Početkom prosinca venezuelansko Ministarstvo nacionalne trgovine obznanilo je da je održalo važne razgovore s predstavnicima Kube (dužnosnicima gospodarske komore i Ministarstva prehrambene industrije i vanjske trgovine) s ciljem osnaživanja bilateralne gospodarske suradnje. Venezuelanci su istaknuli „pružanje potpore kubanskom narodu programom za prodaju hrane po poštenim cijenama i kvaliteti, jamčeći pristup tržištu“. Također je poručeno kako su Venezuela i Kuba „ujedinjena braća u solidarnosti!“ Mogli su slobodno dodati nastavak rečenice: „u teškim vremenima“ jer uobičajeno teška vremena za Kubu i Venezuelu zadnjih godina postaju još ekstremno zahtjevnija. Usprkos poteškoćama, kubansko-venezuelanski savez skovan krajem 20. i početkom 21. stoljeća ostaje postojan.
Počeci strateškog partnerstva
Početak strateškog savezništva između Kube i Venezuele dogodio se dolaskom živopisnog Huga Cháveza na vlast u Venezueli 1999. Chávez, nadahnut romantičnom Kubanskom revolucijom i Fidelom Castrom kao neprikosnovenim liderom, započeo je blisku suradnju s komunističkim otokom. Temeljne poveznice bile su zajednička socijalistička ideologija i anti-imperijalizam (čitaj: antiamerikanizam). Chávez je s Castrom razvio osobni savez utemeljen na dvije osnove: 1) antiglobalističkim idejama otpora američkom imperijalizmu, 2) socijalističkim zamislima Marxa i Engelsa. Chávez je nazvao Castra svojim mentorom, a kubansku komunističku diktaturu proglasio je revolucionarnom demokracijom.
Suradnja je ubrzo postala vrlo značajna za obje zemlje, kako u političkom, tako i u gospodarskom smislu. Venezuela je Kubi osigurala stabilnu opskrbu naftom po povlaštenim uvjetima, čime je otok nadoknađivao manjkove iz razdoblja nakon raspada Sovjetskog Saveza. S druge strane, Kuba je Venezueli pružila značajnu podršku u obliku slanja stručnjaka, uključujući liječnike, nastavnike i tehničare, koji su pomogli u provođenju socijalnih i drugih društvenih programa. Projekti kao što su „Barrio Adentro“ (lansiran 2003.) osigurali su zdravstvenu skrb siromašnima. Zajednički projekti bili su simbol suradnje.
Matija Šerić: SAD i Kuba: Povijest jednog sukoba
Intenzivna suradnja
Razdoblje između 2006. i 2013. period je intenzivne suradnje dvije zemlje. Tijekom zlatnog perioda venezuelansko-kubanskih odnosa, Chávez je do kraja konsolidirao i učvrstio svoju vlast u Venezueli, a Raul Castro koji je zamijenio svog brata Raúlom, nastavio je voditi Kubu kroz izazovna vremena. Venezuela je postala ključni energetski partner Kube, dnevno isporučujući do 100.000 barela nafte, što je Kubi omogućilo energetsku stabilnost i gospodarski oporavak nakon „Posebnog razdoblja“ 1990-ih. Zahvaljujući kubanskim liječnicima i drugim stručnjacima siromaštvo i medicinska skrb su uvelike smanjeni u Venezueli. Kubanska obavještajna služba G2 imala je sve veći utjecaj na venezuelansku vlast jer se Chávez sve više oslanjao na kubanske obavještajce nakon neuspješnog oporbenog puča 2002.
Na međunarodnoj razini Chávez i Castro su promovirali regionalnu integraciju Latinske Amerike kroz multilateralne organizacije poput ALBA-e (Bolivarski savez za narode naše Amerike osnovan 2004.), Unije južnoameričkih naroda UNASUR (osnovana 2004.) i CELAC-a (Zajednica država Latinske Amerike i Kariba osnovana 2010.). Cilj je bio stvoriti alternativne multilateralne organizacije postojećima koje su bile pod patronatom SAD-a (Organizacija američkih država OAS i NAFTA). I druge ljevičarske vlade u regiji poput Bolivije, Nikaragve i Ekvadora sudjelovale su u međunarodnim projektima koji su promovirali Socijalizam 21. stoljeća.
Chávez je hvalio Kubu kao uzor otpornosti i socijalne pravde, dok su braća Castro Chávezovu Bolivarsku revoluciju smatrali nastavkom kubanske borbe protiv imperijalizma. Politička i ekonomska sinergija između dviju zemalja imala je ogroman utjecaj. Chávez je postao predvodnik socijalističkog bloka u Latinskoj Americi i globalna politička zvijezda zbog svog verbalnog sukoba s Amerikom, ali i sklapanja partnerstva s Rusijom i Kinom. Međutim, Chávezov utjecaj je smanjen zbog njegove bolesti koja se javila 2011., a istovremeno Venezuela je ulazila u sve veće gospodarske probleme zbog inflacije i nestašice robe široke potrošnje.
