U analizi, stručni suradnik, spec. pol. Bruno Rukavina, istražuje kako su mnogobrojni ratovi postali tako jednostavno prihvatljivi u posljednjih deset godina i zbog čega ih diplomacija teško može riješiti. Analiza također istražuje posljednju krizu liberalizma te zašto je ideja mira neprihvatljiva pojedinim političkim elitama.
Kriza diplomacije
Diplomacija, kao temeljni instrument mirnog rješavanja sporova u međunarodnim odnosima, danas se suočava s nizom strukturnih, političkih i normativnih ograničenja koja umanjuju njezinu učinkovitost u završavanju suvremenih oružanih sukoba. Zbog toga je često pod metom različitih kritika, bez da se pokušava razumjeti kako djeluje diplomacija -implementacijom ili provođenjem vanjskopolitičkih odluka političkog vrha države. Diplomacija sama ne može riješiti problem ako nema političku pozadinu, odnosno diplomatski zadatak iz svojih vanjskopolitičkih središta (vlade i ministarstva vanjskih poslova) gdje su izvorišta mnogobrojnih izazova i problema. Nekoliko razloga može objasniti suvremenu neučinkovitost diplomacije.
Prvo, promijenjena priroda međunarodnog sustava, obilježena slabljenjem liberalnog (unipolarnog) međunarodnog poretka i jačanjem multipolarnosti i/ili viševektorijalnosti, što otežava postizanje konsenzusa među ključnim akterima. Suprotstavljene geopolitičke vizije velikih sila često rezultiraju paralizom međunarodnih institucija, osobito Ujedinjenih naroda, gdje mehanizmi poput prava veta ograničavaju donošenje mirovnih odluka. Primjerice, Domovinski rat u Hrvatskoj i rat u BiH su završeni i riješeni jer su pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (Francuska, Kina, Ruska Federacija, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo) 1995. godine bile na strani mira zbog čega su i svaka na svoj način doprinosili završetku sukoba u Hrvatskoj i BiH (primjerice američko-rusko diplomatsko posredništvo i medijacija između Zagreba, Knina i Beograda) te na kraju i mirovnim sporazumima – Daytonski i Erdutski sporazum. Danas Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne funkcionira po pitanju Ukrajine i Irana jer se pet stalnih članica međusobno blokira s pravom veta. Upravo je to jedan od mnogobrojnih razloga zašto su pogrešne i iracionalne ideje hrvatskih (i europskih) političara oko primjene hrvatskog scenarija i iskustva iz Domovinskog rata na trenutačan međudržavni rusko-ukrajinski sukob (ostale razloge pogledati u članku: Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja, Rukavina 2025a).
Drugo, suvremeni sukobi sve su češće asimetrični i uključuju nedržavne aktere, poput multinacionalnih i transnacionalnih privatnih korporacija koji se ratom poprilično bogate, a koji su često glavni financijski donatori političarima koji „odlučuju“ o ratu i miru, čime se dodatno kompliciraju mirovni diplomatski procesi. U takvim okolnostima ne postoji uvijek jasno definiran sugovornik s kojim bi se pregovaralo, niti jedinstvena hijerarhija odlučivanja koja bi omogućila provedbu mirovnih sporazuma jednom kad se oni i postignu (kao što je bio slučaj sa Sporazumima iz Minska koje je Kijev godinama odbijao implementirati). Istodobno, fenomen asimetričnog/hibridnog ratovanja briše jasne granice između rata i mira, čineći diplomaciju samo kontinuiranim birokratskim poslom, ali često nedovoljno učinkovitom za upravljanje krizama.
Treće, uloga identiteta, ideologije i religije u suvremenim sukobima dodatno otežava kompromis. Kada se konflikti legitimiraju kroz egzistencijalne narative ili sakralizirane ciljeve, prostor za realpolitičko kompromisno pregovaranje oko nacionalnih interesa postaje sužen, a politički lideri suočeni su s unutarnjim pritiscima (primjerice donatora ili odgovornosti pred građanima) koji ograničavaju njihovu spremnost na ustupke i kompromisna diplomatska rješenja.
