Objavljujemo drugi dio analize našeg stručnog suradnika, politologa Bruna Rukavine, o zanimljivoj temi neutralnosti, poglavito u kontekstu aktualnih globalnih geopolitičkih poremećaja i promjena. Prvi dio možete pogledati na poveznici ovdje ili pred kraj teksta.
Nakon definiranja neutralnosti zanimljivo je za promišljati i o potencijalnoj neutralnosti Ukrajine u nekom paralelnom svemiru gdje je implementiran Minsk sporazum i gdje su pošteđeni milijuni života jer im je (po realizmu – konzervativizam u međunarodnim odnosima) sigurnost u tom scenariju bila važnija od liberalne slobode.
„Sporazum iz Minska Ukrajini možda nije mogao omogućiti euroatlantsku budućnost, ali jest mirnu, stabilnu i potencijalno prosperitetnu budućnost kroz neutralizaciju i interesnu suradnju vanjskopolitičkim balansiranjem između Zapada (euroatlantskih institucija) i Rusije (ugledavajući se na balansirajuću vanjsku politiku Dubrovačke Republike i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije)“ (Rukavina, 2024: 23).
Za vrijeme hladnog rata u jugoistočnoj Europi je stvorena geopolitička formula 2+2+2 koja je dovela do mirne koegzistencije između država (i dva svjetska bloka), a koja se odnosi na 2 države koje su bile nesvrstane/neutralne (Jugoslavija i Albanija), 2 su bile u NATO savezu (Grčka i Turska) te su 2 bile u Varšavskom Ugovoru (Rumunjska i Bugarska). Navedeno predstavlja balans ili ravnotežu snaga u jugoistočnoj Europi zbog čega je hladni rat predstavljao stabilno razdoblje u ovom djelu Europe sve do njegovog kraja.
Da je Ukrajina implementirala Minsk sporazum i postala neutralna država koja je odustala od članstva NATO saveza (ali da joj se omogućila velika podrška i potpora EU, protiv koje se Rusija nije toliko zalagala kao protiv NATO-a, kroz EU investicijske fondove i inkrementalnu demokratizaciju, umjesto revolucionarnih aktivnosti koje smo svjedočili na Euromajdanu) otvorila bi se mogućnost stvaranja šireg saveza neutralnih država u Europi po novoj geopolitičkoj formuli 2+2+2+3, odnosno2 neutralne države u središnjoj Europi (Austrija i Švicarska), 2 neutralne države na sjeveru Europe (Švedska i Finska), 2 neutralne države u jugoistočnoj Europi (Srbija i BiH) te3 države u istočnoj Europi (Ukrajina, Gruzija i Moldavija). Ovaj prsten neutralnih država Europe omogućio bi realpolitičku ravnotežu kojoj se konstantno težilo u realpolitičkim međunarodnim odnosima do kraja hladnog rata i prevlasti liberalne paradigme po kojoj nam nije bitna ravnoteža (balans) snaga nego omogućiti državama slobodu djelovanja i izbora bez odgovornosti jer tko god ispali prvi metak on je automatizmom po kolektivnoj sigurnosti etiketiran kao „agresor“ ne gledajući i ne obazirući se na kontekst ispaljivanja tog metka jer liberalizam dekontekstualizira sve što se suprotstavlja liberalnom shvaćanju slobode i generalizira svijet na dihotomiju „crno-bijelo“ („žrtva-agresor“) odbijajući prihvatiti realnost bezbroj nijansi sive boje međuljudskih (i međudržavnih) odnosa i neovisno o ratnim i nuklearnim apokaliptičnim opasnostima prema kojemu bi to liberalno slobodno djelovanje vodilo. Liberalima je očigledno lakše gledati svijet u post-apokaliptičnoj nuklearnoj zimi nego prihvatiti da neke države za uspostavu realpolitičke ravnoteže snaga i globalni oblik međunarodne sigurnosti budu neutralne.
Novi liberalni čovjek financijskih kalkulacija i opijen idejom slobode nakon hladnog rata, homo economicu i/ili homo liberalis, ne uviđa mogućnost sukoba jer je sukob iracionalan, što liberalizam odbacuje i smatra da su ljudi vođeni harmonijom i racionalnim (ekonomsko-financijskim) zaključivanjem, a ne da su nesavršena bića utemeljena na težnji za dominacijom i vođeni emocijama kao što su mržnja, zavist, ljubav, strah i slično (na što upozoravaju realisti – konzervativci međunarodnih odnosa). I ovdje se pokazuje još jedan paradoks i licemjerje liberala kad se samo-karakteriziraju kao racionalni akteri, a ustvari su izuzetno iracionalni, nepragmatični i hiper-emocionalni kad su u pitanju njihove vrijednosti i pogledi na svijet koje će braniti čak i do ruba nuklearne eskalacije.
