Uvod
Rast Kine kao globalne sile doveo je u pitanje dugogodišnju percepciju američke nadmoći u međunarodnom poretku. U Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a 2017, administracija Donalda Trumpa navodi Kinu kao revizionističku silu koja, uz Rusiju, pokušava „…promijeniti regionalnu ravnotežu moći u svoju korist“ (Bijela Kuća, 2017., str. 25). Time je pojam revizionizma institucionaliziran u službenom američkom strateškom diskursu. Kontinuitet ovog tvrdog stava zadržan je i pod administracijom Joe Bidena (Bijela Kuća, 2022, str. 3).
Suparništvo dviju sila od tada se sve više očituje kroz geoekonomske i tehnološke napetosti — od trgovinskih ograničenja i kontrole pristupa naprednim tehnologijama do rastućih tenzija oko Tajvana.
No može li se sa sigurnošću Kinu označiti kao revizionističku silu i kakav utjecaj ima na trenutni međunarodni poredak? Uobičajeno shvaćanje revizionizma polazi od pretpostavke da rastuće sile nastoje promijeniti raspodjelu moći unutar međunarodnog sustava (Behravesh, 2018). Međutim, samo polazište takve definicije ukorijenjeno je u realističkom pogledu na međunarodne odnose, koji pretpostavlja da su sve velike sile vođene interesom skupljanja moći radi očuvanja sigurnosti u anarhičnom međunarodnom sustavu. U tom okviru, rast moći gotovo automatski implicira revizionističku namjeru.
Ako se Kinu promatra isključivo kroz prizmu ravnoteže moći, njezin će uspon nužno izgledati kao destabilizacija. No kineska strategija posljednjeg desetljeća ne očituje se rušenjem poretka, već postupnim jačanjem vlastitih institucija, ekonomskih veza i dugoročnog strateškog planiranja. Stoga se postavlja ključno pitanje: želi li Kina promijeniti ravnotežu moći ili postupno preoblikovati arhitekturu međunarodnog sustava? Upravo ta distinkcija otvara prostor za drugačije tumačenje kineske uloge — ne kao klasičnog revizionista, već kao aktera koji dugoročno transformira poredak u skladu s vlastitim civilizacijskim i strateškim horizontom.
Kina sada nudi Tajvanu ‘energetsku sigurnost’ ako dođu pod vlast Pekinga
Povratak ‘velike obnove’
Za razliku od zapadnih, osobito realističkih interpretacija koje kineski uspon promatraju prvenstveno kao destabilizirajući izazov postojećem poretku, službeni kineski diskurs polazi od drukčije pretpostavke. Kina svoj rast ne tumači kao projekt revizije sustava, već kao nastavak povijesnog procesa nacionalnog preporoda. Središnji pojam suvremene kineske politike jest „Velika obnova kineske nacije“ (中华民族伟大复兴), koji se početkom 2000-ih pojavljuje u partijskom diskursu, a punu političku artikulaciju dobiva pod vodstvom Xi Jinpinga. Ideja polazi od pretpostavke da se Kina vraća u stanje povijesne centralnosti nakon dugog razdoblja političke slabosti i stranih intervencija.
Korijeni te ideje polaze još iz 19. i 20. stoljeća kada su kineski intelektualci i revolucionari stvarali otpor na kolonijalni pritisak i unutarnju podjelu države. Sun Yat-Sen, vođa revolucije 1911.(koja je srušila Qing dinastiju) i osnivač Republike Kine, zagovarao je ideju nacionalnog preporoda kroz obnovu suvereniteta i oslobađanje od stranog utjecaja prisutnog u Kini (Chung-mao, 2019).
Iako današnja formulacija „Velike obnove tada nije postojala, ideja nacionalnog oporavka postala je stalna stavka kineske političke misli. Ona predstavlja odgovor na tzv. „stoljeće poniženja“, razdoblje od Prvog opijumskog rata 1839. do osnutka Narodne Republike Kine, razdoblje obilježeno vojnim porazima, gubicima teritorija i nametanjem neravnopravnih ugovora od strane zapadnih sila i Japana (Council on Foreign Relations, 2023).
