U nastavku donosimo treći, posljednji, dio intervjua s Miroslavom Kutlom. Ako ste propustili, prvi dio možete pročitati ovdje, a drugi ovdje.
Jedna od, s današnje distance gledano, najzanimljivijih priča jest ona o odnosu Miroslava Kutle i medijskog mogula Ninoslava Pavića, osnivača Globusa, bivšeg vlasnika Glorije, Jutarnjeg lista, Arene, Sportskih novosti, Slobodne Dalmacije i niza drugih medija okupljenih u koncern EPH koji je jedno vrijeme, naročito u suradnji s njemačkom grupacijom WAZ, slovio kao najmoćnija izdavačka kuća ovog dijela Europe.
Pavićevi mediji, naročito Jutarnji list pokrenut uoči demokratskih promjena i dolaska SDP-a na vlast početkom milenija, percipirani su kao lijevo orijentirani. Istovremeno, doznalo se da je suvlasnik medijskog carstva s Pavićem upravo Hercegovac i HDZ-ovac Kutle. Ta priča, otkrivena krajem devedesetih, podigla je mnogo prašine, no Kutle izričito tvrdi da je suradnja s Pavićem počela mnogo ranije.
“S njime sam surađivao od 1993., imam te dokumente, o tome nema dvojbe. On je tada bio to što je bio, došlo je novo društvo, trebali su pomoć. Bili su ambiciozni i okupili su stvarno kvalitetne ljude za taj posao. To je bila progresivna djelatnost, imali su sve više izdanja. Znao sam da je Pavić dijelio sobu sa Stipom Šuvarom, da je ideološki bio na drugom smjeru, nemam o tome dileme. Ali bio je vrlo inteligentan, elokventan i umrežen, ostavio je pečat u medijskom prostoru, u kojem je prisutan i danas. Jutarnji list rađen je pod mojim partnerstvom. Prvo sam s Denisom Kuljišem osnovao firmu, trebali smo raditi dnevne novine mnogo prije Jutarnjeg lista, ali Pavić me nagovorio da to radim s njime jer smo bili partneri od 1993. Kako bih ušao u to partnerstvo, isplatio sam i Nina Pavića i Juraka realnom imovinom, a onda su me izdali. Na stranu naši poslovni odnosi i uzajamne percepcije, neke stvari moramo objektivno reći. Ostali su dugovi i to ću naplatiti”, kaže Kutle.
Skroman iznos
Ninoslavu Paviću 2003. je pod automobil ispred njegove kuće postavljena eksplozivna naprava. Sve od tada uvriježeno je mišljenje da je iza tog pokušaja atentata stajao upravo svemoćni Kutle. On kaže kako je to dio raširene priče s ciljem da ga se sotonizira, a to argumentira tvrdnjom da nije imao apsolutno nikakav interes naštetiti Paviću. “Govorilo se da ja stojim iza bombe koja je postavljena pod Pavićev auto. Mjesec i pol dana prije potpisali smo arbitražu, uredili smo odnose, nisam imao nikakav motiv za to. Svi to dobro znaju. To su pokušali iskoristiti protiv mene. Sjećam se vrlo dobro kako mi je njegova odvjetnica došla i rekla kako zna da ja ne stojim iza toga, ali da je percepcija takva i da će mi to donijeti probleme. Nudila mi je da potpišem neke papire kojima se odričem potraživanja i da će se sve riješiti
. Zatečen tim postupkom, rekao sam joj da je kao Pavićevu prijateljicu još nekako mogu razumjeti, ali da je kao profesionalac u svom poslu, pravu koje sam i ja studirao, potpuna katastrofa. Ustao sam i otišao. Hrvatske službe dobro znaju tko je naručio tu bombu. Kad jednom hrvatska vlast donese odluku da krene u čišćenje organiziranog kriminala, taj će slučaj biti riješen, za neka od tih kaznenih djela nema zastare. Što se mog udjela u EPH-u tiče, Pavić i ja dogovorili smo arbitražu koju su odradili vlasnik Digitela Vladimir Smolec i Aljoša Roksandić, po kojoj sam ja ostao 50-postotni vlasnik i djelomično su mi namirena potraživanja. Pristao sam 2010., na Pavićevu, Grubišićevu i inicijativu Zorana Pripuza, prodati svoj dio za 15 milijuna eura, dinamikom koja je odgovarala Paviću, ali ni to nije ispoštovao niti zatvorio”, priča Kutle.
