom od samog početka, što je državama članicama pod američkim sigurnosnim kišobranom učinilo gotovo nemogućim da se međusobno bore. Zapravo, SAD su bile moćna pacifizirajuća sila u Europi. Današnje europske elite prepoznaju tu jednostavnu činjenicu, koja objašnjava zašto su duboko predane zadržavanju američkih trupa u Europi i održavanju NATO-a kojim dominiraju SAD.
Vrijedi napomenuti da kada je Hladni rat završio i Sovjetski Savez krenuo u povlačenje svojih trupa iz Istočne Europe i okončanje Varšavskog pakta, Moskva nije imala prigovora na to da NATO pod dominacijom SAD-a ostane netaknut. Poput Zapadnih Europljana u to vrijeme, sovjetski su čelnici razumjeli i cijenili logiku miroljubivosti. Međutim, bili su odlučno protiv širenja NATO-a, ali o tome više kasnije.
Neki bi mogli tvrditi da je EU, a ne NATO, bio glavni uzrok europske stabilnosti tijekom unipolarnog trenutka, zbog čega je EU, a ne NATO, dobio Nobelovu nagradu za mir 2012. godine. Ali to je pogrešno. Iako je EU bila izuzetno uspješna institucija, njezin uspjeh ovisi o NATO-u koji održava mir u Europi. Ako Marxa okrenemo naglavačke, politička vojna institucija je baza ili temelj, a ekonomska institucija je nadgradnja. Sve to znači da, bez američke dude, ne samo da NATO kakav poznajemo nestaje, već će i EU biti ozbiljno potkopana.
Tijekom unipolarnosti, koja je ponovno trajala od 1992. do 2017., SAD je bio daleko najmoćnija država u međunarodnom sustavu i lako je mogao održavati značajnu vojnu prisutnost u Europi. Njegove vanjskopolitičke elite, zapravo, nisu samo željele održati NATO već ga i proširiti širenjem saveza na istočnu Europu.
Međutim, ovaj unipolarni svijet nestao je dolaskom multipolarnosti. SAD više nije bio jedina velika sila na svijetu. Kina i Rusija sada su bile velike sile, što je značilo da su američki kreatori politike morali drugačije razmišljati o svijetu oko sebe.
Zoran Meter: Trump želi prodati F-35 Saudijskoj Arabiji. Koji su problemi i tko opasno uskače u igru?
Podjela moći između triju velikih sila
Da bismo razumjeli što multipolarnost znači za Europu, bitno je razmotriti raspodjelu moći među tri velike svjetske sile. SAD je i dalje najmoćnija zemlja na svijetu, ali Kina ih sustiže i sada je široko prepoznata kao ravnopravni konkurent. Njezina ogromna populacija, u kombinaciji s uistinu izvanrednim gospodarskim rastom od početka 1990-ih, pretvorila ju je u potencijalnog hegemona u istočnoj Aziji. Za SAD, koji je već regionalni hegemon na zapadnoj hemisferi, postizanje hegemonije od strane druge velike sile u istočnoj Aziji ili Europi duboko je zabrinjavajuća perspektiva. Imajte na umu da su SAD ušle u oba svjetska rata kako bi spriječile Njemačku i Japan da postanu regionalni hegemoni u Europi, odnosno istočnoj Aziji. Ista logika vrijedi i danas.
Rusija je najslabija od tri velike sile i suprotno onome što mnogi Europljani misle, ne predstavlja prijetnju osvajanju cijele Ukrajine, a kamoli istočne Europe. Uostalom, posljednje tri i pol godine provela je samo pokušavajući osvojiti istočnu petinu Ukrajine. Ruska vojska nije Wehrmacht, a Rusija – za razliku od Sovjetskog Saveza tijekom Hladnog rata i Kine u istočnoj Aziji danas – nije potencijalni regionalni hegemon.
S obzirom na ovu raspodjelu globalne moći, postoji strateški imperativ za SAD da se fokusira na obuzdavanje Kine i sprječavanje njezine dominacije Istočnom Azijom. Međutim, ne postoji uvjerljiv strateški razlog da SAD održi značajnu vojnu prisutnost u Europi, s obzirom na to da Rusija ne predstavlja prijetnju da postane europski hegemon. Doista, posvećivanje dragocjenih obrambenih resursa Europi smanjuje resurse dostupne Istočnoj Aziji. Ova osnovna logika objašnjava okretanje SAD-a prema Aziji. Ali ako se zemlja okreće prema jednoj regiji, po definiciji se okreće od druge regije, a ta regija je Europa.