Četvrto, erozija povjerenja među državama i instrumentalizacija međunarodnog prava u svrhu maksimizacije nacionalnih interesa dodatno doprinose slabljenju diplomatskih mehanizama. Norme koje su nekada činile osnovu međunarodnog poretka sve se češće selektivno i licemjerno primjenjuju, što potiče percepciju nejednakosti i delegitimizira mirovne diplomatske inicijative. U takvom kontekstu, međunarodno pravo prestaje biti univerzalni okvir i postaje interpretativno selektivno sredstvo političke borbe za moć u međunarodnoj areni.
Peto, unutarnjopolitički čimbenici igraju značajnu ulogu u odustajanju od mirovnih diplomatskih procesa. Vlade često koriste vanjske sukobe za konsolidaciju vlastite legitimnosti ili skretanje pažnje na ratne šokove koje su izazvali da bi prekrili krize koje su im opasnije za njihovu vlast (doktrina šoka je primjerice slučaj Epstein bacila u drugi plan zbog sukoba američko/izraelskog -iranskog sukoba), čime se smanjuje mogućnost kompromis što produžuje trajanje konflikta. Medijska dinamika i informacijsko okruženje dodatno polariziraju javnost i konstruiraju sliku stvarnosti sukladno željama umreženih političkih i ekonomskih elita (političkih donatora i ponekad vlasnika tih medija), otežavajući donošenje politički osjetljivih, često kompromisnih, odluka potrebnih za postizanje mira. Znanstvena politološka literatura govori o tome kako se „politička stvarnost može podijeliti u tri kategorije: 1) objektivna politička stvarnost koja obuhvaća političke događaje kako se doista zbivaju; 2) subjektivna stvarnost političkih događaja kako ih percipiraju akteri i građani; 3) konstruirana politička stvarnost – kako su događaji popraćeni u medijima, što je presudno za oblikovanje druge kategorije – subjektivnih percepcija“ (McNair, 2003: 21).
Stoga, suvremena diplomacija ne uspijeva pronaći mirovna rješenja jer djeluje unutar sve kompleksnijeg i fragmentiranijeg međunarodnog okruženja te umrežene političko-ekonomsko-tehnološke elite kojoj odgovaraju ratovi i sukobi kao „najnovije normalno“ (jer je COVID-19 virus bio „novo normalno“ koji je gotovo preko noći nestao ili su ga rekonstruirali medijsko-informativno u drugi inscenirani konstrukt – međudržavni rusko-ukrajinski sukob, po konstruktivističkoj teoriji međunarodnih odnosa). Ograničena diplomatska učinkovitost odraz je dubokih transformacija globalnog poretka, u kojem klasični modeli pregovaranja sve teže odgovaraju prirodi suvremenih sukoba, ali i sveopćem manjku političke (i ekonomsko-financijske) volje za mirom.
Osim toga, političke elite današnjice ne žele odustati od određenih vanjskih i sigurnosnih politika, čak i kad se racionalno uvidi da su neuspješne. Odustajanje od već uspostavljenih(ratnih i militantnih) politika gotovo bi neizbježno bilo percipirano kao priznavanje pogreške, što može imati ozbiljne unutarnjopolitičke legitimacijske i međunarodne reputacijske posljedice za tu političku elitu. Stoga nastavak sukoba, unatoč njegovim visokim ljudskim žrtvama i materijalnim troškovima, omogućuje političkim elitama održavanje nadanja u potencijalni preokret. Takav pristup počiva na očekivanju da bi budući razvoj nepredvidljivih događaja krenuo u potencijalno pozitivnom smjeru za elitu te bi tako mogla retroaktivno legitimirati trenutačne loše odluke, predstavljajući ih kao nužne korake prema konačnoj pobjedi (protiv konstruiranih neprijatelja). U tom kontekstu, prolongiranje sukoba postaje ne samo posljedica strateških kalkulacija, već i sredstvo očuvanja političke vjerodostojnosti do konačnog sloma takvih politika na bojnom ili nekom drugom polju.
