Izdan u dva dijela, Kill Bill je izvorno zamišljen kao jedno iskustvo, što se zadirkivalo od barem 2008. Sada publika konačno može osjetiti okus The Whole Bloody Affair u ogromnih 275 minuta (uključujući prekid), dok objedinjena verzija sveobuhvatne sage o osveti Quentina Tarantina ulazi u kina nakon što je desetljećima prikazivana samo sporadično.
Film je opak, zabavan i sentimentalan kao što je uvijek bio, iako biste tehnički mogli ponovno pogledati Vol. 1 (2003) leđa uz leđa s Vol. 2 (2004.) za slično iskustvo, ništa se ne može usporediti s užitkom gledanja Tarantinove međukulturalne mješavine onako kako je trebala biti viđena. Na mikrorazini, promjene između duologije i cjelovitog epa variraju od nekoliko snimaka do cijele 2D animirane sekvence (kao i Fortnite-centric “izgubljeno poglavlje” koja se prikazuje nakon odjavne špice). Međutim, emocionalni ritmovi priče također su ovoga puta mnogo čvršće zacementirani. Gledanje “Nevjeste” Ume Thurman — poznate kao Kiddo, Arlene, Black Mamba ili B-(REDIGIRANO) — kako probija svoj put kroz maskirane pristaše s katanom u 1. izdanju uvijek je izgledalo kao osjetno drugačije iskustvo od introspektivnijeg nastavka, ali dva polovice ponavljaju jedna drugu na smisleniji način kada se gledaju na istom mjestu.
Za neupućene, Kill Bill prati Mladenkino nelinearno putovanje svijetom nakon što se probudi iz četverogodišnje kome i počne se krvavo osvetiti svom bivšem odredu ubojica koji ju je pokušao ubiti na dan vjenčanja. Dodatak emocionalnom ulogu je činjenica da je u to vrijeme bila trudna, a sada vjeruje da joj je dijete mrtvo – dodao je Tarantino kada je Thurman, njegov Pulp Fiction zvijezda, i sama postala majka. Rezultat je vatrena glavna izvedba koja živi na rubu melodrame, ali nikad ne prelazi u ironiju. Bez obzira na haos na ekranu, uvijek se osjeća osobno. Ponavljajuće slike masakra u kapeli za vjenčanja dolijevaju ulje na vatru, ali priča ostaje isto toliko o osvetničkom pohodu ubojstava koliko i o prirodi same osvete, kao io načinu na koji nasilje para dušu.
Naravno, Kill Bill je vrsta filma koji pokušava imati svoj kolač i pojesti ga također kada je u pitanju ova središnja tema. To je film koji uživa u crtanom prskanju krvi klasičnih samurajskih jela, dok također prikazuje oštre krupne planove izubijane i pretučene mladenke, predstavljajući dva dvobojna oblika krvoprolića. S jedne strane, tu je pravedno i smiješno ugodno nasilje odsječenih udova i odsječenih skalpova; s druge strane, izazivanje trzanja, neisprično zlo nasilje koje ženi oduzima njezinu autonomiju. Riječ je o kognitivnoj disonanci koju film nikada u potpunosti ne razriješi, ali na kraju ne rješava ni Nevjesta. Zapravo, čini se da je obuzeta ovom kontradikcijom, a gledanje svih deset poglavlja postavljenih od kraja do kraja praktički opravdava Tarantinovo odbijanje da razveže te emocionalne čvorove. Svaka vinjeta radi savršeno sama za sebe, i ako to cijelu stvar čini još težim problemom, onda je tako.
Dva desetljeća kasnije, priča, dizajn i likovi su živopisni kao što su ikada bili, od Nevjeste odjevene u Bruce Lee žuta probijajući se kroz Kuću plavog lišća (sekvenca koja je sada potpuno u boji, naglašavajući blistavu kinematografiju Roberta Richardona) do uglađenog šarma titularnog negativca Davida Carradinea, koji vrti sagu o fantastičnom prasku u nešto mnogo melankoličnije kad god je na ekranu. Ledeni yakuza šef Lucy Liu O-Ren Ishii ostaje poseban vrhunac, pogotovo sada kada je dobila proširenu pozadinsku priču zahvaljujući dodatnoj anime sekvenci koja pridonosi njezinoj nemilosrdnoj vožnji. Dodatna snimka odrezane ruke zapravo je jedino veće vizualno ažuriranje u akciji uživo, ali na strukturu filma također utječe postavljanje ključnog otkrića. Ono što je nekoć bilo strmoglavo na kraju Vol. 1, koji je trebao privući publiku za nastavak, sada je šokantan zaplet pred kraj. Ovo možda neće promijeniti stvari za dugogodišnje obožavatelje, ali ubuduće osigurava da novi gledatelji nikad neće imati više informacija od Nevjeste, što rezultira emocionalnim ritmovima koji se savršeno preslikavaju na njezino putovanje.
Nekoliko kina prikazuje novo izdanje na netaknutim filmskim ispisima od 70 mm i 35 mm, što – ako imate sreće u pogledu zemljopisa – samo pridonosi sjaju Tarantinova kinematografskog remiksa. To je možda najotvorenije djelo kulturološkog bastardiziranja-slash-homage-a mash-up maverick-a, tanka linija kojom se s guštom kreće kombinirajući zvukove i stilove špageti vesterna, špijunskih B filmova, japanske chanbare (ili mačevanja) i kineske wuxia, a sve u koreografiji hongkonške kaskaderske legende Yuena Woo-pinga. Međutim, dugo čekano izdanje također je više žalosna posveta prošlim razdobljima kinematografije, jednostavno zbog protoka vremena: mnoge od njegovih zvijezda su otad otišle, uključujući Davida Carradinea, Sonnyja Chibu, Michaela Madsena i Michaela Parksa, kao i montažerku filma, Sally Menke. Kill Bill je oduvijek trebao biti ovakav, ali bolje ikad nego nikad.