U poslovanju s medijima, ali i ranije, dobro je upoznao i vlasnika Nacionala, novinara i urednika Ivu Pukanića, koji je ubijen eksplozivnom napravom 2008. ispred zgrade svog tjednika. “S njime sam se u početku družio, bio mi je simpatičan. Onda mu je Neven Barač dao pare pa je u Nacionalu objavljivao tekstove na 15 stranica o meni. To mi je normalno. Da, stvarno! Imao je svoju interesnu sferu, što sam potpuno razumio. Odrađivao je dio posla koji je trebao. Kad je izbila afera, oni su to nastavili pratiti po inerciji, ali u poslu je to normalno. O meni je pisao i Denis Kuljiš, bio je veoma talentiran. Dao je značajan doprinos i Nacionalu i Globusu, na kraju su ga oba tjednika otjerala. Znao je pisati protiv mene, a ja sam mu ipak dao posao savjetnika u Slobodnoj Dalmaciji.”
Nema efekta
Smatra da je veliku ulogu u njegovu sustavnom uništavanju imao i Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, kojeg povezuje i s nizom naknadnih, za hrvatsku povijest izuzetno značajnih događaja. “Ivan Jarnjak bio je šef policije kada su se na sastanku 1998. Šarinić i Tuđman dogovorili da se krene u moje uništavanje. No njegova je uloga i na drugim mjestima zanimljiva. Bio je jako prisutan u priči kada smo Pavić, Grubišić i ja dali ponudu za Radio 101. Pomogao je oko onog poznatog skupa za Stojedinicu na Trgu bana Jelačića jer se vidio kao Tuđmanov nasljednik. Meni je Stojedinica bila povijesno bitna, ja sam s njima 1989. imao disko na Velesajmu, poznavao sam tu strukturu puno prije ostalih. Na kraju je politika pomogla da ga preko Ivana Jurića Kaćunića prije dvije godine dobije ekipa iz Plaze. O tome sam pisao premijeru Plenkoviću, za kojeg mislim da dosta toga dobro radi u ovim turbulentnim europskim vremenima. Svijet se mijenja, Plenković razumije te procese. Elokventan je, dobro radi, Hrvatska puno povlači iz EU-a i od tog se novca najviše živi. Habijanu i Plenkoviću pisao sam iz ljudskih i domoljubnih pobuda, htio sam da znaju moju situaciju te da skrenem pažnju na ozbiljnu prijetnju organiziranog kriminala hrvatskoj državi, no nije bilo nikakvih efekata. Zasad Plenković nije pokazao da ima hrabrosti, odlučnosti i političke čvrstine obračunati se s organiziranim kriminalom”, navodi Miroslav Kutle.
Kriminal u gospodarstvu tema je o kojoj bi mogao unedogled. Pritom Hrvatska, kaže, može povratiti desetke milijardi eura od tehnomenadžerske grupe čiji su članovi, kaže, općepoznati, “od Mladena Vedriša do Nikice Valentića, Franje Gregurića, Željka Rohatinskog, pa i Slavka Linića“, a uništavali su hrvatske banke.
“Kada bismo samo otvorili slučaj o tome tko je preko noći uništio 19 regionalnih hrvatskih banaka, napravili bismo puno. Od Istarske banke do Vukovarske, Županjske, Dubrovačke, Riječke, Glumine banke… Te godine kad je propala, Dubrovačka banka trebala je ostvariti još milijardu maraka nove devizne štednje! Tehnomenadžeri su je uništili jer nisu imali kontrolu nad njom i ostalim bankama. Kako smo dopustili da se za pet-šest milijardi eura prodaju banke u koje je, samo u sanaciju, uloženo 60 – 70 milijardi? Kako smo prodali 66 posto financijskog tržišta, INA-u, Telekom…? Te se sve stvari nisu slučajno dogodile, pojedinci su se naplatili. Sve to što se događalo devedesetih danas se vidi u stanju u državi. Opstala je donekle jedino Hrvatska poštanska banka, u čijem sam osnivanju i ja sudjelovao, imao sam dvadesetak posto, smatrajući da mora postojati jedna jaka hrvatska banka koja ima mrežu po cijeloj državi. Natjerali su me da se povučem jer su htjeli istjerati privatni kapital, pristao sam, a oni su me isplatili u dionicama Istarske banke, koju su onda uništili”, priča Kutle.