Savez nakon Cháveza
Iako se liječio na Kubi i imao najbolju skrb, Chávez početkom 2013. umire od raka. To je neočekivani događaj koji je doveo u pitanje kubansko-venezuelanske odnose. Savez je spašen jer je na vlast u proljeće 2013. došao Nicolás Maduro kojeg je Chávez osobno izabrao kao nasljednika. Iako je Maduro nastavio provoditi unutarnju i vanjsku politiku na istim valnim duljinama kao i Chávez, nije imao karizmatičnu snagu, viziju ni regionalni utjecaj svog prethodnika. Da stvar bude gora, venezuelansko gospodarstvo ušlo je u katastrofalnu krizu zbog pada globalnih cijena nafte 2014., što je ozbiljno ograničilo mogućnosti financiranja socijalnih programa, kao i mogućnost gospodarske pomoći Kubi.
Smanjenje venezuelanskih isporuka nafte i financijske potpore predstavljalo je veliki udarac za Kubu jer je zemlja postala sve ranjivija na vlastite ekonomske slabosti i američke sankcije. Istodobno, Havana je zadržala političku podršku Madurovom režimu, često ga braneći na međunarodnoj sceni od optužbi za kršenje ljudskih prava zbog brutalnog gušenja uličnih prosvjeda. Na međunarodnoj razini, političke promjene u regiji, tj. pojava desnih (konzervativnih) vlada u zemljama poput Brazila, Argentine i Kolumbije sredinom i kasnih 2010-ih, dodatno su oslabile podršku ljevičarskom bloku kojeg su predvodile Kuba i Venezuela. ALBA, kao ključna platforma suradnje, izgubila je na značaju zbog smanjenog financijskog kapaciteta Venezuele. Kuba je počela tražiti alternativne ekonomske partnere, posebno u Kini i Rusiji, kako bi nadoknadila gubitke iz Venezuele, dok je Caracas radio slično s Turskom, Iranom i Indijom. Maduro je pokušavao očuvati savez nudeći Kubi ograničene količine subvencionirane nafte. Unatoč krizi, veze dviju zemalja ostale su jake zahvaljujući ideološkoj platformi i dugogodišnjem savezu.
Kubanska potpora spašava Madura
To se dobro vidjelo tijekom spornih venezuelanskih predsjedničkih izbora 2018. koje nisu priznali SAD, EU, Kanada i brojne druge zemlje. Međutim, Kubanci jesu. Kada se u siječnju 2019. oporbeni lider Nacionalne skupštine Juan Guaidó samoproglasio za predsjednika, priznale su ga brojne zapadne zemlje, ali ne i Kuba, Rusija, Kina, Turska i drugi venezuelanski partneri. Zanimljivo je kako je 2019. Nacionalna skupština pod kontrolom oporbe glasovala za rezanje naftnih isporuka Kubi. U takvoj nesigurnoj situaciji kada je Venezueli svakodnevno prijetio puč i građanski rat, općeprihvaćeno je mišljenje da Maduro više vjeruje kubanskim obavještajnim i tajnim agentima nego svojim ljudima. Kubanci su pomogli modernizirati venezuelansku vojsku i sigurnosne službe, a isporučivali su i rusko oružje. Madurov socijalistički režim je uvelike preživio desetljeće prosvjeda i uličnih nemira koji traju do danas upravo zahvaljujući kubanskoj asistenciji.
Sporni izbori 2024.
Kada je 28. srpnja prošle godine Maduro ponovo trijumfirao na predsjedničkim izborima koje je većina međunarodne zajednica proglasila spornim, Kubanci su podržali svojeg saveznika u predsjedničkoj palači Miraflores. Venezuelanski ministar vanjskih poslova Yván Gil objavio je priopćenje u kojem je naveo: „Uplitanje u Venezuelu ne prolazi nezapaženo; to je isti scenarij kao i uvijek, koji su napisali isti akteri američkog imperijalizma i njegovi suučesnici koji su prouzročili toliko štete u svijetu. Zahvaljujemo kubanskom ministru vanjskih poslova Bruni Rodríguezu na obrani našeg suvereniteta.“
Dan nakon izbora, devet latinoameričkih zemalja (Argentina, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, Gvatemala, Panama, Paragvaj, Peru i Urugvaj) pozvalo je na hitan sastanak OAS-a za 31. srpnja. No, države članice nisu postigle konsenzus o rezoluciji. Tri ljevičarska predsjednika Brazila (Luiz Inácio Lula da Silva), Kolumbije (Gustavo Petro) i Meksika (Andrés Manuel Lopez Obrador) izdala su zajedničku izjavu da se prebroje svi glasovi i osigura potpuna transparentnost svih glasačkih zapisa iz svake izborne jedinice. SAD je sumnjao u regularnost izbora. Američki državni tajnik Anthony Blinken je izrazio sumnje tvrdeći da postoje „uvjerljivi dokazi“ da je pobijedio prodemokratski kandidat oporbe Edmundo Gonzalez. Ipak, SAD, Kanada i EU nisu ga proglasile pobjednikom, to je učinio samo Peru. Kao posljedica spornih izbora, Peru i Panama su prekinuli diplomatske odnose s Venezuelom, a mnoge države su povukle svoje veleposlanike ili ih je venezuelanska vlada protjerala. To je učvrstilo poziciju Havane kao venezuelanskog partnera.