Osnutkom Narodne Republike Kine 1949. Mao Zedong ponovno uspostavlja politički suverenitet države, no reforme Deng Xiaopinga otvorile su put ubrzanom ekonomskom razvoju i međunarodnoj integraciji Kine. Njegov proces kasnije je dobio ime „Teorija Deng Xiaopinga“, koja zadržava temelje socijalističke politike, no preuzima elemente tržišne ekonomije. Dengovu strategiju često se opisuje kroz princip taoguang yanghui – ideju da Kina treba „sakriti svoju snagu i čekati pravi trenutak“. Strategija je podrazumijevala suzdržaniju vanjsku politiku, izbjegavanje otvorenih sukoba s velikim silama i fokus na unutarnji razvoj države Takav pristup omogućio je Kini da postupno akumulira ekonomsku i tehnološku moć, stvarajući temelje za ambicioznije političke projekte u 21. stoljeću (Moak & W. N. Lee, 2015).
Taj povijesni kontinuitet danas se nastavlja kroz koncept „Kineskog sna“ koji je 2012. predstavio Xi Jinping. „Kineski san“ predstavlja politički narativ nacionalnog preporoda i kolektivnog uspona, dok „Velika obnova“ definira njegov dugoročni strateški cilj. Unutar danog okvira jačanje kineske moći prikazuje se kao povratak suverenitetu, stabilnosti i međunarodnom dostojanstvu. Iako svi ciljevi ovog projekta nisu precizno definirani, Xi Jinping je u više navrata istaknuo nekoliko ključnih smjerova razvoja: „Kina bi trebala udvostručiti svoj BDP po glavi stanovnika od 2010. do 2020.; trebala bi imati vojsku „sposobnu za borbu i pobjedu u ratovima“; i trebala bi zadovoljiti socijalne potrebe naroda.“ (Economy, 2019). Također je naglasio da Snažna Komunistička partija na čelu političkog sustava od najveće je važnosti.
Takva perspektiva bitno se razlikuje od zapadne interpretacije kineskog uspona kao isključivo strukturalnog izazova. Liberalni međunarodni poredak u kineskom diskursu ne promatra se kao univerzalna i trajna norma, već kao povijesno ograničena faza u kojoj je Zapad imao dominantnu ulogu. Iz te perspektive, kinesko jačanje nije čin destabilizacije, nego proces rebalansa – povratak civilizacije koja sebe vidi kao kontinuiranu političku cjelinu s višestoljetnom državnom tradicijom.
Blic analiza Zorana Metera: Trump izazvao energetski šok u Aziji; EU opasno riskira; Kina svijet za sebe
Uloga partije
Koncept „Velike obnove kineske nacije“ predstavlja dugoročni strateški cilj kineske politike koji zahtijeva kontinuitet političkog vodstva kroz dulje vremensko razdoblje. Takav kontinuitet omogućuje institucionalna struktura države pod vodstvom Kineske komunističke partije (KPK). Za razliku od liberalnih političkih sustava, u kojima se politički prioriteti često mijenjaju ovisno o izbornim ciklusima i promjenama vlasti, kineski politički model omogućuje dugoročnije strateško planiranje.
KPK pritom nije samo vladajuća stranka u konvencionalnom smislu. Ona je, prema kineskom samopoimanju, spoj suvremenog državnog aparata i duge povijesne tradicije upravljanja civilizacijom. U tom narativu KPK ne vlada Kinom – ona je dio njenog nacionalnog identiteta (Kina, 2018). Kao takva, ona čini temeljni organizacijski okvir kineskog političkog sustava te djeluje kao središnji koordinator države, gospodarstva i sigurnosnog aparata. Takva struktura omogućuje integraciju različitih sektora u jedinstvenu nacionalnu strategiju.