Iseljeništvo kao dimenzija vanjske politike Republike Hrvatske (2. dio)
Vremena „najnovijeg normalnog“
Primijenjeno na rusko-ukrajinski sukob ova perspektiva implicira da dio (ponajviše liberalnih) europskih političkih elita percipira nastavak potpore Ukrajini kao nužan, ne samo iz sigurnosnih i normativnih razloga, već i radi očuvanja konzistentnosti vlastitih militantnih i antidiplomatskih politika u koje uvjeravaju europski demos. Da su političke elite i s njima povezane ekonomske strukture upola iskoristili političko/ekonomski utjecaj koji su imali u Ukrajini 2022. godine i omogućili implementaciju Sporazuma iz Minska, kao što su se trudili militarizirati Ukrajinu, možda bi onda danas Ukrajina kao neutralna država uspješno balansirala između suprotstavljenih geopolitičkih sfera utjecaja, periodično izmjenjujući vlast, ponekad pro-europsku, ponekad pro-rusku, kao što je i bio slučaj u razdoblju od 1991. do 2014. godine. Međutim, očigledno je nakon COVID-19 krize i obogaćivanja farmaceutske industrije, nužno bilo osigurati i povećanje prihoda vojno-industrijskom kompleksu, uz koju uvijek ide i obnova zapadnim investicijskim fondovima i bankama (dakle za djelovanje Zapada moglo bi se reći da se koristi i s tenkovima i s bankama u međunarodnim odnosima – both by tanks and by banks, parafrazirajući čuvenu liberalnu potku ovladavanja svijeta ne s tenkovima, nego s bankama). Naravno iz liberalne teorije međunarodnih odnosa ovo je nezamislivo jer je Ukrajina akter i subjekt (ne objekt) međunarodnih odnosa sa svojim agentstvom koji ima pravo slobodno birati kojim savezima želi pripadati (Rukavina, 2024).
Donekle je slična situacija i sa sukobom između Izraela/SAD (te bliskoistočnih saveznika) protiv Irana. Diplomatski pregovori koji su bili u tijeku mogli su dovesti do potencijalnog (iako po određenim istraživačima kratkoročnog) održivog modusa vivendi s Iranom. Međutim, logika borbe za moć i konačne eliminacije režima u Iranu političkim elitama u Izraelu i SAD-u bila je prihvatljivija, nego što je mogućnost sporazumnog modusa vivendi s Iranom, koji je po njihovim procjenama izgledao najslabiji nego ikad prije, a pad iranskog režima u mnogočemu bi oslabio glavnog suparnika SAD-a, Kinu, prvenstveno kroz financijsko-energetski udar (ostale načine pogledati u knjizi: Uništite Kinu, Engdahl, 2014).
