Zlokobni amblem na pariškoj gala svečanosti razotkriva teologiju carstva koje potiče širenje Izraela – vjera preoblikovana kao granica.
Zamislite sljedeću sliku, dotaknutu huysmansovskom gracioznošću i dekadencijom fin-de-sièclea: njemački ministar financija klizi prema govornici u osamljenom pariškom salonu negdje u blizini Champs-Élysées – jednoj od onih uglađenih odaja unajmljenih za dobrotvorne večere i diskretne političke večere, gdje šampanjac teče lakše nego istina.
Reich Redux: Zapanjujući govor zasjenjen njegovim amblemom
Zrak je težak od parfema i pretvaranja. Lusteri, koji se još sjećaju carstva, lagano drhte iznad susurrusa svile i slabog zveckanja kristala; konobari zastaju usred koraka dok se glazba stišava. Sve je elegancija, sve je očekivanje – sve dok svjetlo ne uhvati amblem koji krasi govornicu, a ono što otkrije privuče dvoranu u tišinu.
To nije grb ministarstva, već nova karta Njemačke – ne skromni obrisi današnje republike, već fantazmatska silueta nečeg mitskog i znatno većeg: spektralnog Reicha koji se proteže od Meuse u Belgiji do Njemana u Litvi, od Adigea u sjevernoj Italiji do Malog Belta u Danskoj.
Teutonski ministar, tobože nesvjestan duhova prošlosti, drži vatreni iredentistički govor veličajući Veliku Njemačku. Miješajući amneziju s mudrošću, on taj značajan pothvat naziva a “trijumf europskih integracija” dok publika uljudno plješće, a diplomati se prave da ne primjećuju granice koje su izbočene na logotipu.
Na kraju njegova strastvenog obraćanja, klimaktični zaključak odjekuje poput jeke iz drugog stoljeća: “Poljska,” vladin dužnosnik proglašava sa smirenim uvjerenjem da otkriva svečanu istinu, “običan je izum.”
Gosti uljudno mrmljaju, kamere škljocaju, a negdje u pozadini, gospođa History – umorna kao i uvijek – podiže svoju dugačku cigaretu s ustima boje jantara, u tišini povlači i uzdahne: «Što se više stvari mijenjaju…”.
Velika Njemačka: provokativna hereza
Granice iscrtane rijekom sanjane u početnoj strofi “Pjesma Nijemaca” (1841.) – koji se praktično ne može otpjevati u modernoj Njemačkoj otkad su ga prisvojili nacionalsocijalisti – sada svjetluca u sjećanju poput užarene fatamorgane koja se nazire kroz pozlaćeni dim.
Od Maas prema Memelthe Nagrizati prema PojasKulturna geografija Hoffmanna von Fallerslebena nikada nije bila karta nego raspoloženje, ovjekovječeno u građanskoj odi, horatijevskom stilu – mističnoj himni jedinstvu za podijeljeni narod.
Ono što je počelo kao romantični stih postalo je nacionalistička ambicija, a ambicija je, predvidljivo, nastojala transformirati poeziju u granice. Ipak, čak i kod Reichcarskog zenita, te retke pune sanjarenja ostale su više vizija nego carstvo.
Uspoređeno s težinom povijesti, jedva da je potrebna mašta da se zamisli kakav bi bijes izazvao takav govor u slavu Velike Njemačke.
Za nekoliko sati, ministarstva vanjskih poslova pozvala bi njemačke veleposlanike; ritualni iskazi – izražavanje “duboka zabrinutost” – širile bi se prijestolnicama, svečane i ogorčene.
Bruxelles bi sazvao hitnu sjednicu, diplomati namještaju lisice dok potvrđuju svetost granica. Pariz, uvijek teatralan, plakao bi i upozoravao u istom dahu, prizivajući duhove prošlih ugovora. London bi izdao svoja ozbiljna jamstva, Washington bi izrazio duboko žaljenje.
U Berlinu bi se kancelar pojavio pred zidom od zastava, napetog glasa od nevjerice, uvjeravajući svijet da “Ove riječi ne predstavljaju Njemačku kakvu poznajemo.”
Paneli stručnjaka bi secirali ton i vrijeme; povjesničari, pomalo blijedi, pomalo zadovoljni, nagurali bi se u eter da nas podsjete da jezik vuče krv prije nego vojska.