U kineskom strateškom razmišljanju nacionalna moć promatra se kao međusobno povezan sustav. Energetska sigurnost potiče industrijski i tehnološki razvoj, tehnološka inovacija jača vojnu sposobnost, dok vojna snaga istodobno povećava diplomatski utjecaj države. Time se različite dimenzije nacionalne moći – gospodarska, tehnološka, vojna i politička – nastoje razvijati kao dio koherentnog dugoročnog projekta(Naughton & Boland, 2023.).
Takav institucionalni kontinuitet postaje osobito vidljiv nakon reformi Deng Xiaopinga. Njegova politika „reformi i otvaranja“ transformirala je kinesko gospodarstvo i postavila temelje ubrzanog ekonomskog rasta, pritom zadržavajući snažnu ulogu partije. Temeljni koncept Dengovih reformi bio je „socijalizam s kineskim karakteristikama“ (Baum, 1998) koji je omogućio kombinaciju tržišnih mehanizama i centraliziranog strateškog planiranja (Moak & W. N. Lee, 2015).
Pod vodstvom Xi Jinpinga uloga KPK dodatno je naglašena. Pod vodstvom Xi-a provedeno je restrukturiranje u kojem su uspostavljena nova tijela koja su dio KPK i nadziru ili koordiniraju rad državnih tijela. Cilj tih reformi bio je centralizacija političke moći, suzbijanje korupcije, oživljavanje ideološke dimenzije sustava te snažnije uključivanje partije u rad državne administracije (Gore, 2023). Takvi su potezi usmjereni prema ostvarivanju projektom „kineskog sna“, političkog narativa koji Xi koristi kako bi artikulirao dugoročni cilj nacionalnog preporoda (Sheriff, 2015). KPK tako sebe predstavlja kao ključnog jamca političke i gospodarske stabilnosti.
Kineski politički sustav i KPK predstavljaju se kao institucionalni okvir koji omogućuje provedbu dugoročnih razvojnih strategija te osigurava stabilnost države i društva. Sposobnost dugoročnog kontinuiteta često se u analizama navodi kao jedna od ključnih prednosti države u razdoblju intenzivne globalne konkurencije (Shambaugh, 2013., str. 11-12).
Blic analiza Zorana Metera: Euro pada; Kina preuzela kontrolu plina; preprodaju i ruski
Strateška kultura i dugoročno planiranje
Kineski pristup međunarodnoj politici često se opisuje kao izraz dugoročne strateške kulture koja naglašava strpljenje, postupnost i izbjegavanje izravne konfrontacije. Takva obilježja često se povezuju s tradicijom kineske strateške misli, osobito s djelom Sun Tzua „Umijeće ratovanja“. Ovakvo razumijevanje kineskog strateškog pristupa ilustrira i govor kineskog veleposlanika Liu Xiaominga na Združenoj zapovjedno-stožernoj školi Ujedinjenog Kraljevstva (UK Joint Services Command and Staff College) 2012. godine. U svom govoru naglasio je kako kineska strategija podrazumijeva izgradnju snažnih obrambenih sposobnosti kada je to potrebno, ali istodobno naglašava postupno stvaranje uvjeta za mir i stabilnost (Xiaoming, 2012). U tom kontekstu kineska strategija često naglašava ostvarivanje političkih ciljeva bez otvorenog sukoba, što je načelo koje se često povezuje s poznatom Sun Tzuovom idejom da je „Vrhunska odličnost …poražavanje neprijatelja bez ulaska u boj.“(Tzu, 2008.).