Ovaj sukob je svojevrsni treći Zaljevski rat(ili četvrti, ako se računa prošlogodišnji dvanaestogodišnji rat protiv Irana) (prvi: 1990.-1991. nakon napada Iraka na Kuvajt; drugi: 2003.-2011. napada SAD-a na Irak s ciljem rušenja Saddama Huseina), u kojem se možda primjenjuje slična strategija: s više uzastopnih ratova srušiti režim srednjoročno ili dugoročno (odnosno SAD i Izrael rade na slabljenju režima u Iranu, slično kao s Irakom 1990ih, sve do konačnog udara, kao što je to bio slučaj s Irakom 2003. godine). Nadalje, sukob Izraela/SAD-a protiv Irana pokazuje vječno stanje nestabilnosti na Bliskom istoku koji je zarobljen između nasilne prošlosti, nasilnije sadašnjosti i potencijalno još nasilnije budućnosti (nadam se da sam s potonjom hipotezom u krivu, ali trendovi pokazuju suprotnost mojim nadanjima). Istraživanja o Bliskom istoku su u svojevrsnom nezahvalnom položaju između analitičko-sintetičke kompleksnosti i jednostavnosti. Kompleksnost se očituje kroz uistinu mnogobrojne aktere koji su prisutni na Bliskom istoku, koji su često fragmentirani sa složenim odnosima kako s drugim akterima, tako i međusobno unutar svojih jedinica, bile one državne, političke, etničke, religijske, društvene i druge. Jednostavnost Bliskog istoka se očituje kroz činjenicu da se gotovo većina političkih i vojnih sukoba na Bliskom istoku može svesti pod jedan koncept: resursi. Borba za resurse je u esenciji ili vrlo bliskoj esenciji gotovo svih sukoba i političkih prevrata na Bliskom istoku, bili to resursi u vidu nafte, plina, teritorija, vode i ostalih bogatstava ove regije. Ekonomske i političke elite zapadne hemisfere imaju za cilj daljnju eksploataciju ove regije, koja je ključna kao geografsko granično mjesto tri kontinenta (ili tromeđa) Europe, Azije i Afrike ili možda svojevrsna spojna točka afroeuroazije. Riječ je o jednom od najvažnijih geopolitičkih prostora na Zemlji, što i dokazuju brojčano sukobi u ovoj regiji.
Ovdje je zanimljivo spomenuti dio istraživača i analitičara koji govore o tome da je svojevrstan pobjednik i u Ukrajini i u Iranu upravo Kina i kako će ustvari 21. stoljeće postati stoljeće istoka jer ne ulazi u ratove, budući da svatko može započeti rat, ali je pitanje tko ga može završiti? Konačni pobjednik oko Irana, kao i Ukrajine znati će se najbolje nakon ovih sukoba, kao što se pobjednik Drugog svjetskog rata znao tek 1945., ne 1940. godine. Ako se nastavljaju ratovi i oni postanu dugoročni, onda uvijek crpe sve strane sukoba, što smanjuje moć. Akteri se ponašaju kao ofenzivni realisti, ne defenzivni. Stoga postoji hipotetska mogućnost da će slabiti moć i Rusije i SAD-a, zbog Ukrajine i Irana, a države koje su okrenute miru, poput (barem trenutačno) Kine, će jačati. Miroljubiva kineska vanjska politika nastavit će činiti Kinu svjetskom silom, iako Kina trenutačno odbacuje mogućnost vodeće hegemonske uloge, poput svjetskog policajca. Ako se navedeno postavi uz rast, naročito demografski, uviđa se da je on najveći u Aziji i Africi, stoga će se možda fokus sve više stavljati na novi prostor, poput afroazije. Ovdje je zanimljivo uvidjeti onda položaj Rusije koja će u budućnosti balansirati između Zapada (euroatlantizam), Azije i Afrike, svojevrsno kako je Ukrajina trebala balansirati između Europske unije i Rusije, što je i bila njena vanjska politika od raspada SSSR do 2014. godine i Euromajdan revolucije/ustanka. Ovom vanjskopolitičkom strategijom, balansiranja između Zapada, Afrike i Kine, Rusiji se otvara prilika vratiti se iz Zapadne izolacije, nadići se iznad sankcija, ali i uspješno se obnoviti jednom kad se završe vojna djelovanja (Rukavina, 2025b).
