Marco Carnelos, bivši talijanski diplomat u Somaliji, Australiji i Ujedinjenim narodima, koji je nedavno bio i koordinator bliskoistočnog mirovnog procesa, posebni izaslanik talijanske vlade za Siriju, kao i veleposlanik u Iraku, napisao je članak naslovljen: “SAD, a ne Kina, prijeti svjetskom poretku temeljenom na pravilima.”
Tekst započinje uvidom kako će se, prema uvriježenom mišljenju, ključna geopolitička bitka 21. stoljeća vodit između Sjedinjenih Država i Kine. Ova bitka, prema zapadnim narativima, svodi se na sukob između američke predanosti očuvanju i provođenju takozvanog “svjetskog poretka temeljenog na pravilima”, nasuprot kineskoj volji da taj poredak ospori i preoblikuje.
Pritom, zapadni mainstream narativ prikazuje SAD kao čuvara poretka koji je Washington oblikovao nakon svoje pobjede u Drugom svjetskom ratu. Taj poredak trebao bi se temeljiti na međunarodnom pravu, kodificiranom kroz mnoge paktove i sporazume od osnutka Ujedinjenih naroda prije gotovo osam desetljeća. No, stvarnost je, kaže Carnelos, mnogo složenija.
Zapadna hegemonija
Po njemu, u najboljem slučaju, poredak temeljen na pravilima odražava američko i zapadno tumačenje odabranih aspekata međunarodnog prava. U najgorem, međunarodno pravo se prilagođava specifičnim interesima Zapada, izokreće i selektivno primjenjuje kako bi služilo njegovim geopolitičkim ciljevima. Na ovaj način, poredak temeljen na pravilima postaje alat za održavanje zapadne hegemonije.
Zapadne sile, zaslijepljene ohološću i uvjerene u moralnu ispravnost svojih ciljeva, vjeruju da pravila koja su oblikovale odgovaraju interesima cijelog čovječanstva. Međutim, prema Talijanu je ovo pogrešna pretpostavka, a činjenica da SAD i njegovi saveznici takav poredak smatraju univerzalnim samo otkriva duboku kognitivnu disonancu koja prožima analize i odluke zapadnih vođa.
Carnelos ističe kako je posebno zanimljivo to što Zapad pripisuje Kini subverzivne namjere koje bi trebale ugroziti ovaj poredak, no upravo je Kina ta koja postupa s velikom suzdržanošću u međunarodnim poslovima. Za razliku od SAD-a, koji je od Drugog svjetskog rata proveo brojne vojne intervencije, Kina nije rasporedila svoje vojne snage u inozemstvo i ostavila ih tamo pola stoljeća. U stvari, posljednji put je to učinila 1979. godine u kratkotrajnom sukobu s Vijetnamom.
Kina nije svjetski policajac
Kina također nije organizirala državne udare niti se miješala u unutarnje poslove drugih zemalja. Nikada nije nametnula jednostrane sankcije, osim onih koje su pravno odobrile međunarodne institucije poput Vijeća sigurnosti UN-a. Kineska vojna prisutnost u inozemstvu ograničena je na samo jednu bazu u Džibutiju, dok SAD ima stotine vojnih baza diljem svijeta. Kineska mornarica uglavnom patrolira u Južnom kineskom moru, koje je ključno za opskrbu i sigurnost zemlje.
Kina također ima ograničene teritorijalne pretenzije, koje se uglavnom odnose na otok Tajvan, koji se nalazi u blizini kineske obale. Carnelos ističe da je Washington, kroz tri zajednička priopćenja s Kinom iz 1970-ih, priznao Tajvan kao dio kontinentalne Kine. Ovaj pristup dodatno je potkrijepljen izbacivanjem Tajvana iz Ujedinjenih naroda, čime je njegovo mjesto u toj organizaciji ustupljeno komunističkoj Kini.
Ako takvo krajnje suzdržano i odgovorno ponašanje kvalificira Kinu kao prijetnju poretku temeljenom na pravilima, kako onda treba ocijeniti ponašanje SAD-a i njegovih najbližih saveznika, posebice Izraela, pita se diplomat? Carnelos posebno ukazuje na američko ponašanje na Bliskom istoku kao primjer subverzivnog djelovanja pod krinkom održavanja globalnog poretka.