Razni interesi
Tada je u novinama u kojima je Kutle bio suvlasnik Davor Butković objavio, govori nam bivši tajkun, tekst o banci koji je bio štetan za nju. “Kasnije mi je Pavić rekao kako je to u novine stavio izravno bivši američki veleposlanik Montgomery. Toliko o tome, tu su se prepletali razni interesi. Ja sam se maknuo iz politike, htio sam se baviti samo gospodarstvom, mediji su bili sredstvo da se pomogne državi u nastanku, ali zanimao me biznis, razvoj ekonomije. Kad gledate sve moje akvizicije, u Dalmaciji je bilo pet i pol tisuća zaposlenih, pola ukupno zaposlenih. Uzimao sam i firme koje nisu bile profitabilne, htio čuvati radna mjesta. Politika mi je to vratila s 25 kaznenih progona i vjerojatno najduljim pritvorom u povijesti Hrvatske, a na kraju su dopustili da to što sam stvarao otme podzemlje. Za to vrijeme narodu daju ‘kruha i igara’, sukobe oko Thompsona i druge stvari koje uništavaju duh zajedništva. To je žalosno“, ističe.
U aferi “Grupo 2” posebna je pozornost bila na stvaranju takozvanog radijskog kartela, sustava za koji Kutle kaže kako je i danas izuzetno moćan i lukrativan biznis, kao i da carstvo koje je gradio danas zaokuplja dvije trećine hrvatskog radijskog etera. Kutle tvrdi da mu je taj biznis otet kada je otišao u BiH kako bi izbjegao zatvor, pa kaže kako ga namjerava povratiti.
“Cijeli radijski sustav gradili smo od početka, mojim novcem. Po tadašnjim zakonima jedna je osoba mogla imati ograničen udio u radijima, zato sam okupio elitu. Jedan od suvlasnika bio je pokojni Zdenko Runjić, pa Neno Ninčević, Zvonko Špišić… Poznavao sam sve s estrade, okupili smo se i osmislili koncept tih radija koji su i danas najslušaniji. Osnovali smo i Media servis, otkupili hrpu radijskih postaja. Jurja Hrvačića zaposlio sam 1996. ili 1997. Naime, RVG ga je otpustio, hodao je po gradu onako izgubljen, rekao sam mu da dođe raditi za mene. Godinama je bio moj zaposlenik, a kad sam završio u zatvoru, sve je uzurpirao, prisvojio. Nije on imao neku posebnu ulogu, bio je nekakav izvršni direktor, ali daleko od toga da je njegovo znanje stvaralo te radijske postaje, kao što se vjeruje. Odradio je neke poslove. Dok sam bio u pritvoru, sklapao je razne neprincipijelne dogovore. To je dugo trajalo, a onda smo te odnose iznivelirali. Od njega sam uspio ponovno preuzeti radijski posao, ali mi je u nasljeđe ostavio specifičnog lika, Ivana Jurića Kaćunića. Oslonio sam se na njega jer sam se na nekoga morao osloniti, tad sam već bio u BiH. Sastajali smo se svaki tjedan po cijeloj Bosni, komunicirali smo mailovima, a onda se okrenuo protiv mene”, kaže Kutle koji tu počinje genezu svojeg sukoba s Petrom Pripuzom, osnivačem CIOS grupe.
Jedini slučaj
Prije nekoliko godina u javnom je istupu optužio Pripuza da je dio organiziranog kriminala te da stoji iza niza neriješenih kaznenih djela. Poduzetnik Pripuz na to je reagirao podnošenjem privatne kaznene prijave za klevetu, koja je u Hrvatskoj kazneno djelo. Kutle ističe da je to još jedan proces u kojem je pravosuđe pokazalo svoje lice.
