Vrijeme u kojem živimo nikako nije naklonjeno Islamskoj Republici Iran. Tektonske promjene koje su se pokrenule nakon Hamasova upada u južni Izrael 7. listopada 2023. nikako ne idu u prilog Iranu. Upravo suprotno. Dovoljno je spomenuti samo neke događaje da svakome bude jasno kako danas nije lako iranskoj državi, ali ni običnom narodu.
Nakon nerazborite Hamasove akcije uslijedio je izraelsko-palestinski rat u Pojasu Gaze koji je doveo do smrti nekoliko desetaka tisuća Palestinaca. Izrael je u svojim zračnim i dronovskim napadima 2024. ubio čelnike Iranske revolucionarne garde (IRGC-a), Hamasa i Hezbolaha. Šijitski Hezbolah u Libanonu je snažno oslabljen nakon što su njegove trupe i infrastrukturu izraelske trupe izbombardirale. Igrom sudbine, dogodila se i zrakoplovna nesreća u kojoj je poginuo predsjednik Ebrahim Raisi.
Nepovoljan slijed događaja prijeti Iranu
Kulminacija loše sreće 2024. dogodila se u prosincu kada je svrgnuta Asadova vlast u Siriji. U aktualnoj godini Iran je bio izloženim bombardiranjima ne samo Izraela već i SAD-a. Iako su formalne mete bila vojna i nuklearna postrojenja, u 12-dnevnom ratu u lipnju smrtno je stradalo nešto više od tisuću osoba (uključujući 140 žena i djeca), a više od 5.800 civila je ozlijeđeno. Procjene ukazuju da je u zračnim napadima poginulo više od 30 visoko rangiranih iranskih sigurnosnih dužnosnika te najmanje 11 nuklearnih znanstvenika. To je veliki udarac za iranske sigurnosne strukture. I to nije bilo dosta. Uzrečica „Kad te ne ide, ne ide“ pokazala se točnom.
Kao „šlag na toru“ nesreće nadovezala se dugotrajna suša koja ozbiljno prijeti Iranu. Njegovo stanovništvo od 92 milijuna ljudi od konca srpnja je izloženo povremenim nestašicama električne energije (od dva sata dnevno naviše), a moglo bi doći i do nestašica vode i hrane. Ako se aktualni negativni trendovi nastave, Iran bi mogao postati gladan i žedan, a šijitski režim doći u nezavidan položaj.
Kontinuirana suša stvorila je krizu
Posljednjih nekoliko godina Iran je izložen kontinuiranoj suši koja najviše pogađa središnje i istočne pokrajine. Stanje se pogoršalo. U posljednja četiri mjeseca došlo je do smanjenja oborina od 40 posto. Aktualna suša produbila je iransku krizu vode koja traje godinama. Izuzev suše, kriza vode je posljedica prekomjernog iscrpljivanja podzemnih voda, lošeg upravljanja sustavima navodnjavanja i nedostatnih ulaganja u infrastrukturu. Sinergija svih tih čimbenika dovela je Iran u opasnu situaciju. Rezervoari vode na jezerima i rijekama opali su na povijesno niske razine.
Prema najnovijim istraživanjima, oko 28 milijuna Iranaca trenutno živi u područjima pogođenim ozbiljnom nestašicom vode. Nacionalni rezervoari su na 46 posto kapaciteta, a sedam ključnih brana ima zalihe ispod 10 posto. Više od 40 gradova redovito se suočava s ograničenjima u opskrbi vodom, dok najmanje 19 pokrajina osjeća ozbiljan nedostatak vode. Najsnažniji pokazatelji krize je jezero Urmija, nekada najveće slano jezero na Bliskom istoku, koje je od 1970-ih do danas izgubilo čak 90 posto svog volumena.
Vlasti priznaju ozbiljnost situacije
Službeni Teheran sve otvorenije priznaje da se približava kritičnoj točki upravljanju vodnih resursa. Predsjednik Masud Pezeškian 31. srpnja upozorio je na akutnu krizu vode: „U Teheranu, ako ne uspijemo upravljati potrošnjom i ako ljudi ne budu surađivali u njezinu ograničavanju, u rujnu ili listopadu više neće biti vode na branama.“ U jeku rekordnih vrućina i sve ozbiljnije krize opskrbe vodom, iranska je vlada 6. kolovoza bila prisiljena proglasiti jednodnevni državni praznik kako bi uštedjela električnu energiju i vodu. Temperature u Teheranu prelazile su 40 °C, a vlasti su građanima savjetovale da tijekom najtoplijih sati ostanu u svojim domovima. Tijekom toplinskog vala uvedena su i jednodnevna zatvaranja ureda i banaka.
Ekstremne vrućine teško opterećuju iransku elektroenergetsku mrežu, posebno hidroelektrane, koje čine oko 15 posto ukupne proizvodnje električne energije u zemlji. Zato nastaju redukcije el. energije. Iako nije došlo do isključenja vode, javna vodoopskrbna kompanija u Teheranu smanjila je tlak u vodovodu kako bi obuzdala potrošnju, dok se za kućanstva s iznadprosječnom potrošnjom vode najavljuje značajno povećanje cijena. Teheranskih 10 milijuna građana veliki su potrošači.