Top European leaders of 🇬🇧🇫🇷&🇩🇪 had a huge opportunity to de-escalate the situation in the Middle East. They wasted it by issuing an outrageous statement where 🇮🇱 the main escalation driver in the last month is not even mentioned out of fear or complicity https://t.co/mC1GMf2T0x
— Marco Carnelos (@MarcoCarnelos) August 19, 2024
Američki neuspjesi
Od kraja Drugog svjetskog rata, piše Talijan, premda SAD tvrdi da ima isključivu ulogu u promicanju mira i stabilnosti na Bliskom istoku, tamošnji rezultati su daleko od željenih. Diplomatski uspjesi koje su Sjedinjene Države postigle u regiji, poput shuttle diplomacije nakon rata Yom Kippur 1973. i sporazuma iz Camp Davida 1978., koji je osigurao mir između Izraela i Egipta, uglavnom su prošlost. Tijekom posljednja tri desetljeća, američki napori na Bliskom istoku redovito su završavali neuspjehom.
Carnelos podsjeća na propale pokušaje postizanja izraelsko-palestinskog mirovnog sporazuma 2000. godine, kao i rat protiv terorizma, uključujući invazije na Afganistan 2001. i Irak 2003. godine. Američko povlačenje iz Kabula 2021. godine i predaja Iraka proiranskim milicijama nakon 2011. predstavljaju još dva velika neuspjeha američke politike u regiji. K tome, politika “Assad mora otići” u Siriji 2011. godine također je propala, a zemlja je kasnije ponovno primljena u Arapsku ligu, dok su zapadne i arapske ambasade ponovno otvorene u Damasku.
Neuspjesi američke politike također uključuju propast nuklearnog sporazuma s Iranom iz 2015., iz kojeg se Trumpova administracija povukla 2018., te Abrahamove sporazume, koji su služili isključivo interesima Izraela. Američka bezuvjetna potpora Izraelu u njegovom ubojnom pohodu na Gazu izazvala je optužbe za genocid pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) i Međunarodnim kaznenim sudom (ICC) za zločine protiv čovječnosti.
Pekinška diplomacija
U isto vrijeme, Kina, koja je kasno ušla na Bliski istok, uspjela je ostvariti značajne diplomatske uspjehe. Carnelos ističe da je Kina, bez ijedne vojne baze u regiji i bez raspoređenih trupa osim onih pod UN-ovim mandatom, uspjela ostvariti strateške ekonomske sporazume s Egiptom, Iranom i svim članicama Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC). Uz to, Kina održava dobre odnose s Izraelom, što dodatno potvrđuje njezinu ulogu kao ravnotežnog igrača u regiji.
Talijan nije zaboravio spomenuti ni nedavne kineske diplomatske uspjeje koji uključuju posredovanje u obnovi odnosa između Irana i Saudijske Arabije 2023. godine, čime su uspostavljeni temelji za stabilniji politički put u regiji, za razliku od američke politike izolacije Irana. Značajno je i kinesko posredovanje u pregovorima o pomirenju među palestinskim frakcijama, posebno između Fataha i Hamasa, čime je napravljen važan korak prema budućem mirovnom procesu.
Carnelos naglašava da ove podjele među Palestincima, koje je Izrael dugo poticao kako bi izbjegao ozbiljne pregovore, predstavljaju jednu od glavnih prepreka mirovnom procesu. Ako dogovori postignuti u Pekingu budu ispoštovani, Kina bi mogla postati ključni posrednik u budućim mirovnim naporima na Bliskom istoku.
What are the key points of🇨🇳China brokered “Beijing Declaration” on🇵🇸#Palestinian unity?
➡️The core outcome: The Palestine Liberation Organization (PLO) is the sole legitimate representative of all the🇵🇸Palestinian people.
➡️The most significant highlight: #Hamas and #Fatah, and… pic.twitter.com/x6xJPRqCzU— Shen Shiwei 沈诗伟 (@shen_shiwei) July 23, 2024
Kinesko vodstvo
Dok SAD pruža čvrstu potporu izraelskom genocidu slanjem oružja i zaštitom izraelskih interesa u UN-u, Kina je uspjela položiti temelje za vjerodostojniji i trajniji mirovni proces. Carnelos sugerira da bi Kina, za razliku od SAD-a, mogla biti pošten posrednik u izraelsko-palestinskom sukobu, što bi moglo značajno osnažiti globalni poredak temeljen na stvarnim pravilima – onima koji poštuju međunarodno pravo i humanitarne norme.
Zaključno, Carnelos smatra da Kina ne izaziva zapadni poredak temeljen na pravilima, već se pridružuje ostatku svijeta u zahtjevima za poštivanje međunarodnog prava. To uključuje dosljednu primjenu prava na sve države bez dvostrukih standarda i odbacivanje zapadne terminologije koja često služi kao krinka za licemjerje i hegemonijske ambicije.
Ovo je trenutno najvažnija borba velesila u sjeni: Kina je sporo krenula, ali naglo ubrzava
