Nekad su to mnogi zvali to „renesansom hrvatske obale“. Luksuzne jahte, novi gatovi, mega marine, hoteli i apartmanska naselja – sve je blistalo pred kamerama, dok su ribari, lokalni stanovnici i svi koji su živjeli od mora šutjeli.
„Napredak! Napredak! Napredak!“ – vikali su gradonačelnici, dok su investitori brojili profite i smješkali se pred novinarima. Nitko nije pitao more, floru, faunu, ribu, raka – ionako je sve prodano od „Doma od juda, gdje tkanje šapuće“ onima s dubokim džepom.
Tako je, u doba koje su proglasili „renesansom“, počela priča o Jadranu koji se danas, 21. siječnja 2046., polako gubi iz sjećanja. Tad je sve blistalo, a danas? Diskovi obrisani, papirni tragovi nestali, a ono što je ostalo nije povijest, nego dokaz – „Smrt prirode u tišini“.
Raj, generacijama hranitelj, pretvoren je u beton bez kraja: plaže izrovane, nezgrapne građevine koje bode oči, rijeke mrtvih algi, smeće i plastika na svakom koraku. To nije bio razvoj, niti renesansa – to je „Kad nasilje postane zakon“ prirode pod krinkom „napretka“.
Kako se ljudi odnose prema onome što ne doživljavaju kao „svoje“? – nebrigom. Tako je ekocid nastao u tišini, dok se slavila riječ „napredak“.
Marinn, bivši svjetioničar i samozvani „Šaptač školjkama“, čuvar spruda, na plaži prošlih vremena obilazi obalu. Dok kopa po otpadu i razdvaja pijesak od plastike, njegove ruke pronalaze stari hologramski list – mapu Jadrana iz 1960.
Uvale pune ribe, koraljni grebeni, netaknute plaže – svijet koji je nekad bio, a sada spava pod slojem zaborava.Marinn šapće školjkama, a one, možda, znaju: more još nosi svoje tajne – i ne zaboravlja.
A mode i danas, 2046., nerazgovjetno šapće, dok pijesak pamti korake koje su nestali,valovi čuvaju tajne glasova što su utihnuli, a nebo gleda, hladno i nepomično, kako čovjek odlazi tražiti raj na drugim planetima, dok zemlja još uvijek šuti… i ne zaboravlja.
I tako, dok se Marinn spotiče o oronule ostatke megajahte koju nitko više ne želi, dok mikroplastika škripi pod nogama, shvaća jednu stvar: pravi Jadran je nestao, a oni koji su ga uništili sada slave svoj svemirski raj. Svima ostalima ostaje mutno more, beton i sjećanje.
Ali počinje borba. Godina je 2046. – ovaj put obnova dolazi od mora prema obali, ne obrnuto kao nekad. Teška je to borba, spora, metar po metar, ali jedino što preživjeli i njihovi unuci jesu naučili : „Priroda pamti, a ljudi… ljudi ponekad tek nauče, kad ih vrijeme prisili da slušaju.“
I dok svjetla oronulih megajahte blijede nad betonom, Marinn šapće sam sebi:
„Svi smo na kraju ljudi… ali neki su odlučili biti bogovi – i mislili su da će im proći.“
Milo Miklaušić, kap.