“Mene u Hrvatskoj sada tuži Petar Pripuz, čija mi je skupina otela imovinu, radijski biznis, da sam mu klevetom narušio ugled. U izgnanstvu sam te mi je određen pritvor. To je valjda jedini slučaj u Hrvatskoj da sud po privatnoj tužbi donese odluku da se za klevetu sudi u odsutnosti i da se odredi istražni zatvor. Stjecajem okolnosti, tijekom boravka u pritvoru, upoznao sam dio ljudi iz organiziranog kriminala. Ranije su mi se ti ljudi prikazivali kao prijatelji, pa Zoran Pripuz i ja smo kumovi. Nakon što su se uključili u proces otimanja radijskog sustava, više mi se nitko nije javljao, nikada. Mole Boga da što dulje ostanem što dalje jer su svjesni da ću to uspjeti vratiti. Ja svoje udjele nikada nisam prodao niti su mi oni ikada išta za to platili, ništa slično, bila je to čista otimačina. Pokušao sam preko pisama premijeru utjecati na to da se država uključi u to, da se odnosi raščiste, ali očito zasad za to nema volje. Plenkoviću sam pisao i u vezi s ministricom kulture i medija Ninom Obuljen Koržinek, za koju pouzdano znam još iz vremena dok sam komunicirao s Jurićem Kaćunićem, da je s njime bliska i da mu je omogućila da postane vlasnik Radija 101, a kako je dio te organizacije i Jurić Kaćunić, ‘Plaza’ je postala vlasnik i tog radijskog subjekta. Još nema spremnosti da se to raščisti, ali to će se dogoditi. Sve sam to rekao, a onda me optuže za klevetu i odrede mi pritvor. Međutim, u tom će postupku mnoge stvari izaći na vidjelo i potvrditi sve što sam rekao. Nema takvog slučaja osim mog u europskoj sudskoj praksi. To je suđenje u odsutnosti. To će se riješiti. Oni znaju gdje sam i tko sam. Neće mi biti problem vratiti se u Zagreb, imam gdje stanovati”, govori Kutle.
Iako su mu pravosuđe i politika u fokusu, ukazujemo mu na to da je od kraja devedesetih, kada je počela procesna saga protiv njega, država imala četiri glavna državna odvjetnika, promijenili su se tužitelji, suci, USKOK, premijeri, ministri… Za Kutlu je to kontinuitet, a ne promjena, jer smatra da su se svi politički procesi protiv njega nastavili pod drugim tužiteljima.
Velika energija
“Ne vidim ja tu promjene. Proces je pokrenuo Radovan Ortynski, koji je tada bio glavni državni odvjetnik. Mislite li vi da je Mladen Bajić, koji je došao nakon njega, moralna osoba? Čovjek koji i danas bar dvaput mjesečno večera s mojim bivšim partnerima? Namještao je vještake, utjecao na izbor sudaca, mislite li da je njegova namjera bila odraditi posao po zakonu? Postojao je kontinuitet, kad se stvori percepcija, a stvorena je ciljano od interesnih skupina, dalje se ide po inerciji. Bila je potrebna velika energija da dođem do 15 oslobađajućih presuda”, zaključuje.
Iako je gorljiv, odaje dojam da se u Čapljini skrasio. Kaže kako mu je tih 40 kvadrata u prekrasnom hercegovačkom gradu na Neretvi sada dom pa nema prave nostalgije za zagrebačkim danima. Ističe kako nikada nije ni vodio raskošan život koji podrazumijeva skupa putovanja, noćne klubove, jahte ili zrakoplove. Strast mu je, dodaje, jedino povremeno zapaliti dobru, kvalitetnu cigaru.
“Nikada se nisam razmetao bogatstvom, pokazivao što imam. Nisam bio rastrošan. Ni u to vrijeme, zapravo, pogotovo u to vrijeme kada sam sve stvarao. Bio je rat, pa poraće, kriza, radio sam. Nisam izgradio ni vikendicu, evo ni danas je nemam. Živim normalno. Imam stan od 40 kvadrata, više mi ne treba, ništa mi ne nedostaje. Na Jadran odem, ali u Neum. Kada se naplati sve što se mogne naplatiti, imat ću dosta novca za sebe i moći ću opet pomagati drugima, ali ne žuri mi se. Sve će to doći na svoje. Ne fali mi ništa, imam sve. Ovdje u Hercegovini bavim se inovacijama, imao sam tvrtku Megagreen za proizvodnju zdrave hrane, koja više ne radi. Imao sam dvije farme, to me u jednoj fazi, kad sam tek došao u BiH, veselilo, ali prestao sam se time baviti. No ja i danas radim jer desetljećima živim od svoga rada, što mi nitko ne može osporiti. A gdje su svi ti milijuni koje sam navodno uzeo!? Vratimo se malo u vrijeme istrage protiv mene. Tada nije bilo računa, pa ni u švicarskim bankama, gdje nisu tražili neki moj novac. Pročešljali su sve i vidjeli da sam sve ulagao u ono što radim, nisam izvlačio novac. Da su našli bilo što nezakonito, osudili bi me na milijun godina robije. Dakle, danas jedan dio svog vremena trošim na raščišćavanje i pripremu za rješavanje starih, neriješenih sporova. Taj mi je dio mučan jer uvijek otvarate neke ljudske, ne materijalne, rane. Sređujem papire jer sam i sam pravnik, a imam i odvjetnike u Zagrebu, poput Milka Križanovića, koji mi pomažu da sve dođe na svoje. Drugi dio vremena ulažem u skupinu mladih ljudi iz cijele regije koji se bave inovacijama, podržavam ih, radimo neke dobre stvari, imat ćemo uspjeha”, kaže.
