Boris Kajmak je interdisciplinarni umjetnik čiji radovi imaju oblik – kuća. Njegov atelje je Novigrad pored Zadra, a njegovi umjetnički projekti četiri su kuće kojima je, baš kao što se radi s umjetničkim djelima, nadjenuo imena: Kuća Kamena, Kuća Fotografa, Kuća Plavca i Kuća Skala. Riječ je o polusrušenim dalmatinskim kućama koje je Boris svojim rukama, uz neizmjerno puno truda i znatna sredstva, obnovio, dizajnirao i ispunio sadržajem koji ostavlja bez daha. Svakako su jedinstvene pojave, i on i kuće, na našoj umjetničkoj, arhitektonskoj i građevinskoj sceni. Naravno, i turističkoj, budući da se u ovim kućama umjetninama može provoditi odmor, a namijenjene su gostima posebnih prohtjeva i ukusa, donosi magazin D&D.
– O kućama kojima sam potpuno posvećen govorim kao o kontinuiranom projektu jer ih i ne doživljavam kao pojedinačne kuće, premda na prvi pogled one to jesu. Ipak, svaka ima svoj različiti ključ. Sve što se zbiva s njima dio je mojeg istraživanja i područja djelovanja – kaže Boris Kajmak, koji je jako posvećen svojim projektima obnove kuće koje ga, prema njegovim riječima, jako ispunjavaju. Dušu, ističe, hrani maksimalno.
– Nikad ne bih okarakterizirao svoje djelovanje kao kupovanje ruševne nekretnine s namjerom uređenja radi rentanja. Doživljavam ga upravo suprotnim. Pristupio sam potpuno naivno prvoj kući, koja je bila u vlasništvu mojeg pokojnog ujaka Eniseja, u želji da nastavim priču obitelji koja je oduvijek punila taj prostor. Ne radi se samo o konzervaciji povijesti događaja nego i svega onoga što se nije dogodilo. To uključuje i neispunjene želje, baš kao i one ispunjene, strahove, trenutke sreće, dokolice, dosade… – priča nam i dodaje da se pritom u renoviranju oslanjao na doživljaje iz djetinjstva i jako je pazio da ne promijeni mirise kuće (uvjetovane starim materijalima iz specifičnog perioda), zvukove (poput starih podova ili nelogične pozicije slavine koja dodiruje prozorsko staklo) ili načine kretanja po kući.
Upravo takvo je polazište atipične sanacije izazvalo velik interes izvan Hrvatske pa sam kuću počeo iznajmljivati – priča nam Boris, kojeg je nakon prve obnove i uređenja kuće koju je nazvao Kamena, intrigiralo bi li nešto takvo mogao napraviti u objektu s kojim nema zajedničku povijest.
– Tako sam kupio ruševinu koja je postala Kuća Fotografa. Ubrzo sam shvatio da svaki ruševni objekt u Novigradu ima potencijal za prepričavanje priče. Kuća Fotografa pripadala je Nikici Karavidi, koji je u Velikom ratu izgubio nogu, a tijekom rehabilitacije učio je fotografiju te se kući vratio kao majstor ovog zanata. U svojem izrazu jako je fokusiran na ljudsko stanje, veliki je humanist gotovo suvremenih kompozicija. Nije fotografirao aristokraciju, nego je posebno bio zainteresiran za svakodnevni život: ribare, švercere ribe, učiteljice, pogrebe i procesije, maškare, prvi restoran u mjestu, duboke dječje poglede… Kuća je pomno smišljena koreografija u kojoj stalno tražiš odnose upravo poput fotografa koji traži kadar – objasnio nam je.
Netom završena Kuća Skala, otkriva nam, treća je kompletirana priča. Ona predstavlja svojevrstan hommage Novigradu i odnosima u njemu. Naime, Novigrad je cijeli “u brdu”, s tvrđavom na vrhu, i udaljenosti se više mjere u skalinama nego u metrima. Skulptura kuće su stepenice koje se razigrano protežu od prizemlja do trećeg kata. Istovremeno je kuća opasana ulicom koja je zapravo stepenište koje se penje uz nju, donosi magazin D&D.
– Posljednja, Kuća Plavca – a plavca je stara hrvatska riječ za barku, brod – na kojoj radim od 2017. s pauzom od četiri godine koliko sam proveo na Kući Skala, u završnoj je fazi. Nakon toga u planu imam tri ruševine koje čekaju moju posvećenost – navodi.
Ovaj svestrani umjetnik rođen je u Zadru, Akademiju likovnih umjetnosti završio je na Sveučilištu u Mostaru, a potom i poslijediplomski studij Fine Art na St. Martins College of Art and Design u Londonu, nakon čega je živio u Berlinu i Rimu, a posljednjih godina u Münchenu.
– Imao sam, kao i svaki umjetnik, autobiografske radove u kojima sam pokušavao opisati ili prepoznati sebe unutar društva. Neuhvatljivo, jer je naš identitet uistinu spoj osobnog i društvenog identiteta. Jednog od dva možda imamo pod kontrolom, oba sigurno ne. Pep i Ria, moji klinci, definitivno predstavljaju veliki aspekt ideje doma. Dok su bili jako mali, selidbe su bile lakše. Sada oni imaju svoju stvarnost i društveni krug, dominantni jezik u kojem se najbolje snalaze. Stan u kojem živimo u Münchenu uredio sam upravo da bi njima bio inspirativan i prepun je razbijenih, razigranih površina, prolaza i komada namještaja koji rastu s njima. Kontrast tome je fluidni prostor ceste na kojem provodim puno vremena zbog projekta u Dalmaciji – ističe Boris, a nakon biografske crtice vraćamo se na projekte novigradskih kuća.
