Zamislimo li načas zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića kao školarca, mogli bismo reći kako je ovih dana pokušao dobiti prolaznu ocjenu na testu iz dosljednosti na kojem je pao uoči posljednjih lokalnih izbora, kada je bez ikakvih kriterija i suvišnih pitanja dopustio Marku Perkoviću Thompsonu da na Hipodromu održi koncert kojim je ispisao povijest. Što se promijenilo od lanjskog srpnja dosad, mogli bi se zapitati oni koji godinama prate Thompsona, no koliko god razmišljali, odgovor bi bio da glazbenik u svojem djelovanju nije promijenio baš ništa.
I onda je, kao i sada, izvodio svoje “Čavoglave” i na Hipodromu i u Rijeci ili u Varaždinu, gdje mu je koncert odobrio SDP-ov gradonačelnik Neven Bosilj. Da je Thompson u prosincu održao čak dva koncerta u gradu najinteligentnijeg SDP-ovca Bosilja, mnogi se više ne sjećaju, ali zato još pamte da je u zagrebačkoj Areni u istome mjesecu održao samo jedan koncert – onaj koji mu je Tomašević dopustio uoči izbora. Drugi mu nije dopustio jer je Thompson ostao dosljedan pa je na prvome nastupu u Areni “Bojnu Čavoglave” otpočeo pozdravom “Za dom spremni” kao i uvijek u dva desetljeća koliko je izvodi, i kao, uostalom, i ljetos na Hipodromu.
Tužbe, prijave i javne polemike Thompsonova i Tomaševićeva tima javnost bi, zabavljena svojim brigama, možda i zaboravila da se na medijskoj sceni nije odvio još jedan ideološki rat u koji je Thompson uvučen kao kolateralna žrtva. Poznato je da su brončani rukometni reprezentativci na povratku s Europskog prvenstva poželjeli da ih na glavnome zagrebačkom trgu dočeka Thompson, ali i da Tomašević, koji pred lijevim biračkim tijelom piše ispravak iz dosljednosti, to nije dopustio, pa se u priču umiješao Plenković koji je odlučio spasiti doček i poentirati u očima javnosti, što mu je i uspjelo.
Foto: Dragan Matic / CROPIX
Ideološki stršljeni
Iako je doček na glavnome trgu prošao bez ijednog incidenta, kao i drugi Thompsonovi nastupi, Tomašević je iz cirkusa koji je osobno stvorio izašao tužan, a najteže mu je palo to što Thompson na trgu nije izveo “Čavoglave”. Time je, naime, postala potpuno besmislena zabrana Thompsonovih nastupa u gradskim prostorima izdana prema odluci Gradske skupštine koja je ponajprije problematizira pozdrav “Za dom spremni” na početku “Čavoglava”. Za one koji su zaboravili treba napomenuti kako je prije godinu dana Tomašević s Thompsonom na trgu dočekao srebrne rukometaše također bez “Čavoglava”. Tada Thompson gradonačelniku nije smetao, niti je itko vidio problem u njegovu nastupu. Problemi su se pojavili nakon što je Tomašević ušao u drugi, a, kako najavljuje, i posljednji gradonačelnički mandat, u kojem se pokušava iskupiti svojim biračima koji si teško priznaju da je njihov odabranik najzaslužniji za to što je Thompson ljetos u Zagrebu održao koncert kojim je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda.
Možda ljevica Thompsonu može izreći pokoju kritiku za neplaćanje poreza, može ga prozvati i za ilegalnu gradnju objekata u Čavoglavama, kritizirajući zbog toga i Plenkovića, ali mu se ne može spočitnuti da je na dočecima sportaša pjevao “Čavoglave”. Izvodio je samo ono što su od njega tražili sportaši, pokazujući time da, za razliku od onih koji ga cenzuriraju, ne misli da su sportaši glupi pa da njima može manipulirati i određivati im što će slušati kao što im je pokušao odrediti Tomašević vođen uputama zagrebačkih SDP-ovaca koji su se davno izgubili u prostoru i vremenu, a sada imaju potpuno nerealan plan da za tri godine dođu na vlast, pa stvaraju podjele u društvu. No nakon što Thompson nije izveo “Čavoglave”, Tomašević je, negirajući svoju pogrešku, javnost obavijestio da je glazbenik u dosluhu s Plenkovićem.
No što i da jest? Što je točno sporno u tome da se organizator dočeka s izvođačem dogovara o programu koji će se izvesti na dočeku, pokušavajući tako udovoljiti želji rukometaša i izbjeći prozivke za ekstremizam? Tomašević je imao priliku baš za takav dogovor, ali ju je propustio dopuštajući da mu ideološki stršljeni kojima se okružio nametnu stigmu gradonačelnika koji nije dopustio da se u njegovu gradu održi doček brončanih rukometaša. Tomašević, doduše, tvrdi da to nije bila njegova, nego odluka HRS-a koju je donio nakon što gradska uprava “nije mogla udovoljiti zahtjevu rukometnih reprezentativaca”. Zahtjev se, naravno, odnosi na Thompsona, koji je silom prilika postao predmet Tomaševićevih političkih obračuna, u kojima se nije razmišljalo o posljedicama kao što je, recimo, poniženje rukometaša i dijela građana koji su poželjeli biti na dočeku koji je trebao biti zajednički trenutak nacionalnog ponosa.
Pravni koraci
Odbijanjem dočeka Tomašević nije djelovao kao prvi čovjek glavnoga grada svih Hrvata, nego kao komesar javnog prostora koji je svoja ideološka uvjerenja stavio iznad sportskog uspjeha rukometaša koji nisu tražili da Thompson s njima na trgu izvede “Čavoglave”. Tomašević je bio u prilici da, organizirajući doček, regulira Thompsonov nastup kao što je vjerojatno učinio i Plenković. Umjesto toga, on je na testu vlastite političke dosljednosti pokušao disciplinirati one koji ne dijele njegove političke vrijednosti, tražeći krivca u Plenkoviću, Thompsonu i rukometašima, ali ne i u sebi.
Kao gradonačelnik Zagreba Tomašević je trebao omogućiti održavanje dočeka, pa i poduzeti određene pravne korake ako bi se na dočeku prekršila njegova uredba, no opet je pogrešno procijenio. Ironično je i licemjerno kroz uspjeh rukometaša i njihov doček provlačiti vrijednosti na kojima je bazirana zagrebačka vlast, čiji kriteriji padaju u vodu kada treba financirati razne aktivističke performanse kojima se vrijeđaju nacionalni identitet, vjerski osjećaji, pa i svjetonazor velikog broja građana Hrvatske, jer Zagreb je njihov, glavni grad svih hrvatskih građana, a ne Tomaševićev. On to zaboravlja, a ako ga i podsjete, pravda se floskulama o umjetničkoj slobodi i pluralizmu.
Da mu je stalo do ustavnog poretka, tada bi u dogovoru s rukometnim savezom preuzeo nadzor dočeka, no on se odlučio za zabranu, unaprijed osudivši Thompsona za nešto što se nije dogodilo kako bi se opravdao vlastitom biračkom tijelu za ono što je sam već dopustio. Ideologiju je stavio ispred naroda, a rukometašima je poručio da mogu prihvatiti njihov ideološki okvir ili neće biti dočeka. Do toga bi i došlo da nije intervenirao Plenković i zaustavio institucionalno političko nasilje u režiji stranke Možemo.