Prosvjednici bi se okupili ispred njemačkih kancelarija s plakatima i svijećama, dok bi društveni mediji – pola bijesa, pola žaljenja – osvijetlili noć. Do zore, naslovi bi neizbježno planuli, “Karta europske noćne more.”
I kroz sve to, karta će ostati: relikt ponovno rođen u retorici, slici i optužnici isprepletenoj.
Skandal s predumišljajem: Neokolonijalni trik u Parizu
U potpunoj suprotnosti s takvom zamišljenom olujom bijesa, svijet se jedva uzburkao kada se pariška scena stvarno razotkrila – ne glumeći njemačkog ministra financija koji priziva duhove, već izraelskog koji urezuje nove crte preko naslijeđenih linija rasjeda.
Na spomeniku se razvila još jedna znakovita karta, ne rijeka i rime, već obećanja i proviđenja: granice proširene do neprepoznatljivosti, a ipak uvreda precizna. Protagonist: Bezalel Smotrich, izraelski krajnje desničarski ministar financija.
Dana 19. ožujka 2023., gorljivi nacionalist održao je politički nabijen govor za govornicom ukrašenom neslužbenom kartom “Veliki Izrael” (vidi sliku 1). Ta slika nije bila nikakav ukras; utjelovio je ono što ja nazivam “Neo-Kanaanska doktrina,” postmoderna teologija carstva. Ova koncepcija preinačuje Obećanu zemlju u cijelosti kao teritorij na koji će Izrael s pravom polagati pravo.
Slika 1
Na gala događaju, ideološki kartograf ležernim je potezom izbrisao Palestinu iz palimpsesta povijesti, pretvarajući teologiju u kartografiju, a savez u zahtjev i osvajanje – njegove linije carstva, njegova politika brisanja obavijena je svetim spisima, a ne pjesmom.
Ipak, Smotrich je otišao dalje od simbolike. Uz pljesak, nazvao je Izrael čudom, ustvrdio da Sveti stoji uz njega i proglasio “biblijska istina” da je palestinski narod puki “izum” prethodnog stoljeća.
Kritičari su osudili konačnu tvrdnju kao ekstremističku i rasističku, ponavljajući cionističko-kolonijalistički kredo “Zemlja bez naroda za narod bez zemlje.” Ipak, nijedan veleposlanik nije pozvan; nikakvi kapiteli nisu drhtali.
Kontroverzu je zaoštrila Smotričeva uloga: doseljenika sa Zapadne obale koji predsjedava civilnom upravom na okupiranom području, odlučan iskoristiti svoj položaj u Ministarstvu obrane kako bi ondje proširio izraelski suverenitet.
Negirajući postojanje palestinskog naroda, vođa ultranacionalističke stranke Religiozni cionizam, začudo, samo se popeo na novi registar vlastitog ekstremizma. Govorio je iz istog impulsa koji je 1. ožujka 2023. potaknuo njegov poziv “izbrisati” palestinski grad Huwara nakon što su ga doseljenici već opustošili. Godine 2021. otišao je toliko daleko da je rekao da je prvi izraelski premijer David Ben-Gurion trebao “protjerao sve Arape” iz novoosnovanog Izraela.
Duboka nelagoda leži u jezivoj familijarnosti pariške neokolonijalne geste. Zamijenite Bliski istok za Europu, zamijenite Smotrich za njemačkog državnika koji otkriva kartu od Meuse do Njemana, i himera postaje univerzalna: fantazija beskrajnog širenja, zaogrnuta jezikom odgovornosti.
Birokrat kao imperijalni kartograf, računovođa kao nacionalistički sanjar – poticaj je isti: ponovno iscrtati svijet u slici mitske prošlosti, nostalgiju i providnost pretvoriti u oružje, a sjećanje u kartu.
Teško da postoji gorko simboličnija pozornica od Pariza, gdje je Europa nekoć sanjala o univerzalnim pravima, samo da bi ih vidjela zgažena pod čizmama imperija i okupacije.
Privlačnost Velikog Izraela: od saveza do osvajanja
The “Veliki Izrael” viziju – koju kritičari uspoređuju s nacionalsocijalističkom stanište koncept – najkonkretnije je utjelovljenje Obećane zemljeteologija: drevni savez pretočen u modernu kartografiju, u pažljivom spoju vjere i granica, poezije i moći. Ono što je započelo kao biblijska metafora božanskog obećanja razvilo se u dinamičnu nacionalnu priču o pravu – zemlji koja nije samo naslijeđena, već se neprestano povećava.