Postoji još jedna važna dimenzija, koja ima malo veze s globalnom ravnotežom snaga, a koja dodatno smanjuje vjerojatnost da će SAD ostati predan održavanju značajne vojne prisutnosti u Europi. Naime, SAD ima poseban odnos s Izraelom koji nema paralele u zabilježenoj povijesti. Ta veza, koja je rezultat ogromne moći izraelskog lobija u SAD-u, ne samo što znači da će američki kreatori politike bezuvjetno podržavati Izrael, već i da će se SAD uključiti u izraelske ratove, izravno ili neizravno. Ukratko, SAD će nastaviti dodjeljivati značajne vojne resurse Izraelu, kao i slati značajne vlastite vojne snage na Bliski istok. Ova obveza prema Izraelu stvara dodatni poticaj za smanjenje američkih snaga u Europi i poticanje europskih zemalja da same osiguraju svoju sigurnost.
Zaključak je da snažne strukturne sile povezane s prelaskom s unipolarnosti na multipolarnost, zajedno s neobičnim odnosom Amerike s Izraelom, imaju potencijal eliminirati američkog mirotvorca iz Europe i osakatiti NATO, što bi očito imalo ozbiljne negativne posljedice za europsku sigurnost. Međutim, moguće je izbjeći američki izlazak, što je sigurno ono što gotovo svaki europski čelnik želi. Jednostavno rečeno, postizanje tog ishoda zahtijeva mudre strategije i vještu diplomaciju s obje strane Atlantika. Ali to nije ono što smo do sada postigli. Umjesto toga, Europa i SAD su glupo nastojali uvesti Ukrajinu u NATO, što je izazvalo gubitnički rat s Rusijom koji znatno povećava izglede da će SAD napustiti Europu i da će NATO biti uništen. Dozvolite mi da objasnim.
Trump prelomio: Prodat će F-35 Saudijskoj Arabiji da je izvuče iz kineskog zagrljaja. Što želi Rijad?
Tko je uzrokovao rat u Ukrajini: Općeprihvaćeno mišljenje
Kako bismo u potpunosti razumjeli posljedice rata u Ukrajini, bitno je razmotriti njegove uzroke, jer razlog ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022. mnogo govori o ruskim ratnim ciljevima i dugoročnim posljedicama rata.
Uobičajeno mišljenje na Zapadu je da je Vladimir Putin odgovoran za izazivanje rata u Ukrajini. Njegov je cilj, kako se tvrdi, osvojiti cijelu Ukrajinu i učiniti je dijelom velike Rusije. Nakon što se taj cilj postigne, Rusija će krenuti u stvaranje carstva u istočnoj Europi, slično kao što je Sovjetski Savez učinio nakon Drugog svjetskog rata. U ovoj priči, Putin je smrtna prijetnja Zapadu i s njim se mora obračunati snažno. Ukratko, Putin je imperijalist s glavnim planom koji se lijepo uklapa u bogatu rusku tradiciju. Postoje brojni problemi s ovom pričom. Dozvolite mi da navedem pet od njih.
Prvo, ne postoje dokazi od prije 24. veljače 2022. da je Putin želio osvojiti cijelu Ukrajinu i uključiti je u Rusiju. Zagovornici konvencionalne mudrosti ne mogu ukazati na bilo što što je Putin napisao ili rekao što ukazuje na to da je smatrao osvajanje Ukrajine poželjnim ciljem, da je smatrao da je to izvediv cilj i da je namjeravao slijediti taj cilj. …
U važnom govoru koji je održao 21. veljače 2022., Putin je naglasio kako Rusija prihvaća „novu geopolitičku stvarnost koja se oblikovala nakon raspada SSSR-a“. Istu je točku ponovio treći put 24. veljače 2022., kada je najavio da će Rusija napasti Ukrajinu. Sve su te izjave u izravnoj suprotnosti s tvrdnjom da je Putin želio osvojiti Ukrajinu i uključiti je u veliku Rusiju.