Takvo okruženje bilo je nužno za kineski ekonomski rast. Kinesko vodstvo polazilo je od pretpostavke da je stabilno i mirno vanjsko okruženje nužan preduvjet za usmjeravanje resursa prema gospodarskom razvoju i dugoročnoj izgradnji nacionalnih kapaciteta. Za vrijeme Deng Xiaoping-a se Kina suočavala s internim problemima: korupcija, nepotizam, inflacija i zagađenje. Unatoč tome, u pitanjima vanjske politike Kina je zadržala relativno stabilan i pragmatičan pristup, izbjegavajući veće sukobe i nastojeći održati mirno međunarodno okruženje. Dio tog procesa bila je i normalizacija odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama tijekom 1970-ih, što je doprinijelo smanjenju napetosti u odnosima s Tajvanom. Pogoršanje odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza dodatno je potaknulo približavanje Washingtona i Pekinga (Goh, 2005). Formalna normalizacija odnosa uslijedila je 1979. godine, kada su Sjedinjene Američke Države i Kina uspostavile diplomatske odnose i proširile gospodarsku suradnju, uključujući trgovinske sporazume i ograničene oblike vojne suradnje (Wang, 2024)(Zhang, 2016).
U suvremenom razdoblju kineska politika pokazuje određeni kontinuitet s tim pristupom. Umjesto izravnog izazivanja postojećeg poretka, Kina nastoji postupno širiti svoj utjecaj kroz trgovinu, infrastrukturu, tehnološki razvoj i međunarodne institucije. Takav pristup odražava strategiju dugoročnog pozicioniranja unutar međunarodnog sustava, a ne nužno njegovu naglu destabilizaciju.
U suvremenom razdoblju, pod vodstvom Xi Jinpinga, kineska strategija pokazuje kontinuitet s tim pristupom, ali i određeni pomak. Iako dugoročno planiranje i izbjegavanje izravne konfrontacije ostaju važni elementi, Kina danas djeluje s većim stupnjem samopouzdanja i spremnosti na aktivnije oblikovanje međunarodnog okruženja. Xi Jinping je u govoru koji je održao na Konferenciji o diplomatskom radu sa susjednim zemljama u Pekingu, 24. i 25. listopada 2013. godine, istaknuo kako novi smjer kineske vanjske politike: „Primarna tema kineske vanjske politike trebala bi biti težnja za postignućima, kretanje naprijed uz promjene vremena i proaktivnije djelovanje.“ (Jinping, 2013) Unatoč aktivnijoj ulozi u vanjskoj politici, kineska strategija nije usmjerena na naglu destabilizaciju sustava, već na njegovo dugoročno transformiranje.
NYT: Američka vojska razmatra zauzimanje iranskog otoka s dvije divizije
Status quo ili transformacijska sila
Rast Kine u međunarodnom sustavu često se tumači kroz prizmu realističke teorije međunarodnih odnosa, prema kojoj svaka rastuća sila nastoji promijeniti postojeću ravnotežu moći u svoju korist. John Mearsheimer tvrdi da Kina, po modelu SAD-a, pokušava stvoriti dominaciju nad istočnom Azijom radi mira u kaotičnom međunarodnom sustavu (Mearsheimer, 2014.). U tom kontekstu, rast kineskih vojnih kapaciteta i povećanje obrambene potrošnje često se interpretiraju kao pokazatelji revizionističkih ambicija.
Međutim, kao što smo vidjeli u analizi, kinesko djelovanje ne može se objasniti isključivo tom logikom. Povijesni narativ „Velike obnove“, institucionalna uloga KPK, te naglasak na dugoročno planiranje upućuju na drugačiji obrazac ponašanja. Umjesto otvorenog rušenja postojećeg poretka, Kina nastoji postupno proširiti svoj utjecaj kroz ekonomske, tehnološke i institucionalne mehanizme.
Istodobno, važno je primijetiti da pojam revizionizma u međunarodnim odnosima nije neutralan, već često odražava perspektivu dominantnih aktera. SAD, kao ključni nositelj postojećeg međunarodnog poretka, kineski uspon interpretiraju kao izazov statusu quo. Međutim, u širem povijesnom kontekstu i same su zapadne sile, uključujući SAD, aktivno sudjelovale u oblikovanju i mijenjanju međunarodnog sustava kroz vojne, političke i institucionalne intervencije. Otmica Nicolasa Madura u Venezueli, ubojstvo Ali Hameneia – iranskog vjerskog vođe, vojna blokada Kube, te prijetnja aneksije teritorija savezničkih država su događaji koji su obilježili globalnu politiku u zadnjih godinu dana (Hanssen, 2026).