– Svaki objekt bio je živ i njegova priča samo je čekala da se objavi svijetu poput manifesta. Moja je uloga nekog pojačala. Novigrad je pod zaštitom Ministarstva kulture kao kulturno dobro; svaki krov, fasada i drvenarija. Dalje, to znači da bi svako renoviranje trebalo uključivati pokrov krova od kanalica, fasadu u žbuci neke prirodne boje ili široko fugiranog kamena te da su prozori, grilje ili škure i vrata drveni. Nažalost, jako malo ljudi poštuje te odredbe te se gradić godinama sustavno uništava. Jako puno sitnica koje su specifične za Novigrad pomalo je izumrlo, poput jedinstvenog slaganja kamenih ploča, drvenih brodova, specifičnih dimnjaka… Meni najzanimljivije urbanističko i arhitektonsko razdoblje je početak 20. stoljeća, a da bi se to postiglo, najčešće je potrebno anulirati najmanje dva renoviranja između sadašnjeg stanja i onog iz vremena gradnje. U stvarnosti to znači ili potpuno rušenje objekta i istovjetnu izgradnju starim tehnikama ili minucioznu sanaciju kamenih zidova u zatečenom stanju, donosi magazin D&D.
U materijalnom smislu je to potpuno sulud projekt koji, ako se promatra kao nekretnina, nikada ne može isplatiti uloženo. Doslovno svaki milimetar dotaknem barem pet puta od početka do završetka sanacije – kaže.
– Obnova starih kuća, kakvu ja želim, nije samo renovacija, to je čin transformacije, ukorijenjen u sjećanju, pripovijedanju, radu i prisutnosti. Ne gradim ponovo, nego otkrivam slojeve vremena, prošlog i sadašnjeg. To ovaj rad čini sličnijim performansu ili “land-artu” nego tradicionalnom arhitektonskom dizajnu. Uz to, moja metodologija rada je umjetnička: ono što želim reći bitnije je od načina kako to reći. To od mene iziskuje stalno učenje novih tehnika; postajem zidar i dizajner, stolar i arhitekt, krovopokrivač i arheolog. Čin obnove time postaje svojevrsna koreografija, odgovor na postojeću strukturu, okoliš i prošlost.
Ljudi koji borave u kući ne konzumiraju prostor, nego postaju dio njega, pa su ujedno i sudionici umjetničkog djela, gosti postaju izvođači u umjetničkom djelu samim time što su ondje kuhajući, razmišljajući, odmarajući se, meditirajući. Projekt kuća je iskustvo, dok je prostor okvir tog iskustva – pojašnjava Kajmak dodajući da se estetika njegovih kuća zasniva na dvije glavne komponente: tradicionalnoj gradnji u kojoj dominiraju materijali kao kamen, žbuka, drvo ili željezo sa svojim bojama, teksturama i tonovima, te suvremenoj kompoziciji koja se pojavljuje u oblikovanju prostora.
– Teško je definirati stil, ali recimo da poststrukturalistički koncept jako utječe na moj ukupni stvaralački stil. Gotovo sav namještaj u kućama, osim kućanskih aparata, moj je autorski rad. Naravno, postoji i puno stvari klasičnog dizajna (Lumina – Daphine lampa, Harvey Guzzini UFO Meblo lampa, Meissen porculan, Bullerjan peć, Lisilux lampe). Od suvremenog dizajna jako volim Prostoriju te nastojim uklopiti i pokoju njihovu sofu, ali i npr. Fontini program prekidača. No u kućama se nađe i pokoji rijetki komad iz IKEA-e i jako puno vintage čudnih stvari poput originalne lampe s nekadašnjeg Berlinskog zida – priča.
– Koncept “slow living” je nekako ponikao iz njihove sredine. Novigrad, na svu sreću, ima drugačiju priču od drugih gradića: gotovo zaboravljen u dubokom fjordu, ostavljena mu je mogućnost zadržavanja autentičnosti. Odmah sam definirao da će moje kuće pratiti ritam zadan u prostoru i da će ljudi prepoznavati kuće u tom ritmu te upravo zbog toga doći i tu odsjesti, donosi magazin D&D.
Gosti, od kojih su tri četvrtine arhitekti i dizajneri, dolaze ovamo zbog mojih kuća, tek potom otkriju poseban Novigrad, a projekt je dokaz da je moguće imati sezonu od sedam mjeseci bez klima-uređaja i televizije.
Zbog intenzivnog i sporog pristupa, specijaliziranog i prilagođenog jednoj ideji, ovim kućama je nemoguće odrediti cijenu kao standardnoj nekretnini. Svi oni koji su se odlučili sudjelovati u mom projektu donijeli su odluku investirati cijenom za kompletno umjetničko djelo – zaključuje Boris Kajmak.