Od ranih cionističkih rasprava o biblijskim granicama do naseljavanja nakon 1967., ideja da se sudbina Izraela proteže “od Nila do Eufrata” održao se kao moćna podzemna struja, oblikujući i ideologiju i politiku. The “Pokret za veliki Izrael” 1970-ih pretvorio je ovu viziju u politički projekt, posvećujući geografiju kao dokaz vjere i pobjede.
Desetljećima je ideja Velikog Izraela spajala mit s mandatom – transformirajući teologiju u strategiju i teritorij. Ono što je započelo kao vizija saveza očvrsnulo je u politiku trajnosti, prekrajajući ne samo granice nego i Izraelovo razumijevanje samog sebe.
Do 2025. ideja koja je nekoć odbacivana kao mesijanska ekstravagancija prodrla je u srž izraelske vladajuće koalicije i pokreta doseljenika.
Ministri u vladi govore s operativnom sigurnošću “pokopavanje” rješenje s dvije države. Naselja poput vitica pužu preko Zapadne obale i istočnog Jeruzalema, obavijena opravdanjima natopljenim biblijskim proročanstvima. Primijećeni su vojnici IDF-a kako plutaju kroz prašinu sa svjetlucavim oznakama Velikog Izraela na rukavima. Visoki dužnosnici sada degradiraju Libanon na puki “entitet,” lišena suverenog digniteta, i razmišljala – hladno, gotovo nadrealno – o njegovom uništenju.
Čak je i izraelski premijer, Benjamin Netanyahu, govorio o svojoj dubokoj privrženosti viziji Obećane zemlje i snu o Velikom Izraelu. Da biste shvatili veličinu takve profesije, zamislite političku oluju koja bi izbila da njemački kancelar prizna čežnju za obnovom Svetog Rimskog Carstva Karla Velikog, Bismarckovog Njemačkog Carstva ili – anatema za moderni senzibilitet – Hitlerovog Trećeg Reicha!
Izrael će, ako ga se ne kontrolira, u bliskoj budućnosti vjerojatno nastaviti s formalnom aneksijom Zapadne obale i Gaze, pretvarajući de facto kontrolu u de jure suverenitet. Odatle će židovska država gotovo neizbježno okrenuti svoj pohlepni pogled prema neosvojenom prostranstvu između Nila i Eufrata, tražeći dugo zamišljano dovršenje Projekta Velikog Izraela.
Obećanje u lancima: sveto je podivljalo
Grabežljiva, iredentistička logika koja se ukorijenila u političkoj imaginaciji gotovo neizbježno pretvara u nasilje na terenu, izazivajući osudu čak i unutar dijelova židovske zajednice. S vremena na vrijeme, neuljepšana okrutnost izaziva usporedbe koje kritičari osuđuju kao neobične moralne ekvivalencije.
U kontroverznom intervjuu, židovski glumac Wallace Shawn otišao je toliko daleko da je iznio sljedeću spornu tvrdnju:
Izraelci su “činiti zlo koje je jednako veliko kao ono što su činili nacisti…(i) na neki način, to je gore, jer se nekako hvale time. Hitler je imao pristojnosti pokušati to zadržati u tajnosti… Izraelci su gotovo ponosni na to, a to je demonski zlo.”
Takve primjedbe, zapaljive po bilo kojoj mjeri, pojavljuju se u pozadini u kojoj se božanski savez ne samo poziva, nego se i naoružava od strane nacionalističkih zanesenjaka – biblijsko nasljeđe iskrivljeno je u aparat dominacije umjesto da mu se dopusti da stoji kao nalog za obuzdavanje.
Usred takvih opasnih zlouporaba biblijskog obećanja, providonosna je milost da Sveto pismo u svojim dubinama krije protuotrov za svoju profanaciju.
(Drugi dio serije o izraelskom projektu Neo-Kanaan. Slijedi nastavak. Prethodna kolumna u seriji: 1. dio, objavljen 25. listopada 2025.: Kompas br. 33 prof. Schlevogta: Pirov pobjednički krug Izraela – kobna potraga za Neo-Kanaanom)