U tom smislu, pitanje revizionizma ne može se promatrati isključivo objektivno, već kao dio šireg političkog okvira. Dok se kineske aktivnosti često tumače kao pokušaj promjene poretka, slične prakse drugih velikih sila rijetko se opisuju istim terminima. Takva asimetrija dodatno otežava jednoznačno određivanje kineske uloge u suvremenom međunarodnom sustavu.
U tom smislu korisno je razlikovati revizionističko i transformacijsko djelovanje. Revizionistička sila nastoji promijeniti raspodjelu moći unutar postojećeg sustava, često kroz izravnu konfrontaciju s dominantnim akterima. Transformacijska sila, s druge strane, djeluje dugoročnije i suptilnije — ne nužno kako bi zamijenila postojeći poredak, već kako bi ga postupno prilagodila vlastitim interesima i normama (Rudd, 2022). Upravo u toj razlici između retorike stabilnosti i prakse postupne promjene očituje se specifičnost kineskog pristupa međunarodnim odnosima.
Zaključak
Kina se u suvremenim raspravama često opisuje kao revizionistička sila koja želi promijeniti postojeći međunarodni poredak. Međutim, takvo tumačenje nije dovoljno za potpuno razumijevanje njezina djelovanja. Kineska politika temelji se na specifičnom povijesnom iskustvu, dugoročnim ciljevima i snažnom institucionalnom kontinuitetu.
Ideja „Velike obnove kineske nacije“, uloga Kineske komunističke partije i naglasak na postupnom i dugoročnom povećanju moći pokazuju da Kina ne djeluje kroz nagle i otvorene sukobe. Umjesto toga, nastoji širiti svoj utjecaj kroz ekonomiju, tehnologiju i međunarodne institucije.
Tjedna analiza Zorana Metera: Tinta se nije osušila na dokumentu o Odboru za mir na Bliskom istoku, a već kaos
Zbog toga Kinu nije moguće jednostavno svrstati među klasične revizionističke sile. Njezino djelovanje više odgovara obrascu dugoročne promjene nego izravnog rušenja poretka.
Kina ne pokušava srušiti postojeći međunarodni sustav — ona ga nastoji postupno promijeniti u svoju korist.
O autoru: Mislav Pohovski je analitičar u području međunarodnih odnosa s fokusom na suvremene geopolitičke i ekonomske procese. Diplomirao je međunarodne odnose, a trenutačno završava diplomski studij poslovne ekonomije i globalizacije na Libertas međunarodnom sveučilištu. Profesionalno iskustvo stječe u financijskom sektoru u međunarodnom okruženju, gdje se bavi financijskim operacijama i analizom. U svom autorskom radu usmjeren je na Kinu i transformaciju međunarodnog poretka. Aktivno je uključen u zajednicu međunarodnih odnosa kao bivši glavni tajnik Diplomatskog kluba Libertas, član Atlantskog vijeća Hrvatske i član upravnog odbora YATA Croatia.
Reference
Baum, R. (1998). Burying Mao: Chinese Politics in the Age of Deng Xiaoping. Princeton: Princeton University Press. Dohvaćeno iz http://www.jstor.org/stable/j.ctv346sm8
Behravesh, M. (Rujan 2018). State revisionism and ontological (in)security in international politics: the complicated case of Iran and its nuclear behavior. J Int Relat Dev(21), str. 836-857. doi:https://doi.org/10.1057/s41268-018-0149-x
Bijela Kuća. (Prosinac 2017.). Nacionalna sigurnosna strategija.
Bijela Kuća. (Listopad 2022). Nacionalna sigurnosna strategija.
