Nekada je bilo normalno da dijete sjedne na banak barke, uzme vesla i provede dan na moru. More je bilo učionica i igralište, a pasara, gajeta ili batana – produžena ruka djetinjstva. Sjećanja na prve samostalne plovidbe, ribarenje i oluje koje su učile poniznosti nisu bila avantura iz luksuza, nego temelj odrastanja uz more. To je bila abeceda – niz prvih lekcija koje su nas učile strpljenju, odgovornosti i poštovanju. Bez te abecede nijedna diploma, niti najveća svjedodžba u pomorstvu, ne vrijedi dovoljno.
Djeca su danas putnici, a ne mornari
Danas živimo u vremenu kada more više nije svakodnevica domicilne djece. Propisi ne dopuštaju samostalnu plovidbu do punoljetnosti, barke su izgubile vesla, zamijenjena snažnim motorima. Djeca su putnici, a ne mornari. More je postalo kulisa, a ne učitelj. Upravo u tom gubitku abecede krije se opasnost za budućnost našeg pomorstva.
Ako se osvrnemo kroz prizmu epistemologije, razlikujemo dva oblika znanja: propositional knowledge (znanje da nešto jest, episteme) i procedural knowledge (znanje kako nešto učiniti, praxis). Moderna tehnologija pruža obilje episteme – algoritmi, senzori i sateliti mogu replicirati uvjete navigacije i autonomnog upravljanja brodom. Ali proceduralno znanje, ono koje nastaje kroz iskustvo, opažanje i direktan kontakt s okolišem, ostaje nezamjenjivo, barem još neko vrijeme. Fenomenologija, kako ju je opisao Merleau-Ponty, naglašava da iskustvo tijela u svijetu – osjet valova, vjetra, ritam vesla – oblikuje percepciju i razumijevanje. More uči kroz senzacije, kroz neposredno bivanje u njemu; znanje koje se stječe iz simulacija ili knjiga ostaje apstraktno i fragmentirano.
Tehnika napreduje golemim koracima. Dinamičko pozicioniranje, koje je početkom stoljeća izgledalo kao čudo, danas je rutina. Autonomni brodovi već se testiraju i plove bez posade. Skeptici će reći da je to nemoguće, no povijest pokazuje da svaka velika inovacija nailazi na sumnju – od parobroda do zrakoplova. Jules Verne je to znao; njegova mašta postala je stvarnost jer tehnika uvijek pronalazi put da slijedi imaginaciju.
Male luke nestaju
No, koliko god tehnologija napredovala, jedno ostaje nepromjenjivo: more. Ono se ne može svesti na algoritam, niti ga se može voljeti izdaleka. Tko ne zna prepoznati znakove na horizontu, tko nije osjetio val pod veslom ili miris soli u ranim zorama, teško će razumjeti more. Bez ovog iskustva, episteme ostaje besmislena, a pomorstvo gubi svoju kulturnu i moralnu dimenziju.
Male luke i uvale koje su stoljećima služile lokalnom stanovništvu – ribarima, nautičarima, dječjim pustolovinama – sve više nestaju pod infrastrukturnim projektima. Ono što je nekada bilo mjesto igre i učenja, danas postaje funkcionalan objekt za turizam ili komercijalne svrhe. Svaka nova marina ili gat donosi privid napretka, ali briše vezu između čovjeka i mora, između lokalne zajednice i njenih korijena.
Gubitak tih luka nije samo fizički – to je gubitak iskustva, znanja i kulturnog identiteta. Dječje veslo, ribe koje se love s ocem ili djedom, prvi zaron u uvali, miris soli u ranim jutarnjim satima – sve to postaje privilegija, a ne svakodnevica. Urbanizacija i infrastruktura često pretvaraju more u kulisu, dok tehnologija odvaja ljude od njihovih korijena. Ako razvoj tehnologije ne prati inkluzivna edukacija i praksa, pomorstvo će se razdvojiti: moderni sustavi će postojati, ali temeljno znanje i ljubav prema moru – identitet lokalnog stanovništva – bit će izgubljeni.
Želimo li očuvati pomorstvo, moramo sačuvati djetinjstvo!
Ako želimo očuvati pomorstvo, moramo sačuvati i djetinjstvo mladih koje dolaze, ne kao relikte prošlosti, nego kao prostore učenja i zajedništva. More se ne voli izvan stvarnog života s njim; ono se voli kroz praksu, kroz školu mora koja počinje u malenoj lučici, na plaži, kroz svakodnevni kontakt s njegovim zakonima. Filozofija mora i nauka pomorstva spajaju se u iskustvenoj epistemologiji – znanju koje nastaje kroz djelovanje, opažanje i osjećaj odgovornosti prema prirodi.
Pišem ovaj tekst iz srca kao osoba koja je prošla od abecede do pomorstva koje dolazi s novim brodovima i sustavima, ali s uvjerenjem da bez poštovanja, iskustva i ljubavi prema moru, nijedna tehnologija ne može nadomjestiti ono što čovjek stječe stoljećima kroz prisutnost, praksu i iskustvo. More nas uči, oblikuje i povezuje; naš je zadatak prenijeti taj dar generacijama koje dolaze, kako bi ostali pravi ljudi mora.
Ipak, uvjeren sam da nijedna tehnologija, koliko god napredna bila, ne može nadomjestiti ono što čovjek stoljećima stječe kroz neposrednu prisutnost, praksu i iskustvo. More nas uči, oblikuje i povezuje; ono oblikuje naš karakter, naš osjećaj odgovornosti i našu sposobnost da čujemo njegove signale. Naša je obaveza čuvati taj dar i prenijeti ga budućim generacijama, kako bi ostale istinski ljudi mora – oni koji ga poštuju, razumiju i vole.
kap. Milo Miklaušić
PROČITAJTE JOŠ:
BETON UMJESTO KORISTI Kapetan Milo Miklaušić za Morski HR: “Kako javne luke hrane turizam, a domaći ostaju bez pristupa moru?”
Milo Miklaušić, zapovjednik je s više od 30 godina plovidbenog staža te kapetan pri Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture. Tijekom svoje karijere imao je prilike upravljati plovnim objektima u zemlji i u inozemstvu, kao i obnašati uloge menadžera fenomiranih pomorskih kompanija. Posljednjih nekoliko godina aktivno proučava rad Županijskih lučkih uprava,
Novi Pravilnik i Međunarodni standardi sidrenja – Usporedba i objašnjenje
Pravilnik o sigurnosti pomorske plovidbe u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske, koji je stupio na snagu u ožujku 2025., unosi niz izmjena koje izravno utječu na postupke sidrenja i operativno ponašanje brodova u hrvatskim vodama. Sidrenje kao sastavni dio plana plovidbe Sve radnje vezane uz sidrenje moraju