Gotovo pa svi trenutačni sukobi, ratovi, nasilne otmice i drugi instrumenti provođenja elitističkih odluka i politika imaju za cilj redefiniranje, povećanje ili očuvanje moći moćnika, a posljedice nikog ne zanimaju, osim one koje najviše pogađaju, stanovništvo koje je fokusirano na puko preživljavanje. Iako pojedini istraživači i analitičari govore da je novi svjetski rat već počeo, o tome je možda još uvijek teško govoriti i još teže dokazati, a ako je počeo, možda je i on u svojoj biti u potpunosti transformiran i izmijenjen naspram svjetskih ratova 20. stoljeća. I „novo normalno“ i „najnovije normalno“ karakterizira: 1) sukob protiv nas samih kao ljudskih bića (kroz opasnosti transhumanističkih tendencija predvođenih tehnološkim-financijskim elitama koji su pak često sponzori političkih elita); 2) ukidanje privatnosti (primjerice inicijative da se ukine plaćanje gotovinom što bi nas sve trebalo izuzetno brinuti); 3)život sa sve više ograničenja, kontrole, digitalne interakcije, „privremenih“ mjera sigurnosti, sankcija i isključivanja protiv svakog tko razmišlja drugačije od liberalne paradigme i današnjeg duha vremena (Zeitgeista), (umjesto da se s neistomišljenicima stupi u dijalog baš zato što razmišljaju drugačije); 4) svijet sa sve manje spontanosti, veselja, smijeha, druženja, ljubavi i radosti.
Zbog toga „normalizirani“ sukobi današnjice nisu samo za životne resurse nego i za nametanje novih uvjeta i načina života čovjeka. Ne bi smjeli zaboraviti da ratovi i sukobi ne napadaju samo tamo neke daleke države i pojedince, nego uvijek napadaju i našu svakodnevicu. Današnji čovjek je gotovo potpuno vezan uz infrastrukturu bez kojih više gotovo da ne zna živjeti: struja, internet, mobilna mreža, digitalno bankarstvo, gorivo, lanci opskrbe, aplikacije, digitalizirane državne usluge. U želji za opstankom u toj digitalnoj i medijski konstruiranoj čahuri čovjek će kao biće navike i ugodnosti digitalnih zabava kroz filmove, serije, društvene mreže zanemariti skuplji život, manji izbor, veću kontrolu, više uvjetovanja, manje stručnosti, znanja i ekspertize čelnih ljudi te sve veću ovisnosti o digitalnom svijetu umjetne inteligencije (koja opće nije inteligencija nego duboki pretraživač već postojećih informacija na internetu i zato je Kina točno prevela svoju inačicu „umjetne inteligencije“ – Duboki pretraživač–Deep Seek) koja je samo jedan od mnogobrojnih alata i instrumenata kontrole u rukama tehnološko-financijskih elita. Kako kaže Jeffrey Goines, fiktivni lik iz filma 12 Majmuna izašao prije 30 godina: „Tu je televizija. Sve je tu – tu je. Gledajte, slušajte, kleknite, molite se. Reklame! Više nismo produktivni. Više ne proizvodimo stvari. Sve je automatizirano. Čemu onda služimo? Mi smo potrošači. Kupite puno stvari i dobar ste građanin. Ali ako ne kupujete puno stvari, ako ne kupujete, što ste onda, pitam vas? Što? Mentalno bolesni“ (Gilliam, 1995: 18:51). Današnja vremena karakteriziraju četiri agenta ateističkog antropocentrizma: relativizam, hedonizam, materijalizam i konzumerizam.
„Najnovije normalno“, kao i prošlo „novo normalno“, ima isti cilj: postaviti okove čovječanstvu do njegovog konačnog nestanka kroz strah, podijele, mržnju, ratove i sukobe prema bilo kome samo zato što je taj netko jednostavno netko „drugi“ u čovjekovoj percepciji, koja je pak konstruirana od strane liberalnih političko-ekonomskih elita i njihovog monopola nad gotovo svim svjetskim medijskim i informativnim sustavima, glavnim tvorcima insceniranih konstrukata. Hipotetski, s umjetnom inteligencijom i suvremenim medijsko-informativnim sustavom te društvenim mrežama, nikad u povijesti nismo živjeli više u Platonovoj pećini ispunjenu sjenama laži, nego što to živimo danas.
