Prije nekoliko godina u Hrvatskoj se prikazivala iznimno solidna serija ‘Novine‘. Uradak je to bio, u usporedbi s onim što Hrvati inače naprave, jako dobar.
Gledao sam je od početka do kraja i moram priznati da mi je držala pažnju. Istovremeno, likovi u seriji su pomalo površno odrađeni, neke situacije i scene bile su pomalo karikirane, pojednostavljene, a sam završetak je bio patetičan i bez neke jače poruke kakvu sam, iskreno, očekivao.
Ipak, ima u seriji nekoliko zapaženih scena koje bi svi koji rade u medijima trebali uzeti u obzir. Jedna je kada urednik novinarima objašnjava zašto nije vijest činjenica da predsjednikova žena pije.
Javnost zaslužuje znati
“Ona nije javna osoba”, objašnjava urednik novinarima kao argument zašto to ne treba objaviti. U jednoj, pak, drugoj sceni, bila je situacija gdje se kalkuliralo oko toga hoće li nešto biti objavljeno ili ne. Isti urednik je tada objašnjavao kako uvijek postoji 1000 razloga zašto nešto ne objaviti i samo jedan – krunski – zašto da. A to je da javnost zaslužuje znati.
Kod nas, kada je u pitanju javnost, rijetke se kolege vode tim kriterijem tko je javna osoba i što javnost treba ili ne treba znati. Tako nikada nećemo čitati o tome tko je, primjerice, supruga Borisa Dežulovića ili mlađi brat Viktora Ivančića.
Ostat ćemo uskraćeni i za to čime se bavio otac ili djed Vesne i Zorana Pusića ili gdje radi muž ili brat Mojmire Pastorčić. I to je OK. Ti ljudi i nisu javne osobe samo zato što im netko od rodbine jest.
Međutim, taj kriterij se nekako ne primjenjuje kada je u pitanju netko s ideološkog spektra nesklonog autorima i urednicima tih i takvih medija. Najednom se čupaju informacije i podaci o sutkinji koja je oslobodila mladića jer je vikao “za dom spremni“.
Medijima smeta taj uzvik, ali nekako nemaju hrabrosti spomenuti da je krivac zbog jasno nedefiniranog stava o ZDS-u aktualna vlast. Jer jest. Ona je ta koja treba presjeći i odrediti je li taj uzvik zakonit, ustavan ili nije.
Drugi primjer koji možemo vidjeti ovih dana je razvlačenje kćerke organizatora braniteljskog kontra-skupa u Benkovcu jer se, evo, bavi pjevanjem pa tu i tamo pjeva i Cecine pjesme. Ok, Ceca je udovica ratnog zločinca Arkana, ali što je točno sporno u 99,9 posto njenih stihova? Osim što su neki glupi.
Kukavica…
Što točno povezuje Arkana i ratne zločine sa stihom: “Kukavica, nisam znala da si takva kukavica…”.
Mediji ne shvaćaju da je otac od ove mlade žene, između ostalog, i bio u ratu kako bi Hrvatska danas bila slobodna država i u kojoj će, eto da banaliziramo stvar do kraja, njegova kćerka moći pjevati Cecine pjesme. Ili Bore Čorbe. Ili Baje Malog Knindže. Ili koga joj god padne napamet! Da parafraziramo partizane: To je nama naša borba dala!
Brzi i kratki podsjetnik: Hrvatska je bila u Jugoslaviji. Odlučila je da više neće biti. Krenula je u osamostaljenje. Nekim zločestim ljudima je to smetalo. Počeo je rat. Hrvatska je vodila rat za osamostaljenje. Za uvođenje demokracije.
Za Feral koji i u tim navodno mračnim vremenima može pljuvati po Tuđmanu, za sve ono što danas imamo i živimo. Neki dobri dečki, što bi rekao predsjednik Milanović, malo dobrih ljudi, vodilo je rat za Hrvatsku kao slobodnu zemlju.
Slobodnu i u tom smislu da kćerka od branitelja iz Domovinskog rata može i smije pjevati Cecu. Jesu li ovi u Benkovcu pogriješili zbog na silu ugašenog festivala Nosi se? Jesu. Ima li mjesta za takve festivale u Hrvatskoj? Ima. Smije li redatelj u predstavi imati scenu u kojoj žena iz vagine vadi hrvatsku zastavu? Naravno da smije.
Za sve to se i vodio Domovinski rat. Za slobodu umjetnosti, medija, civilnog društva. Za to da žena može, pri performansu, vaditi doslovno iz pi*ke hrvatsku zastavu. Bolje da je vadi iz pi*ke nego da kolektivno odemo u pi*ku materinu jer hoćemo ako budemo toliko osjetljivi.
Šamar slobodi
Je li zabrana ovog festivala šamar slobodi, mnogi se ovih dana pitaju. Naravno da jest. Hrvatska je slobodna zemlja i u njoj treba biti prostora za sve. I za one koji bi Thompsona i za one što ga ne vole. I za molitelje na trgu i za one kojima to smeta.
Bilo kakva vrsta isključivosti neizbježno će nas odvesti u ona vremena od kojih smo se oslobodili u Domovinskom ratu. Mediji se ponekad ponašaju kao da upravo to žele. Dvostrukim mjerilima kao da potpiruju taj i takav narativ. I samo čekaju kaos i pakao umjesto da rade na njegovoj prevenciji. Jer mogu. Trebaju i imaju odgovornost.
Hrvatska je danas u prvoj ligi svjetskih zemalja. Kada bi pogledali svijet kao neku sportsku ligu, on bi bio podijeljen u nekakve tri lige. Hrvatska je u istoj ligi kao i Amerika, Njemačka, Britanija… Ne pri samom vrhu, ali nije ni na dnu. Zahvalu za tu poziciju uvelike ima Domovinski rat i branitelji.
I baš zato ne bi trebali postati zabranitelji. Koliko god ih silno dio aktera u hrvatskom društvu danas htio vidjeti tamo.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr
