Od 1. kolovoza 1885. neprekidno 24 sata kroz dan i noć, svaki dan traje lanac trajnog klanjanja Presvetom Sakramentu u bazilici Srca Isusova na Montmartreu u Parizu.
Ono što je čudesno je to da je klanjanje neprekidno unatoč svim okolnostima tako i ključujući vrijeme bombardiranja 1944. ili nedavne krize s koronavirusom.
Dok je zdravstvena kriza uzrokovana epidemijom gurnula cijelu zemlju, Europu i svijet u dugo razdoblje karantina 17. ožujka, bazilika Sacré-Cœur u Parizu, koja je morala zatvoriti svoja vrata po prvi put u svojoj povijesti, ipak je uspjela ostala nepokolebljivi svjetionik molitve, kako u Francuskoj tako i za cijeli svijet.
Klanjanje nije prestalo ni tijekom bombardiranja ni zbog pandemije
Smještena na vrhu simboličnog Montmartrea, najviše točke grada, bazilika je posebno cijenjena među turistima i ljubiteljima umjetnosti zbog čistoće svoje rimsko-bizantske arhitekture i zaobljenih oblika. Nakon katedrale Notre Dame, drugi je najposjećeniji spomenik Grada svjetlosti.
Dan i noć od 1. kolovoza 1885. Tijelo Kristovo u Presvetom Sakramentu izloženo je i klanja mu se unutar bazilike (osim Velikog petka), bez obzira na vanjske uvjete, čak i one najekstremnije.
Ovo je izvanredno, budući da povijest Francuske od tog vremena nije baš mirna, uključujući i Katoličku crkvu, koja se također suočava s valom sekularizacije bez presedana na svim razinama društva.
“Klanjanje nije prestalo ni na minutu, uključujući i tijekom dva svjetska rata”, govori za Register sestra Cécile-Marie, članica benediktinki Sacré-Cœur de Montmartre i odgovorna za noći klanjanja u bazilici. “Čak ni tijekom bombardiranja 1944. godine, kada su neke krhotine pali tik uz baziliku, klanjatelji nisu otišli.”
I nedavno razdoblje karantene nije, naravno, iznimka. Dok obično mnogi laici ili redovnici dolaze izvana i izmjenjuju se u trajnom klanjanju, ova situacija bez presedana natjerala je 14 časnih sestara zajednice da reorganiziraju svoj svakodnevni život kako bi nastavile poštovati posebnu tradiciju svetišta, koje je bilo zatvoreno za javnost više od dva mjeseca.
“Bilo nam je očito da, budući da nas nije dotaknuo koronavirus, sve dok smo još na nogama, moramo djelovati i brzo se prilagoditi ovoj novoj situaciji”, nastavila je sestra Cécile-Marie.
Svaka časna sestra morala je moliti u klanjanju jedan sat dva puta dnevno kako bi osigurala prisutnost 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, uključujući i za vrijeme obroka. “Nikad ne ostavljamo Gospodina samog, a ne može se otići prije nego što dođe sljedeća osoba, što bi moglo biti prilično teško noću kada se netko od nas nije probudio na vrijeme!” rekla je, dodajući da im je ovo također bila prilika da se više usredotoče na molitvu i tako se ponovno povežu sa samom biti svog životnog pravila.
Međutim, priznala je, zaključavanje je također stvorilo potpuno neobičan osjećaj praznine unutar crkve, obično prepune hodočasnika i posjetitelja. Prema njenom mišljenju, najteže je podnijeti kada se bazilika naglo ispraznila kad su se sve svijeće polako gasile.
“Bila je to vrlo tužna vizija, ali, čudesno, odmah smo počeli primati zahtjeve za molitvene nakane od ljudi putem e-pošte; pa su na kraju uvijek gorjele barem jedna ili dvije svijeće, a kad bi se trebale ugasiti, iznenada bismo dobili još jedan zahtjev, koji je bio tako utješan.”
A benediktinskoj zajednici u molitvi se brzo pridružilo mnoštvo štovatelja koji su s njima molili na daljinu, prateći online tablicu za molitvene nakane.
“Bilo je to lijepo iskustvo: bile smo same u bazilici, ali smo osjećale da smo uvijek povezane s klanjateljima koje su bile u duhovnom zajedništvu tamo gdje su bile”, prisjetila se sestra Cécile-Marie.
Padre Pio vidio je krvavog Isusa u strašnom ukazanju: ‘Zanijemio je od boli zbog ovoga’
Mjesto se zove Brdo mučenika
Izgradnja bazilike nije bila ni dovršena kada je počelo vječno klanjanje. Povijesni kontekst u kojem je rođen projekt izgradnje bio je posebno osjetljiv i bolan za francuski narod.
Doista, francuski poraz u Francusko-pruskom ratu nakon opsade Pariza 1871. ostavio je snažan osjećaj beznađa među stanovništvom i često se povezivao u kolektivnom umu sa slabljenjem vjere kao posljedicom Francuske revolucije.
Tada su, kao čin naknade zamišljen da ulije nadu u srce nacije, dva laika, Alexandre Legentil i Hubert Rohault de Fleury, pokrenula i razvila ambiciozan projekt izgradnje crkve posvećene Presvetom Srcu Isusovu, uz podršku velike mreže prijateljstva.
A mjesto koje je odabrao tadašnji pariški nadbiskup, Joseph-Hippolyte Guibert , za izgradnju ne duguje ništa slučajnosti: bilo je to na Montmartreu, što doslovno znači “Brdo mučenika”, gdje su prvi kršćani Pariza, uključujući sv. Denisa, ubijeni u mržnji prema vjeri u trećem stoljeću.
“Utemeljiteljica naše zajednice, majka Adèle Garnier, čula je za projekt i ubrzo nakon toga primila božanski poziv da uspostavi trajno klanjanje u ovoj novoj crkvi posvećenoj Presvetom Srcu Isusovu, te je tu ideju iznijela pariškom nadbiskupu”, rekla je sestra Cécile-Marie.
Ali proces izgradnje, započet 1875. i dovršen 1914., bio je posebno naporan zbog pješčane podloge koja je činila mjesto nestabilnim. Stoga je zatražena Božja pomoć kroz stvaranje provizorne kapelice kako bi ljudi mogli moliti i meditirati čak i tijekom rada. “Tamo su već bila organizirana vremena klanjanja Presvetom Sakramentu i došli su prvi hodočasnici, dajući prve novčane priloge za gradilište”, govori sestra Cécile-Marie i dodaje da je Sveta Terezija iz Lisieuxa bila među prvim suradnicima bazilike, što je samo moglo nagovijestiti čudesnu i svetu budućnost mjesta u kojem nikada Gospodin nije sam.
‘Nema većeg egzorcizma za neko mjesto od kapela trajnog klanjanja’