Predizborna groznica u Venezueli: može li ‘tropski Staljin’ zadržati vlast?
Smanjene venezuelanske isporuke nafte
Točni podaci o ukupnoj trgovinskoj razmjeni između Kube i Venezuele nisu dostupni zadnjih godina. Međutim, neminovan je pad trgovine u svojim poljima zbog loše situacije u obje zemlje (američke sankcije i unutarnji strukturalni problemi). Prošle godine je venezuelanska državna naftna kompanija PDVSA zbog kvara vlastitih tankera počela koristiti tankere drugih država za opskrbu Kube. Veliki dio flote tankera u vlasništvu Venezuele i Kube je pod američkim sankcijama, što ograničava njihovu plovidbu. Zato dvije države koriste brodove trećih država (npr. Meksika i Paname). Takve „mračne flote“ često nemaju brodsko osiguranje i šalju lažne signale kako bi prikrili svoje kretanje na radarima. Od lipnja prošle godine PDVSA šalje sirovu i prerađenu za Kubu gdje se iskrca dio tereta, a dio putuje do Azije gdje se iskrca preostali dio. Venezuelanska naftna opskrba Kube, prošle godine je iznosila 27.000 barela dnevno, u usporedbi s 51.500 barela 2023. ili 80.000 barela dnevno 2020. To je značajno smanjenje iako je Kubi nafta očajnički potrebna za proizvodnju električne energije (termoelektrane na naftni pogon) pogotovo tijekom vrućeg ljeta. Prošle godine su nestanci električne energije na Kubi postali uobičajen događaj zbog zastarjelih termoelektrana, u požaru oštećenog najvećeg naftnog terminala Matanzas i smanjene isporuke nafte iz Venezuele.
Smisao saveza
Nesumnjivo, dvije će države nastaviti biti strateški partneri sve dok su na vlasti ljevičarske vlade. Socijalistički, de facto jednostranački, politički sustavi i otpor SAD-u su ključne značajke koja spajaju kubanske komuniste i venezuelanske socijaliste. I jednima i drugima je bolje zajedno, nego da je u jednoj od država na vlasti desna neprijateljska proamerička vlada. Kuba i Venezuela uz Nikaragvu, Boliviju i druge ljevičarske države (npr. trenutačno Brazil i Meksiko) tvore tzv. „ružičastu plimu“ Latinske Amerike koje se protivi američkoj dominaciji regijom. Organizacije ALBA, UNASUR i CELAC surađuju s BRICS-om u ovom ili onom formatu i to uvelike pomaže ljevičarskim vladama Latinske Amerike da se gospodarski i suverenistički održe i ne postanu satelitske države SAD-a. Ako bi desnica došla na vlast u Kubi ili Venezueli, odmah bi uvelike smanjila povlaštenu bilateralnu suradnju. Desne vlade bi otvorile svoje gospodarstvo SAD-u jer suradnja s Amerikom nosi daleko veće potencijale od suradnje s Caracasom ili Havanom. Ipak, to se nikada neće dogoditi u punom smislu sve dok je na vlasti ljevica iz dva razloga. Prvi razlog je nepovjerenje (mogućnost CIA-e da organizira demokratski prevrat), a drugi nemogućnost objašnjenja vlastitom biračkom tijelu zašto je partner mrski Uncle Sam, a ne socijalistički prijatelji.
Budućnost saveza
Kubanska i venezuelanska diktatura pokazale su zavidne razine političkog preživljavanja, međutim, u budućnosti će obje morati unaprijediti svoje gospodarstvo kako bi mogle i dalje opstati kao funkcionalne države. Najveći kubanski problemi 2024. bile su nestašice električne energije, porast kriminala, smanjena trgovina i prirodne nepogode poput uragana. S druge strane, najznačajniji venezuelanski problemi bili su recesija, inflacija i niska proizvodnja nafte. I jedna i druga država u problemima su zbog američkih sankcija, ali i migracijske krize koja se prošle godine intenzivirala. Tu su i ulični prosvjedi koji su donedavno bili nezamislivi na Kubi. Odljev radne snage veliki je izazov. Usprkos izazovima, kubanski i venezuelanski drugovi nastavit će surađivati kako bi osigurali opstanak svojih političkih sustava i nacionalni suverenitet, pa makar to značilo i put u dodatno osiromašenje ionako siromašnog stanovništva.
Kuba u dubokoj krizi: nazire li se slom komunističkog režima?
