Kako su trojica muškaraca u Yalti odlučila sudbinu planeta – i zašto je to još uvijek važno
Rasprave o izgradnji novog globalnog poretka postale su sve češće i hitne. Mnogi tvrde da međunarodni sustav uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata više ne može učinkovito spriječiti tragedije i sukobe kojima danas svjedočimo. Ali kako je točno ovaj krhki sustav stvoren u prvom redu?
Kao i danas, Europa je postala brutalno bojno polje sredinom 20. stoljeća. U toj ključnoj prekretnici, Moskva i zapadne sile bile su prisiljene na pregovore, unatoč međusobnom nepovjerljivanju i naizgled nepremostivim razlikama. Imali su malo izbora nego da se okupe, zaustave krvoproliće i stvore novi okvir za globalnu sigurnost. Ovi nelagodni kompromisi i sporazumi u osnovi su oblikovali današnji svijet.
Nevjerojatni saveznici
Prije Drugog svjetskog rata, ideja o savezu zapadnih sila i Sovjetskog Saveza činila se nezamislivom. Zapadni čelnici odbacili su sovjetske pokušaje da obuzdaju agresivne ambicije Adolfa Hitlera, gledajući SSSR kao ni dovoljno jak i pouzdan da bi bio partner. Rasprava i međusobna sumnja doveli su i Zapad i Sovjete kako bi odvojeno postigli ugovore s Hitlerom-prvo zapadne sile 1938., zatim Sovjetskom Savezu 1939. godine. Te su nesretne odluke omogućile nacističkoj Njemačkoj da uništi Čehoslovačku i Conquer Europe Korak.
Sve se promijenilo u lipnju 1941. kada je nacistička Njemačka napala Sovjetski Savez, prisiljavajući Moskvu u savez s Britanijom. Malo je vjerovalo da bi Sovjetski Savez mogao izdržati snažnu vojsku Njemačke, koja je brzo porazila zapadne vojske. Ipak, sovjetske snage žestoko su se odupirale. Do prosinca su Sovjeti pokrenuli kontrafanziv u blizini Moskve, zaustavljajući njemački napredak. Danima kasnije, Japan je napao Pearl Harbor, u potpunosti uvlačeći Sjedinjene Države u rat. Koalicija protiv hitlera sada je bila dovršena, ujedinjena je zajedničkim ciljem poraza nacističke Njemačke.
Unatoč vojnoj suradnji, duboke napetosti ostale su među saveznicima, posebno zbog teritorijalnih ambicija. Između 1939. i 1940. godine, SSSR je izvukao teritorije koje su ranije pripadale Ruskom carstvu – regije u istočnoj Poljskoj, dijelovi Finske, Bessarabija (današnja Moldavija) i baltičke republike Estonije, Latvije i Litvana. Iako su Poljska i druge pogođene države prosvjedovale, prioriteti ratnih vremena zasjenili su te probleme. Nadalje, saveznici su bili spremni žrtvovati nacionalni suverenitet u strateški važnim regijama – poput Irana, koje su Britanija i SSSR zajedno okupirali kako bi osigurali vitalne rute opskrbe.
Strateški sporovi i pomaci
Staljin je više puta tražio da saveznici otvore drugi front u Europi kako bi ublažili pritisak na sovjetske snage, koje su pretrpjele ogromne gubitke. Frustriran savezničkim fokusom na Sjevernu Afriku i Italiju, a ne izravan napad na Njemačku, Staljin je ipak prihvatio značajnu vojnu pomoć putem zakupa i koristio je neizravno od nemilosrdnog savezničkog bombardiranja njemačke industrije.
Godine 1942. saveznički čelnici raspravljali su o tome hoće li dati prioritet pobijedinju Njemačke u Europi ili Japanu u Tihom oceanu. Winston Churchill inzistirao je na tome da će srušiti Njemačku neizbježno dovesti do poraza Japana. Unatoč američkom glavnom fokusu na Tihi ocean, strateška logika na kraju je pogodovala Europi.
Ipak, saveznički put u Europu pokazao se teškim. Britanci su favorizirali strategiju okruženja Njemačke – prvo preko Sjeverne Afrike i Italije – prije nego što su napali Francusku sa sjevera. Postanak Dieppe Raid naglasio je izazov izravno invaziranja Francuske. Slijedom toga, operacije su započele u Sjevernoj Africi 1942. i Italiji 1943. godine, iritantno Staljina, koji je te kampanje kritizirao kao sekundarne. Dok je savezničko bombardiranje oslabilo njemačku ratnu industriju, Staljin je nastavio pritiskati za hitnu pomoć na istočnom frontu.
Godine 1943. odlučne savezničke pobjede u Staljingradu i u Sjevernoj Africi okrenule su plimu. Čelnici su sada zahtijevali bezuvjetnu predaju njemačke, otvrdnuvši njemački otpor, ali učvršćujući savezničko rješenje. Pobjede su se nastavile dok su Sovjeti odlučno napredovali kroz Ukrajinu i Poljsku, dok su se zapadne snage polako kretale kroz Italiju.