Scenarij „Nultog dana“ ne treba isključiti
Vlada razmatra uvođenje racionalizirane potrošnje vode za najveće potrošače: industriju, poljoprivredne kombinate i bogatije gradske četvrti. Na taj način vlasti pokazuju kako nestašica vode u Iranu više nije daleka prijetnja, nego stvarnost koja se nalazi iza ugla. U Iranu se sve češće spominje i scenarij „Nultog dana“, trenutka kada bi gradske slavine mogle presušiti. Premda neki državni dužnosnici tvrde da se radi samo o planiranju za potencijalne izvanredne okolnosti, sama činjenica da je takva mogućnost uopće na stolu dovoljno govori o razmjerima krize.
Poljoprivrednici – najveći gubitnici
Zbog intenzivne suše, iranske vlasti su odlučile smanjiti domaću poljoprivrednu proizvodnju (poljoprivreda čini 80 posto domaće potrošnje vode) te značajno povećati uvoz pšenice u prvom kvartalu naredne 2026. godine. Prije par dana, 17. kolovoza, čelnik iranskog Nacionalnog sindikata uzgajivača pšenice Ataollah Hashemi, obznanio je kako država bilježi ozbiljan pad domaće proizvodnje pšenice: u razdoblju od travnja do kolovoza proizvodnja je smanjena za oko 5 milijuna tona ili 31%, i trenutačno iznosi 11 milijuna tona. Posljedično, i državni otkup domaće pšenice znatno je pao – za 4,4 milijuna tona ili 36% – te se sveo na 7,6 milijuna tona.
Navedeni pokazatelji naglašavaju pogoršanje situacije u domaćoj poljoprivredi, što dodatno povećava potrebu za uvozom iz inozemstva. Prema prognozama, Iran će do kraja ožujka 2026. uvesti oko 4,5 milijuna tona pšenice. Pad domaće žetve pšenice ponajviše je posljedica suše koja je pogodila široka područja diljem zemlje, ali i činjenice da su državne otkupne cijene pšenice bile niže od tržišnih, što je obeshrabrilo domaće proizvođače. Za usporedbu u susjednoj Siriji stanje je još gore. U toj zemlji dogodio se pad proizvodnje od 40 posto, a vlasti nemaju dovoljno novca da kupe pšenicu u inozemstvu. Iran, na sreću, ima više novca (barem zasad) da može kupiti pšenicu kako bi nahranio rastuće stanovništvo.
Potezi vlade za stabilizaciju
Na kratki rok vlada nastoji opisanim racionaliziranjem potrošnje vode i smanjenjem poljoprivredne proizvodnje, osigurati svima kakvu-takvu opskrbu vodom. Srednjoročno, vlada želi realizirati projekt preusmjeravanja vode Taleqan–Teheran. Riječ je o projektu koji predviđa dovođenje vode iz rezervoara na rijeci Taleqan u glavni grad kako bi se ublažila nestašica. Vlada ubrzano radi na prvoj fazi projekta, istovremeno potičući modernizaciju sustava navodnjavanja u poljoprivredi.
Šijitski režim postao je uzdrman
Za iransku vladu, koja se istodobno bori za očuvanje političkog legitimiteta i gospodarske stabilnosti, višedimenzionalna kriza vode pretvara se u veliku prijetnju s neizvjesnim političkim posljedicama. „Osovina otpora“ Izraelu i SAD-u predvođena Iranom i njegovim partnerima (Hezbolahom, Hamasom, Hutijima i drugim akterima), snažno je oslabljena nakon svih opisanih događaja koji su se dogodili u posljednje dvije godine. Nakon dugog niza godina stabilnosti i održivog razvoja, Iran je postao ugrožen, nestabilan i ranjiv na vanjske napade.
Usprkos problemima režim zadržava potporu masa
Međutim, to nikako ne znači da će doći do kraha šijitskog teokratskog režima kao što nagovještavaju brojni zapadni mediji. Život se i dalje u Iranu odvija više-manje normalno. Iako je inflacija u lipnju bila 34,5 %, stanje nije apokaliptično. Turisti i dalje dolaze. Međutim, ako Iran ostane bez vode i čak možda hrane (izbijanje gladi), moglo bi se dogoditi nešto u vidu masovnih prosvjeda i uličnih sukoba. Doduše, vjerojatnija je masovna emigracija iz zemlje nego oružana pobuna, jer ljudi u ekstremno teškim situacijama najviše mare za golo preživljavanje.
Čak i u scenariju izbijanja antivladinog oružanog ustanka neće lako doći do promjene režima. U posljednjih 40-ak godina vladajuće šijitske strukture uspjele su izgraditi kvalitetan obavještajno-sigurnosni aparat, vojsku i obrazovanje. Uz sve to, imaju potporu velikih konzervativnijih slojeva društva (osobito ruralnih) koji svoju svakodnevicu više od milenija baziraju na tradicionalnim načelima islama i perzijske kulture koja posebno vrednuje miroljubivost, gostoljubivost i tradiciju. U takvim okolnostima, prozapadni ustanici teško bi moglo dobiti potporu izvan velikih gradova, a Iran je prvenstveno ruralna zemlja planinskih masiva, šuma, visoravni i bogatih dolina. Tko vlada ruralnim područjima, vlada Iranom.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
Iran: neosvojiva tvrđava na razmeđu svjetova