Chung-mao, H. (30. Listopad 2019). Sun Yat-sen and the Xinhai Revolution: A pictorial journey. Dohvaćeno iz ThinkChina: https://www.thinkchina.sg/history/sun-yat-sen-and-xinhai-revolution-pictorial-journey
Council on Foreign Relations. (30. Ožujak 2023). What was China’s “Century of Humiliation”? Dohvaćeno iz CFR Education: https://education.cfr.org/learn/reading/china-century-humiliation
Economy, E. C. (2019). The Third Revolution: Xi Jinping and the New Chinese State . New York: Oxford University Press.
Goh, E. (2005). Nixon, Kissinger, and the “Soviet Card” in the U.S. Opening to China, 1971–1974. Diplomatic History, 3, str. 475-502. Dohvaćeno iz https://www.jstor.org/stable/24915131
Gore, L. (02. Listopad 2023). How Xi Jinping built a party-centred administrative regime. Dohvaćeno iz ThinkChina: https://www.thinkchina.sg/politics/how-xi-jinping-built-party-centred-administrative-regime
Hanssen, U. (12. Ožujak 2026). The American Narrative About a Revisionist China Is Upside-Down. The Diplomat. Dohvaćeno iz https://thediplomat.com/2026/03/the-american-narrative-about-a-revisionist-china-is-upside-down/
Jinping, X. (25. Listopad 2013). 让命运共同体意识在周边国家落地生根 (Neka se koncept zajednice zajedničkog odredišta ukorijeni među perifernim zemljama Kine). Dohvaćeno iz https://www.szhgh.com/Article/news/leaders/201310/35306.html
Kina. (11. Ožujak 2018). Ustav Narodne Republike Kine. Peking.
Mearsheimer, J. (2014.). The Tragedy of Great Power Politics. New York: W. W. NORTON & COMPANY.
Moak, K., & W. N. Lee, M. (2015). Deng Xiaoping Theory. U K. Moak, & M. W. N. Lee, China’s Economic Rise and Its Global Impact (str. 91-115). New York: Palgrave Macmillan.
Naughton, B., & Boland, B. (2023.). CCP Inc. The Reshaping of China’s State Capitalist System. Washington: CSIS.
Shambaugh, D. (2013.). China Goes Global: The Partial Power. New York: Oxford University Press.
Sheriff, G. I. (2015). Xi’s Four Comprehensives as Pillars of the Chinese Dream and Development: A Theoretical Analysys. International Journal of Multidisciplinary Research and Modern Education, str. 191-199.
Tzu, S. (2008.). Umijeće ratovanja. (Z. Maljković, Ur., & M. Čubranić, Prev.) Zagreb: Mozaik knjiga.
Wang, Y. (2024). The Impact of Bilateral Trade Relation of USA-China From 1979 to 2020. Advances in Economics, Management and Political Sciences, str. 211-217. doi:https://doi.org/10.54254/2754-1169/2024.GA18588
Xiaoming, L. (9. Veljaća 2012). Sun Tzu’s Wisdom Behind China’s Diplomacy and Defence Policy. UK Joint Services Command and Staff College. Preuzeto 10. Ožujak 2026 iz https://gb.china-embassy.gov.cn/eng/ambassador/dshd/2012/201202/t20120211_3384936.htm
Zamin, J. (2002). Izvješće Nacionalnom kongresu Komunističke partije Kine. Peking: Xinhua News Agency. Preuzeto 1. Ožujak 2026 iz https://interpret.csis.org/translations/build-a-well-off-society-in-an-all-round-way-and-create-a-new-situation-in-building-socialism-with-chinese-characteristics-report-to-the-sixteenth-national-congress-of-the-communist-party-of-c/
Zhang, Y. (2016). Deng and Carter: The Normalization of Sino-American Relations. Chronos, 10. Dohvaćeno iz https://surface.syr.edu/chronos/vol10/iss1/5