Nema gorčine
Ulazimo u četvrti sat razgovora, a nikako se oteti dojmu da Kutle cijelo vrijeme govori kako mu oduzeta imovina vrijedi koliko i proračuni nekih manjih država, no sve bez nervoze i gorčine. Što je, slažemo se, pomalo neobično za nekoga tko je nekada bio na vrhu, a sada mu je granica s Hrvatskom zid, i ako ga prijeđe, završit će iza rešetaka.
“I dalje imam vjeru u ljude, neopterećen sam, lijepo spavam, imam dobru energiju i zdrav sam. To ne može imati netko tko loše živi iznutra. Nemam negativu u sebi. Život je previše vrijedan da bih se zamarao s time. Ne osjećam neku nostalgiju za tim vremenima u Hrvatskoj. Doći ću u Zagreb, obići ustanove na kojima moram ostvariti svoja prava. Ako me netko poželi vidjeti i razgovarati sa mnom, popit ćemo kavu. Čapljinu sam izabrao zato što je ovdje jako lijepo, možda se, kada sve riješim u Zagrebu, vratim ovamo. Ali ostalo je iznenađujuće mnogo ljudi iz mog kruga s kojima komuniciram”, kaže Kutle koji tvrdi kako u Hrvatskoj od imovine ima samo kuću u kojoj je živio i prije 35 godina. Nema dionica, poslovnih udjela ni novca na računima u Hrvatskoj. Ima, opet spominje, dosta novca, ali u nenaplaćenoj, “otetoj” imovini i dugovima koje tek treba naplatiti.
Kada ne radi na svojim spisima, prati sve što se događa u Hrvatskoj. “Dolazili su mi iz hrvatskih tajnih službi, nudili zaštitu, imao sam osjećaj da misle da su blizu raščišćavanja organiziranog kriminala. Tada sam im rekao da se organizirani kriminal nigdje nije riješio bez političke odluke s najvišeg vrha. Svjestan sam svoje pozicije, ne pokušavam ovdje graditi velike poslove, nisu mi otvorena vrata banaka. Ali to me i ne zanima, radim nešto malo. Danas shvaćam da sam u cijeloj priči ispao nebitan, da su mi bez ispaljenog metka uzeli sve. Kad sam protiv Mateše i Škegre, zbog rasprodaje hrvatskog bankarskog sustava i uništenja Hrvatske, podnio kaznenu prijavu, tada je počela moja kalvarija. No, nazire se kraj”, poručuje Kutle iz Čapljine, brojeći posljednje mjesece do povratka u Hrvatsku.
Ne čujem se s Pašalićem
Više puta tijekom razgovora pokušavali smo se vratiti na priču o Pašaliću jer je uvriježeno mišljenje da je Kutle baš njegov igrač. On kaže kako je u tim pričama malo istine, a napominje i da je Pašalić jedan od mnogih koji su ga zaboravili kada je oslabjela njegova moć.
“Ne čujem se s njime. Prihvaćam da su me svi ti ljudi s kojima sam bio dobar zaboravili. Shvatio sam da stvari koje ne mogu promijeniti, a to je ljudska narav, moram prihvatiti. Čvrst sam, cijelog života radim na sebi kako bih opstao. Pogledajte samo medijsku scenu tog vremena, kako je svaki moj proces bio bombastično praćen, milijuni tekstova protiv mene. A kad je došla prva, pa druga, pa petnaesta oslobađajuća presuda – nikomu ništa. Istina će doći na vidjelo, mora doći, sve uvijek dođe na svoje. Vrijeme će pokazati, već su sada sudovi pokazali da je to bila volja politike, da su procesi bili namješteni i tako vođeni”, kaže Kutle.
Prišivali su mu etiketu udbaša, a to je bio način da te Udba ocrni
Miroslav Kutle kaže kako mu je od početka san bio pomoći Hrvatskoj svojim znanjem i poduzetničkim iskustvom. Zbog toga je 1990. bio jedan od ključnih ljudi HDZ-a koji su otišli u Kanadu tražiti pomoć od bogate dijaspore za stvaranje države iz temelja. Onamo je otišao s Ćirom Grubišićem. Iz tog vremena seže Kutlino poznanstvo s jednim od nekoć najmoćnijih Hercegovaca, Tuđmanovim ministrom obrane Gojkom Šuškom.