Drugo, Putin nije imao ni približno dovoljno vojnika da osvoji Ukrajinu. Procjenjujem da je Rusija napala Ukrajinu s najviše 190 000 vojnika. General Oleksandr Sirski, sadašnji vrhovni zapovjednik ukrajinskih oružanih snaga, tvrdi da su ruske invazijske snage brojale samo 100 000 vojnika. Nema šanse da bi snage od 100 000 ili 190 000 vojnika mogle osvojiti, okupirati i apsorbirati cijelu Ukrajinu u veliku Rusiju. Uzmite u obzir da je, kada je Njemačka napala zapadnu polovicu Poljske 1. rujna 1939., Wehrmacht brojao oko 1,5 milijuna ljudi. Ukrajina je geografski više od 3 puta veća nego što je zapadna polovica Poljske bila 1939., a Ukrajina je 2022. imala gotovo dvostruko više stanovnika nego Poljska kada su Nijemci napali. …
Odmah nakon početka rata, Rusija se obratila Ukrajini kako bi započela pregovore o okončanju rata i dogovoru o modusu vivendiju između dviju zemalja. Ovaj potez je u izravnoj suprotnosti s tvrdnjom da je Putin želio osvojiti Ukrajinu i učiniti je dijelom Velike Rusije. …
U mjesecima prije početka rata, Putin je pokušao pronaći diplomatsko rješenje za krizu koja se kuhala. Dana 17. prosinca 2021., Putin je poslao pismo i predsjedniku Joeu Bidenu i šefu NATO-a Jensu Stoltenbergu predlažući rješenje krize na temelju pisanog jamstva da: 1) Ukrajina neće pristupiti NATO-u, 2) nikakvo ofenzivno oružje neće biti stacionirano u blizini ruskih granica i 3) NATO trupe i oprema premješteni u Istočnu Europu od 1997. bit će vraćeni u Zapadnu Europu. Što god netko mislio o izvedivosti postizanja dogovora na temelju Putinovih početnih zahtjeva, to pokazuje da je pokušavao izbjeći rat. Sjedinjene Države, s druge strane, odbile su pregovarati s Putinom. Čini se da nisu bile zainteresirane za izbjegavanje rata.
Zoran Meter: Današnji alarmantni sastanak ruskog Vijeća sigurnosti; ludilo zahvatilo svijet
Pravi uzrok rata u Ukrajini
Zapravo, Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici izazvali su rat. To, naravno, ne znači da Rusija nije započela rat invazijom na Ukrajinu. Ali temeljni uzrok sukoba bila je odluka NATO-a da uvede Ukrajinu u savez, što su gotovo svi ruski čelnici vidjeli kao egzistencijalnu prijetnju koju treba eliminirati. Ali širenje NATO-a nije cijeli problem, jer je dio šire strategije koja ima za cilj učiniti Ukrajinu zapadnim bedemom na ruskoj granici.
Uvođenje Kijeva u Europsku uniju (EU) i promicanje obojene revolucije u Ukrajini – drugim riječima, pretvaranje u prozapadnu liberalnu demokraciju – druga su dva kraka politike. Ruski čelnici boje se sva tri kraka, ali najviše se boje širenja NATO-a. Kako je Putin rekao, „Rusija se ne može osjećati sigurno, razvijati i postojati dok se suočava sa stalnom prijetnjom s teritorija današnje Ukrajine.“ U biti, nije ga zanimalo da Ukrajina postane dio Rusije; zanimalo ga je da se uvjeri da ne postane ono što je nazvao „odskočnom daskom“ za zapadnu agresiju protiv Rusije. …
Što je rekao donedavni šef CIA-e?
William Burns, koji je donedavno bio šef CIA-e, ali je bio i američki veleposlanik u Moskvi u vrijeme NATO-ovog summita u Bukureštu u travnju 2008., napisao je dopis tadašnjoj državnoj tajnici Condoleezzi Rice u kojem sažeto opisuje rusko razmišljanje o uključivanju Ukrajine u savez. „Ukrajinski ulazak u NATO“, napisao je, „najsvjetlija je od svih crvenih linija za rusku elitu (ne samo Putina). U više od dvije i pol godine razgovora s ključnim ruskim igračima, od onih koji se ne obaziru na ništa osim izravnog izazova ruskim interesima.“ NATO, rekao je, „bio bi viđen… kao bacanje strateške rukavice. Današnja Rusija će odgovoriti. Rusko-ukrajinski odnosi će se duboko zamrznuti… To će stvoriti plodno tlo za rusko miješanje u Krim i istočnu Ukrajinu.“
Burns nije bio jedini zapadni političar 2008. koji je razumio da je uvođenje Ukrajine u NATO prepuno opasnosti. Na summitu u Bukureštu, primjerice, i njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy protivili su se napretku u članstvu Ukrajine u NATO-u jer su razumjeli da bi to uznemirilo i razbjesnilo Rusiju.