Na međunarodnoj razini „najnovije normalno“ je daljnja kaotizacija, bez pravila i tradicija, a možda i bez polova, odnosno riječ je o nepolarnom međunarodnom sustavu. Savezi više nisu formalni, nego ih zamjenjuju neformalne mreže, koalicije voljnih i različitih moćnika. Ako i postoji hijerarhija u svijetu, ona je hijerarhija mreža u različitim dimenzijama. Djeluje se ad hoc, nekoordinirano van službenih savezništva i međunarodnih organizacija. Svijet je postao toliko anarhičan da opće niti nema vizije nekog budućeg poretka ili nove ideje kojoj trebamo težiti, što povećava nepredvidljivost i nesigurnost. Naročito je izazov biti malen akter (bilo država, bilo pojedinac), koji ne zna gdje ide, kako i kome se prilagoditi te što ih u vječnom vrtlogu kaotizacije dalje čeka, kao što je u mnogočemu primjer Republike Hrvatske. Drago mi je da sam jedan od rijetkih koji je prošle godine, 30 godina od pobjede u Domovinskom ratu, pisao o nužnosti postavljanja vizije za Republiku Hrvatsku (vidi: Borba za vlast u pozadini povijesnih prepirki i nova vizija Hrvatske, Rukavina, 2025c).Najvažnija ’41. i ’91.koju treba zanimati Republiku Hrvatsku danas je 2041. i 2091. i što će od Hrvatske do tad ostati ako se ozbiljno ne suočimo sa suvremenim nacionalnim izazovima i problemima.
Trump dopušta kraj rata i ako Hormuz ostane zatvoren! Tko će kome na kraju ‘ljubiti stražnjicu’
Zaključno o diplomaciji, liberalizmu i „najnovijem normalnom“
Inicijatorima i organizatorima „najnovijeg normalnog“(koji se hipotetski preklapaju sa zacrnjenim imenima Epstein dokumenata), sukobi i ratovi nisu samo izvor profita i mogućnost ovladavanja različitim resursima, nego su i način kontrole cjelokupne svjetske populacije te održavanja moći i elitističkog statusa. Kritika „najnovijeg normalnog“ je onda poziv na ono što je trenutačno gotovo pa nezamislivo od 2022. godine i međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba preko trenutačnih sukoba na Bliskom istoku, a to je mir i pokušaj pronalaska modusa vivendi (način suživota) s onima s kojima se ne slažemo, bilo to Rusija, Kina, Iran ili bilo koji drugi akter u svijetu. Mir i život (te ljubav) su ultimativne vrijednosti iznad bilo koje druge vrijednosti (bilo slobode ili jednakosti). Hladni rat je završen pobjedom zapadnih liberalnih demokracija korištenjem mirovnih diplomatskih aktivnosti (detanta), sporazumima i pregovorima do konačnog urušavanja istočnog bloka i SSSR-a u kojem je došlo do mirne tranzicije (planska transformacija) sporazumom umjerenih novih i umjerenih starih elita. Međutim, pobjednici gube svoju pobjedu, odnosno liberalne zapadne demokracije, razaraju svoju hladnoratovsku pobjedu s ratnohuškačkim militantnim stavom kroz liberalni intervencionizam ili „humanitarno bombardiranje“ diljem svijeta u posljednjih nekoliko desetljeća. Zapad počinje gubiti povjerenje i reputaciju zbog olake primjene sile kroz vojne liberalne intervencije, umjesto inzistiranju na diplomaciji, što je vidljivo iz primjera napada SAD i Izraela na Iran. Liberalizam počinje sličiti na lik iz čuvenog filma Zvjezdani ratovi – Anakina Skywalkera, jer se kroz militantne intervencije (vojno imperijalistički namećući liberalnu demokraciju)pretvara u Darth Vadera, odnosno, postaje ono što se zakleo uništiti (eng. he became the very thing he swore to destroy), slično kao i Donald Trump koji je trebao završiti američke beskonačne globalne ratove i po čemu je poznat njegov prvi mirnodopski predsjednički mandat.