“Iz istog smo podneblja, a upoznao sam ga kad smo pripremali dijasporu za prvu skupštinu HDZ-a 1990. Otišao sam u Kanadu, u kojoj je Gojko tada živio, u Ottawi. Emigrirao je iz Jugoslavije kada su ga iz gimnazije izbacili zbog nacionalizma. Prišivali su mu etiketu udbaša, to je bio najbolji način da te Udba ocrni. Sve su te priče neutemeljene. Šušak i ja ondje smo, u Kanadi, zajedno radili na uspostavi stranke i države. Obilazili smo elitu dijaspore, bili kod fra Ljube Krasića… Pripremali smo ih na činjenicu da će Tuđman kao jugoslavenski general biti novi hrvatski čelnik. Dijaspora nam je tada dala ogromnu podršku u stvaranju stranke”, prisjeća se.
Ističe kako je upravo zbog takvih prijepora, i danas prisutnih u medijskom prostoru, tko je udbaš, tko KOS-ovac i slično, još devedesetih vjerovao kako je najpametnije otvoriti sve dosjee bivše države. No nije naišao na podršku političkog vrha, naročito predsjednika Tuđmana. “Bio sam među onima koji su se zalagali da se otvore svi dosjei iz bivše države, da se vidi tko je što radio. Tuđman je bio a priori protiv toga. Predlagao sam da se dosjei otvore kako bi se vidjelo tko je radio častan posao, na primjer, bio policajac, a tko je bio ‘unajmljeno uho’. Smatrao sam da takvima nije mjesto na političkim funkcijama. Tuđman to nije htio, danas s vremenske distance razumijem zašto, osulo bi se puno ljudi iz vrha tadašnje politike”, kaže.
Zdravkovim neprijateljima odgovara da ga povežu sa mnom
Smije se kada mu govorimo da Zagrebom kruži priča kako ga u pokušajima povrata imovine iz sjene financira bivši gazda hrvatskog nogometa, još jedan od onih koji su od zatvorske kazne pobjegli u Hercegovinu, Zdravko Mamić. Priča kaže kako u tom “poslu” ima logističku podršku čuvenog udbaškog šefa Stanka Čolaka, te da koriste usluge Vlade Brkića.
“Suludo je mene povezivati s tim krugovima Udbe i KOS-a. Tehnički znam tko je Stanko Čolak, moćan udbaš o kojem vi novinari znate više od mene, tako da ne znam ni što reći o tome. Što se Mamića tiče, svatko tko ga poznaje zna da Zdravko nikome ne bi davao pare. Njega sam sreo nekoliko puta ovdje u Hercegovini i to je sve. Zdravko ima svoje neprijatelje, njima odgovara da ga povežu sa mnom. Zdravko je osebujan karakter, ali s njime nikada nisam otišao ni na večeru, čak se i ne čujemo. Mi smo vrlo različiti, nemamo se razloga družiti. Znam cijeli njegov put, no nismo isto društvo i nemamo nikakve interese koji bi se ovdje isprepleli, a pogotovo da me financira. Kad je riječ o staroj Udbi, nikada nisam bio ni u partiji ni u Udbi, nisam promijenio stav zbog okolnosti. A kad me pitate za Vladu Brkića, istina je da mi je prijatelj, on je jako inteligentan čovjek”, govori Kutle.
Dionom i danas vlada srpski lobi
Nakon što smo preuzeli Dionu, ušao sam u proizvodnju kroz Mirnu i nekoliko mljekara, a u preradu kroz neke subjekte u Splitu. Bio je to nekakav logični rast. Slavijom je u Jugoslaviji vladao srpski lobi koji i danas vlada Dionom, svima je poznato na koji je način Georg Gavrilović to oteo. Diona je bila problematična zato što se smatralo, zbog generalnog direktora Pere Ivanovića, da je to srpska imovina. No, u moje vrijeme to je bio najveći maloprodajni lanac.
Otvorili smo prve velike centre u Hrvatskoj. Povećavali smo broj dućana, kupili PPK Karlovac, otvarali trgovačke kuće u Splitu – hvali se Kutle pa ističe kako je, kada su njega otjerali iz Dione uz kaznenu prijavu za izvlačenje 120 milijuna kuna iz firme, taj trgovački lanac “bez kune predan Georgu Gavriloviću”, u čemu je navodno posredovao bivši SDP-ov ministar financija Slavko Linić.