Također vrijedi napomenuti da je bivši glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg, dva puta prije odlaska s dužnosti rekao da je „predsjednik Putin započeo ovaj rat jer je želio zatvoriti vrata NATO-a i uskratiti Ukrajini pravo da sama odabere svoj put.“ Gotovo nitko na Zapadu nije osporio ovo izvanredno priznanje, a on ga nije povukao. …
Popis protivnika širenja NATO-a uključuje istaknute osobe iz establišmenta poput Georgea Kennana, Clintonovog ministra obrane Williama Perryja i njegovog načelnika združenog stožera, generala Johna Shalikashvilija, Paula Nitzea, Roberta Gatesa, Roberta McNamare, Richarda Pipesa i Jacka Matlocka, da spomenemo samo neke. …
Zagovornici ulaska Ukrajine u NATO ponekad tvrde da Moskva nije trebala biti zabrinuta zbog proširenja, jer je „NATO obrambeni savez i ne predstavlja prijetnju Rusiji“. Ali to nije način na koji ruski čelnici razmišljaju o Ukrajini u NATO-u, i ono što oni misle da je važno.
Nuklearno je opet u modi: TOP 9 nuklearnih sila u svijetu; zapanjujući podaci
Izgledi za mirno rješenje
Tužna istina je da nema nade za pregovore o smislenom mirovnom sporazumu. Ovaj će se rat riješiti na bojnom polju, gdje će Rusi vjerojatno izvojevati ružnu pobjedu koja će rezultirati zamrznutim sukobom s Rusijom s jedne strane i Ukrajinom, Europom i SAD-om s druge strane. Dozvolite mi da objasnim.
Diplomatsko rješavanje rata nije moguće jer suprotstavljene strane imaju nepomirljive zahtjeve. Moskva inzistira na tome da Ukrajina mora biti neutralna zemlja, što znači da ne može biti u NATO-u niti imati značajna sigurnosna jamstva Zapada. Rusi također zahtijevaju da Ukrajina i Zapad priznaju njihovu aneksiju Krima i četiri oblasti u istočnoj Ukrajini. Njihov treći ključni zahtjev je da Kijev ograniči veličinu svoje vojske do točke u kojoj ne predstavlja nikakvu vojnu prijetnju Rusiji.
Nije iznenađujuće da Europa, a posebno Ukrajina, kategorički odbacuju te zahtjeve. Ukrajina odbija ustupiti bilo koji teritorij Rusiji, dok europski i ukrajinski čelnici i dalje vrše pritisak da se Ukrajina uvede u NATO ili barem da se Zapadu omogući ozbiljno sigurnosno jamstvo Kijevu. Razoružavanje Ukrajine do točke koja zadovoljava Moskvu također nije moguće. Nema načina da se ovi suprotstavljeni stavovi pomire kako bi se postigao mirovni sporazum. …
Iako vjerujem da će Rusija pobijediti, neće izvojevati odlučujuću pobjedu u kojoj će na kraju osvojiti cijelu Ukrajinu. Umjesto toga, vjerojatno će izvojevati ružnu pobjedu, u kojoj će na kraju okupirati negdje između 20 i 40 posto Ukrajine prije 2014., dok će Ukrajina završiti kao disfunkcionalni ostatak države koji pokriva teritorij koji Rusija ne osvaja. …
Sve ovo znači da je vjerojatni ishod rata u Ukrajini zamrznuti sukob između velike Rusije i ostataka Ukrajine kojeg podržava Europa.
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
Posljedice
Za početak, Ukrajina je efektivno uništena. Već je izgubila znatan dio svog teritorija i vjerojatno će izgubiti još zemlje. … Njeno gospodarstvo je u ruševinama bez izgleda za oporavak u doglednoj budućnosti, a prema mojim izračunima, pretrpjela je otprilike milijun žrtava, što je zapanjujući broj za bilo koju zemlju, ali svakako za onu za koju se kaže da je u “demografskoj spirali smrti”. Rusija je također platila značajnu cijenu, ali nije patila ni približno toliko kao Ukrajina.
