Već je svima poznato kako su Kaštela grad sporta, a prije par dana dobila su još jednog državnog prvaka. Ivan Geronimo Šerić (24) iz Kaštel Gomilice osvojio je zlatnu medalju na Prvenstvu Hrvatske u skoku s motkom te preskočio 5.30 metara. U Kaštelanskim pričama s članom splitskog ASK-a popričali smo o povredama, uspjesima, snovima i nadanjima.
-Na samom početku htjela bih ti reći kako imaš jako lijepo i neobično ime.
”Hvala. Ime mi je dao otac, jer jako voli kaubojske filmove i veliki je fun Geronima. Uvijek je govorio ako bude imao sinove nazvat će ih Ivan i Geronimo. Kako ja imam dvije starije sestre, i najmlađi sam, tako mi je tata dao oba imena. Za svaki slučaj”.
-Kaštela su poznata po odbojci, veslanju, borilačkim sportovima. Kako si ti završio u atletici, i to baš u disciplini skok s motkom.
”Uvijek sam volio sport. Bio sam na veslanju, ali se nisam tu pronašao, više sam bio radi ekipe. Jednog dana sam odlučio otići na atletiku, i htio sam trenirati desetoboj, jer mi je bio zanimljiv. Ima deset disciplina, nekako kao da se uvijek igraš. Ali trener me uvijek stavljao na trčanje, nikako mi nije dao da probam motku. Jedan dan sam se iz dosade pravio važan ispred ekipe i napravio salto unazad. I nekako sam baš fino sletio, što je vidio i trener te mi dao motku da probam skočiti. Čim sam vidio motku ja sam bio oduševljen, i hvala mom treneru Siniši Zagorcu. Tad sam preskočio 2.70 metara, a do tada nikad nisam taknuo motku niti sam pokušao preskočio s njom.
-Koliko sam shvatila tvoj uspjeh je bio trenutan i obilježen ozljedama.
”Tako je. Ja sam počeo trenirati krajem 2019. godine i nakon samo dva tjedna treniranja otišao sam na natjecanje na kojem sam preskočio 3.50 metara, a idući dan me udario auto. Povrijedio sam kuk, koji me i danas muči, koji bi trebao operirati kako bi mogao raditi sve vježbe koje su mi potrebne za uspješan trening i što bolji skok. Krajem 2020.godine vratio sam se ponovno treniranju te baš ozbiljno prionuo radu. U tih godinu dana treniranja preskočio sam 5 metara, što je ogroman uspjeh za nekoga tko tako kratko trenira. Pokazao sam potencijal, i jako mi se svidio skok s motkom, i rekao sam sam sebi da je to ono što želim. U tome sam se pronašao i iz toga želim izaći kao vrhunski sportaš”.
-Moram primijetiti kao si ti u jako kratkom vremenu uspio doseći neke visine za koje netko trenira od djetinjstva. Može se reći i da si fenomen po tom pitanju.
”Pa, mogu reći da je tako. Svjetski prvak Armand Duplantis ima rekord od 6.24 metra, ali on trenira od svoje četvrte godine. Ja treniram nepune tri godine i uspio sam osvojiti osobni rekord koji je 5.42 metra. Ja sam jako ponosan na sebe što sam to uspio u jako kratkom roku, i pored ozljeda i nedostatka prostora za trening. Jako sam brzo napredovao, da jednostavno u klubu više nisam imao motki za skakanje. Sve dostupne visine sam preskočio, pa sam morao uzeti malu pauzu, kako bi se odmorio, razradio taktiku za dalje, radio na tehnici”.
-Osim ove prometne nezgode, imao si i nezgodan pad s motkom, slomio si ruku, i nisi uspio skupiti bodove za Olimpijske igre, što ti je bila velika želja.