Slično tako, Europskoj uniji još uvijek nije stalo do mira i nije spremna poduzeti diplomatski sve što je potrebno da dođe do mira u Ukrajini, primjerice za početak slanje Bruxelleskih diplomata u Moskvu ili barem aktiviranje europskih diplomatskih predstavništava u Rusiji. Od početka sukoba, EU se nije postavila kao snaga koja želi deeskalirati sukob, nego je njena prva pozicija 2022. godine bila, i godinama ostala (isto kao i ona od SAD-a pod predsjednikom Joe Bidenom): s Rusijom se ne pregovara. Što znači da se s Rusijom može samo ratovati? To nije bila diplomatska pozicija Zapada iz vremena hladnog rata, i hipotetski počinje sličiti na liberalno pomračenje Zapada (Darth Vadera).
Današnja pozicija EU je vrlo slična: Rusiju se mora prisiliti na pregovore čiji ishod je unaprijed poznat – kapitulacija Rusije. Ova pozicija otvara vrlo racionalno pitanje: tko bi s EU pregovarao kad ima ovakav stav, naročito nuklearna sila kao što je Rusija? Takva pozicija Europske unije je duboko iracionalna te je zasnovana na očekivanju da će netko drugi i dalje ratovati protiv Rusije (vjerojatno Ukrajina) i osigurati ostvarivanje europskih interesa, što je izuzetno pogrešno, nestrateški i kratkovidno te ne govori u prilog diplomatskoj političkoj vještini ljudi koje vode Europsku uniju. Mir u Ukrajini treba postići diplomatskim pregovorima s Moskvom, a ne diplomatske pregovore uvjetovati „pravednim“ mirom u Ukrajini.
Diplomacija je nužna kao sredstvo za ostvarivanje interesa u međunarodnim odnosima, a ne da kao Europska unija, odbacujemo diplomaciju u ime postizanja svojih liberalnih ciljeva vojnom silom, još pogotovo kad vojne sile nema kao u slučaju EU. Ukratko, riječ je o Europskoj uniji apsurda, koja se odbija se postaviti realpolitički diplomatski u pregovorima i s Washingtonom i s Moskvom i s Pekingom te krenuti graditi euroizam, nasuprot i euroatlantizmu i euroazijanizmu, gdje je Europa samo jedna polovica šireg bilo atlantskog bilo azijskog prostora.
Blic analiza Zorana Metera: Dan poslije: samo dva moguća scenarija; demokrati nanjušili krv
Međutim, navedeno je izuzetno teško očekivati od trenutačnih europskih otuđenih nemeritokratskih liberalnih vođa i europske antidiplomatske birokratske strukture.
Nastavlja se.-
Izvori
Engdahl, Frederick William (2014) Uništite Kinu. Zagreb: Profil knjiga.
Gilliam, Terry. (1995) 12 Monkeys. Universal Pictures.
McNair, Brian (2003) Uvod u političku komunikaciju. Zagreb: Politička misao.
Rukavina, Bruno (2023)Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal.Dostupno na: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/ (Pristupljeno 1. 4. 2026.)
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538 (Pristupljeno 1. 4. 2026.)
Rukavina, Bruno (2025a)Zašto je nemoguća ukrajinska Oluja.Geopolitika News. Dostupno na: https://www.geopolitika.news/analize/zasto-je-nemoguca-ukrajinska-oluja/(Pristupljeno 1. 4. 2026.)
Rukavina, Bruno (2025b) Sastanak Trump-Putin: Potraga za mirom: Tresla se brda, vratio se ruski medvjed. Geopolitika News.Dostupno na:https://www.geopolitika.news/analize/sastanak-trump-putin-potraga-za-mirom-tresla-se-brda-vratio-se-ruski-medvjed/(Pristupljeno 1. 4. 2026.)
Rukavina, Bruno (2025c)Borba za vlast u pozadini povijesnih prepirki i nova vizija Hrvatske. Geopolitika News.Dostupno na:https://www.geopolitika.news/analize/borba-za-vlast-u-pozadini-povijesnih-prepirki-i-nova-vizija-hrvatske/(Pristupljeno 1. 4. 2026.)