Europa će gotovo sigurno ostati saveznik s ostatkom Ukrajine u doglednoj budućnosti, s obzirom na nepovratne troškove i duboku rusofobiju koja prožima Zapad. Ali taj nastavak odnosa neće ići u korist Kijeva iz dva razloga.
Prvo, potaknut će Moskvu da se miješa u unutarnje poslove Ukrajine kako bi joj uzrokovala ekonomske i političke probleme, tako da ne predstavlja prijetnju Rusiji i ne bude u poziciji da se pridruži ni NATO-u ni EU.
Drugo, europska predanost podršci Kijevu bez obzira na sve motivira Ruse da osvoje što više ukrajinskog teritorija dok bjesni rat, kako bi se maksimizirala slabost ostatka ukrajinske države koja preostaje nakon što se sukob zamrzne.
Kremlj komentirao sabotažu pruge u Poljskoj
Odnosi između Europe i Rusije u budućnosti
Vjerojatno će biti otrovni koliko god oko seže. I Europljani i sigurno Ukrajinci radit će na potkopavanju napora Moskve da integrira ukrajinske teritorije koje je pripojila u veću Rusiju, kao i tražiti prilike da Rusima uzrokuju ekonomske i političke probleme. Rusija će sa svoje strane tražiti prilike da uzrokuje ekonomske i političke probleme unutar Europe i između Europe i SAD-a. Ruski čelnici imat će snažan poticaj da što više razbiju Zapad, budući da će Zapad gotovo sigurno imati na nišanu Rusiju. I ne treba zaboraviti da će Rusija raditi na tome da Ukrajina ostane disfunkcionalna, dok će Europa raditi na tome da je učini funkcionalnom.
Odnosi između Europe i Rusije neće biti samo otrovni, već će biti i opasni. Mogućnost rata bit će sveprisutna. Osim rizika da bi se rat između Ukrajine i Rusije mogao ponovno pokrenuti – uostalom, Ukrajina će htjeti natrag svoj izgubljeni teritorij – postoji šest drugih žarišta gdje bi mogao izbiti rat između Rusije i jedne ili više europskih zemalja. Prvo, razmotrimo Arktik, gdje je topljenje leda otvorilo vrata natjecanju za prolaze i resurse. …
Drugo žarište je Baltičko more, koje se ponekad naziva “NATO jezerom” jer je uglavnom okruženo zemljama tog saveza. Međutim, taj plovni put je od vitalnog strateškog interesa za Rusiju, kao i Kalinjingrad, ruska enklava u istočnoj Europi koja je također okružena zemljama NATO-a. Slijedeće žarište je Bjelorusija, koja je zbog svoje veličine i položaja strateški važna za Rusiju kao i Ukrajina. Europljani i Amerikanci sigurno će pokušati instalirati prozapadnu vladu u Minsku nakon što predsjednik Aleksandar Lukašenko napusti dužnost i na kraju ga pretvoriti u prozapadni bedem na ruskoj granici.
Zapad je već duboko uključen u politiku Moldavije. … Posljednja žarišna točka je Crno more, koje je od velike strateške važnosti i za Rusiju i za Ukrajinu, kao i za nekoliko zemalja NATO-a: Bugarsku, Grčku, Rumunjsku i Tursku. Kao i kod Baltičkog mora, postoji veliki potencijal za probleme u Crnom moru.
Sve ovo znači da će čak i nakon što Ukrajina postane zamrznuti sukob, Europa i Rusija nastaviti imati neprijateljske odnose u geopolitičkom okruženju punom problematičnih žarišta. Drugim riječima, prijetnja velikog europskog rata neće nestati kada borbe u Ukrajini prestanu. …
Ne može se dovoljno naglasiti da bi ruska pobjeda u Ukrajini – čak i ako je to ružna pobjeda, kako predviđam – bila zapanjujući poraz za Europu. Ili, drugim riječima, bio bi to zapanjujući poraz za NATO, koji je duboko uključen u sukob u Ukrajini od njegovog početka u veljači 2014. Doista, savez je predan porazu Rusije otkako se sukob pretvorio u veliki rat u veljači 2022.