”Da. Ja sam jako tvrdoglav i uporan. Taj dan sam bio dosta umoran ali nisam htio odustati. Uzeo sam još veću motku, što je baš bio recept za katastrofu. Mogao sam ja preskočiti ali od umora nisam imao snage da ju proguram do kraja, pa sam pao na pod umjesto na strunjaču. Slomio sam ruku. Završio sam u bolnici. Oporavak je trajao četiri mjeseca, i sad nakon tih četiri mjeseca osvojio sam Prvenstvo Hrvatske ali nisam uspio skupiti bodove za Olimpijske igre”.
-Ostao si bez Olimpijskih igara ali ciljaš na Svjetsko prvenstvo 2025 godine.
Da, to mi je velika želja i sve sam usmjerio ka tome. Na Svjetsko ide 36 motkaša, ja sam na listi za Olimpijske bio na 37 mjestu, te mislim kako ću u sljedećim natjecanjima do Svjetskog skupiti još bodova kako bi se “popeo” na listi. Odlučio sam malo zaliječiti rane, naučiti bolju tehniku, te biti potpuno spreman”.
Nekako mi se cijelo vrijeme provlači pitanje nedostatka prostora na kojem treniraš. Treniraš na Parku mladeži u Splitu, a sad su pripreme za Ultru, pa me zanima gdje sad treniraš.
”Ne treniram nigdje, jer je Ultra zauzela Park mladeži, i sad narednih mjesec dana nemam gdje trenirati. Ja, inače, treniram svaki dan ali zimi nam je jako nezgodno trenirati na otvorenom. Treniram po kiši, buri. Vjetar mi nosi motku. Ona često pukne jer su motke u našem klubu stare više od trideset godina. Nemamo dvoranu gdje bi mogao trenirati. Ja sam jedini skakač s motkom u Splitu, tako da mi je i to jedan, možemo reći, nedostatak. Volio bih da ima još netko, kako bi se mogli pratiti, natjecati. Kod mene je sve u mojoj glavi, ja se na treninzima natječem sam protiv sebe”.
-Sad se samo od sebe nameće pitanje sponzorstva. Imaš li ti sponzore i kako se uopće financiraš?
”Ja nemam sponzore. Imam novac od osvojenih nagrada i to je sve. Imamo određeni iznos od Hrvatskog saveza od kojeg godišnje mogu kupiti samo jednu motku i sprinterice. Najčešće kupim polovne motke. Jako bi mi dobro došao neki sponzor koji bi mi osigurao odlazak u Zagreb ili Osijek gdje bih mogao u dvorani trenirati preko zime. Trenirati na kiši i vjetru zimi je, zaista, iscrpljujuće i frustrirajuće, i u krajnju ruku nekad se bojim ozljeda uslijed naleta vjetra”.
-I pored svih ozljeda, teškoća pri treningu ipak si uspio dobiti nadimak po kojem si poznat na svim natjecanjima. Zovu te Kamikaza.
”Da, lud nadimak ali nekako ide uz moju osobnost. Jako sam brz, i cilj mi je bio samo uzeti veću motku od protivnika, a nisam puno razmišljao kako će to završiti. Nekad bi uspio preskočiti nekad ne, pa bi se snašao, otkotrljao bih se sa strane i to je ljudima bilo zanimljivo. Ljudi bi dolazili gledati jer nisu bili sigurni hoću li preživjeti, hoću li past nezgodno, uvijek je neki show bio. Na jednom natjecanju voditelj me najavio kao Ivan Geronimo Kamikaza Šerić i to je, evo postao kao neki moj zaštitni znak”.
-Na samom kraju moram ti poželjeti sreću u daljnjem radu. Nadam se da ćeš se plasirati na Svjetsko prvenstvo te se vratiti u svoja Kaštela s osvojenom medaljom. I, naravno, želim tu svu sreću u pronalasku sponzora jer mislim da ga, zaista, po svojim uspjesima zaslužuješ.
“Hvala Vam na podršci i riječima potpore. Ja se nadam da ću se uspjeti plasirati na Svjetsko prvenstvo, a ovom prilikom se zahvaljujem mojoj obitelji koja me uvijek podržavala i vjerovala u mene. Vjerujem kako ne bih uspio postići sve ovo da nisam imao njihovu podršku”.
Moja reakcija na članak je…