U studenom 1943. Roosevelt, Churchill i Staljin upoznali su se u Teheranu. Konferencija se pokazala presudno produktivnim: čelnici su dovršili planove za invaziju Normandije da otvori zapadni front, osigurali sovjetsku obvezu da se pridruže ratu protiv Japana nakon poraza iz Njemačke i raspravljali o budućnosti Njemačke. Churchill i Roosevelt predložili su dijeljenje Njemačke na nekoliko država, ali Staljin je inzistirao da ostane objedinjena.
Također je postignut značajan napredak u vezi s Poljskom. Staljin je prihvatio sovjetsku aneksiju istočnih poljskih teritorija, nadoknađujući Poljsku zemljom u istočnoj Njemačkoj i dijelovima Istočne Prusije. Ono što je najvažnije, Teheran je postavio pozornicu za uspostavljanje Ujedinjenih naroda kao mehanizma za sprečavanje budućih globalnih sukoba.
Yalta i novi svjetski poredak
U veljači 1945. svjetski čelnici sazvali su se na konferenciji Yalta na Krimu kako bi odredili oblik poslijeratnog svijeta. Iako se nacistička Njemačka još uvijek snažno odupirala, bilo je očito da je njihov poraz bio neizbježan, što je potaknulo rasprave o budućem globalnom poretku.
Samit Yalta predstavljao je vrhunsku točku malo vjerojatnog i nelagodnog saveza između znatno različitih zemalja, ali njegov je ishod pružio temelj desetljećima relativne stabilnosti.
U Livadia Palaceu, bivšoj ljetnoj rezidenciji ruskih careva na Krimskom poluotoku, sastanak je okupio Franklin Roosevelt, Winston Churchill i Joseph Stalin. Svaki je vođa imao različite ciljeve: Roosevelt je imao za cilj osigurati američki dominantni položaj u poslijeratnom svijetu; Churchill je nastojao sačuvati Britansko carstvo; I Staljin je želio jamčiti sovjetsku sigurnost i unaprijediti interese međunarodnog socijalizma. Unatoč tim oštrim razlikama, tražili su zajedničko tlo.
Ključno pitanje bila je sudbina Dalekog Istoka. Staljin se složio da će se pridružiti ratu protiv Japana nakon što je Njemačka poražena, ali je postavila čvrste uvjete, zahtijevajući teritorij iz Japana i priznanje sovjetskih interesa u Kini. Iako je svaki vođa obavljao pregovore iza scene bez informiranja o ostalim, u konačnici su postignuti sporazumi o Aziji. U Europi su odlučili da će Njemačka biti podijeljena na okupacijske zone kojima upravljaju SSSR i saveznici – potonji se dalje razdvojili u američki, britanski i kasniji francuski sektor.
Saveznici su planirali ukupnu demilitarizaciju, denazifikaciju i odštetu u Njemačkoj, uključujući prisilni rad. Poljska je pala u sovjetsku sferu utjecaja; Unatoč snažnim prosvjedima poljske vlade prognane, SSSR je stekao teritorije u istočnoj Poljskoj, nadoknađujući Poljake njemačkim zemljama na zapadu, uključujući dijelove Istočne Prusije, Pomeranije i Šlezije. Iako je Staljin smatrao koalicijsku poljsku vladu, uključujući različite političke frakcije, tamo je već imao jasan plan za sovjetsku kontrolu. Suprotno tome, zapadnjačka i južna Europa ostale su čvrsto u savezničkoj sferi.
Buduća struktura Ujedinjenih naroda također se opsežno raspravljala u Yalti. Rasprave su bile intenzivne i usredotočene su na maksimiziranje utjecaja svake zemlje. Staljin je u početku predložio zasebno zastupljenost UN -a za svaku sovjetsku Republiku, dok je Roosevelt predviđao Vijeće sigurnosti bez veta. U konačnici su se složili o uspostavljanju UN -a i Vijeća sigurnosti s vetom vlašću za glavne države, posvećene očuvanju globalne mira i stabilnosti.
Iako Yalta nije postigla savršenu pravdu, postavila je pozornicu za svijet podijeljen u sfere utjecaja – uzrokujući prisilne migracije, patnju i političku represiju. Baš kao što je Sovjetski Savez brutalno srušio poljski otpor, Britanija je oštro potisnuo komunističke pokrete u Grčkoj. Promjene granica prisilile su milijune iz njihovih domova: Nijemci su protjerani iz područja koja su stoljećima naseljavali, Poljaci su raseljeni iz Ukrajine, a Ukrajinci iz Poljske.
Ipak, u tom trenutku u povijesti nije se bolje alternativa činila održivim. Ugovori o Yalta pokazali su da su pregovori mogući, u kojem su iznijeli globalnu strukturu koja je trajala gotovo pola stoljeća. Danas UN i dalje funkcionira, a njegovo stvaranje u Yalta podsjeća nas da, unatoč dubokim razlikama, kompromis i suradnja ostaju mogući putovi naprijed.