Poraz NATO-a dovest će do međusobnih optužbi među državama članicama, ali i unutar mnogih od njih. Tko je kriv za ovu katastrofu bit će uvelike važan vladajućim elitama u Europi i sigurno će postojati snažna tendencija okrivljavanja drugih, a ne preuzimanja vlastite odgovornosti. Rasprava o tome „tko je izgubio Ukrajinu“ vodit će se u Europi koja je već razorena razjedinjenom politikom i između zemalja i unutar njih. … Nneki će dovoditi u pitanje budućnost NATO-a, s obzirom na to da nije uspio obuzdati Rusiju, zemlju koju većina europskih čelnika opisuje kao smrtnu prijetnju. Čini se gotovo sigurnim da će NATO biti puno slabiji nakon što se rat u Ukrajini završi nego što je bio prije početka tog rata.
Svako slabljenje NATO-a imat će negativne posljedice za EU, jer je stabilno sigurnosno okruženje ključno za procvat EU, a NATO je ključ stabilnosti u Europi. Osim prijetnji EU, veliko smanjenje protoka plina i nafte u Europu od početka rata ozbiljno je naštetilo glavnim europskim gospodarstvima i usporilo rast u cijeloj eurozoni. Postoji dobar razlog za mišljenje da je gospodarski rast diljem Europe daleko od potpunog oporavka od debakla u Ukrajini.
Poraz NATO-a u Ukrajini vjerojatno će dovesti i do transatlantske igre okrivljavanja, posebno jer je Trumpova administracija odbila podržati Kijev jednako snažno kao Bidenova administracija i umjesto toga je gurala Europljane da preuzmu veći teret održavanja Ukrajine u borbi. Stoga, kada rat konačno završi ruskom pobjedom, Trump može optužiti Europljane da se nisu uključili u borbu, dok europski čelnici mogu optužiti Trumpa da je napustio Ukrajinu u trenutku njezine najveće potrebe. …
Zoran Meter: Kako je Trump raskrinkao čuveni BBC kao izvor laži: Pljušte ostavke
Zaključak
Želio bih sada završiti s nekoliko općih zapažanja. Za početak, rat u Ukrajini bio je katastrofa. Doista, to je katastrofa koja će gotovo sigurno nastaviti popuštati u godinama koje dolaze. Imao je katastrofalne posljedice za Ukrajinu. Otrovao je odnose između Europe i Rusije u doglednoj budućnosti i učinio Europu opasnijim mjestom. Također je prouzročio ozbiljnu ekonomsku i političku štetu unutar Europe i teško oštetio transatlantske odnose.
Ova nesreća postavlja neizbježno pitanje: Tko je odgovoran za ovaj rat? To pitanje neće uskoro nestati, a ako uopće nešto i učini, vjerojatno će s vremenom postati istaknutije kako opseg štete bude postajao sve očitiji većem broju ljudi.
Odgovor je, naravno, da su SAD i njihovi europski saveznici prvenstveno odgovorni. Odluka iz travnja 2008. o uvođenju Ukrajine u NATO, koju Zapad neumorno provodi od tada, udvostručujući tu obvezu iznova i iznova, glavna je pokretačka snaga rata u Ukrajini.
Većina europskih čelnika, međutim, okrivit će Putina za izazivanje rata, a time i za njegove strašne posljedice. Ali griješe. Rat se mogao izbjeći da Zapad nije odlučio uvesti Ukrajinu u NATO ili čak da je odustao od te obveze nakon što su Rusi jasno izrazili svoje protivljenje. Da se to dogodilo, Ukrajina bi danas gotovo sigurno bila netaknuta unutar svojih granica prije 2014., a Europa bi bila stabilnija i prosperitetnija. Ali taj je brod otplovio i Europa se sada mora suočiti s katastrofalnim posljedicama niza izbježivih pogrešaka – zaključuje svoj govor Europskom parlamentu John Mearsheimer.
Moj kratki zaključak na sve gore navedeno svest ću u samo dvije rečenice.
Ping-pong: Ukrajinci gađali ruski grad ATACMS-om, onda je ruska vojska locirala lansere
S Mearsheimerom se možemo i ne moramo slagati, kao i uvijek, i u odnosu na bilo koga i na bilo koju temu. Ali da ga se mora poslušati i čuti, poglavito u današnjoj, sluđenoj Europi – i to od strane svih uključenih igrača u ovaj epski sukob – to je nedvojbeno.