Odbijanje implementacije Minsk sporazuma je jasno utjelovljenje liberalizma kao dominantne teorije međunarodnih odnosa u kojoj nema mjesta za neutralnost i koja je vidljiva i u borbi Ukrajine da bude dio slobodnog liberalnog demokratskog svijeta, neovisno o razini vlastitog, europskog, a i potencijalnog (nuklearnog) svjetskog uništenja. Sve je u liberalnoj slobodi, ništa izvan liberalne slobode, dok živimo u snovima, a kad se probudimo dočeka nas surova stvarnost realizma, neovisno koliko želimo ponovno zaspati u liberalne snove zato se u znanstvenoj politološkoj literaturi liberalizam još naziva idealizam i utopizam. Tko želi živjeti u utopizmu ima na to pravo, međutim svakako treba pripaziti na proces koji se vrlo često događa kad su u pitanju utopije, a to je njihova transformacija u distopiju zbog čega možda godinama diljem liberalnog demokratskog svijeta jačaju desne populističke političke opcije jer je došlo do radikalizacije i totalitarizacije liberalizma i njegove slobode u distopijski ateistički antropocentrizam (Rukavina i Pavlić, 2025: 111-115) i uništavanje čovjeka kroz totalitarnu slobodu čovjeka, odnosno želi se osloboditi čovjeka od samog čovjeka i stvoriti novo transhumanističko nečovječno biće, što je zanimljiva tema za posebno istraživanje.
Važno je naglasiti kako u međunarodnim odnosima, ali i u svakodnevnom životu sloboda kao vrijednost ne dolazi samostalno. Sloboda je uvijek jedna strana medalje, a druga strana je odgovornost, jer se težnja za slobodom ne događa u nekom izvan kontekstualnom vakuumu, nego u kontekstualnom svijetu međunarodnih odnosa utemeljenih na različitim interesima. Kako pojedinac, tako i država ima pravo djelovati po svojoj slobodnoj volji. Međutim, utopistički je i krajnje iluzorno za očekivati da će ostali akteri međunarodnih odnosa samo gledati određeno slobodno djelovanje bilo kojeg aktera bez da na njega odgovore. Nijedan akter međunarodnih odnosa ne može se promatrati kao samostalan i odvojen od drugih aktera, nego je riječ o međupovezanosti svih aktera i njihovih interesa, čak i onda kad su oni suprotstavljeni. Drugim riječima, Ukrajina, kao i bilo koja druga država, imala je i još uvijek ima slobodu djelovati kako želi, ali isto tako na tom putu slobode uvijek mora biti svjesna odgovornosti (eng. responsibility), odnosno odgovora (eng. response) drugih aktera (poput Rusije) na njeno slobodno djelovanje (Rukavina, 2024: 64). Osim toga, ako su države slobodne, zašto onda ne mogu slobodno biti neutralne, osim ako ta sloboda nije u okvirima i paradigmama liberalizma i njegovog tipa „slobode“ nakon hladnog rata.
Pitanje neutralnosti država u 21. stoljeću, osobito u kontekstu širenja NATO saveza (ili po liberalnom gledištu –„slobodnom odabiru država da se uključe u vojni savez kolektivne sigurnosti razvijenih liberalnih demokracija“) i sukoba poput onoga u Ukrajini (ili po liberalnom gledištu kroz kolektivnu sigurnost-„čina otvorene agresije i invazije na Ukrajinu“), dovodi nas do uvida u složene odnose između velikih sila, vojno-strateških kalkulacija i promjenjivog geopolitičkog konteksta. Neutralnost se danas često ne ukida formalno, već erodira funkcionalno kroz vojne vježbe, suradnju, infrastrukturne (logističke) integracije i političko-normativne pritiske na države koje provode politike neutralnosti. U tom kontekstu, neki međunarodni akteri (posebno vojni savezi i velike sile) djeluju kao faktori koji posredno ili izravno potkopavaju tradicionalni koncept neutralnosti. Primjerice NATO savez formalno poštuje neutralnost Austrije, Švicarske ili Irske. Međutim, mogu li one ostati neutralne ako provode vojne vježbe ili kad imaju partnerske odnose s NATO savezom (program Partnerstvo za mir u kojem je svojevremeno bila čak i Rusija)? Stoga NATO savez ne mora formalno proširiti članstvo na neutralne države da bi postigao vojno-strateški utjecaj — dovoljno je osigurati logistički pristup i političku podršku neutralnih država.
Zato je u današnjem europskom kontekstu izrazito zanimljiva Austrija, koja je članica Europske unije, ali ne i NATO saveza i u kojoj se počelo govoriti o potencijalnom ulasku u NATO savez. Austrijski geopolitički položaj u „srcu Europe“ izrazito je važan kao logistički pravac između 6 država NATO saveza – Njemačka, Italija, Češka, Slovačka, Slovenija i Mađarska. Austrija ima visoko razvijenu prometnu logističku infrastrukturu (željezničku i cestovnu), a upravo se u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba pokazalo da logistika igra ključnu stratešku dimenziju u sukobu- učinkovitost opskrbe, održavanje linija, premještanje opreme i koordinacija savezničkih snaga ovise o brzini i sigurnosti transportnih pravaca). Također je u Austriji konstantno na snazi obvezna vojna obuka. Stoga je Austrija potencijalan idealan kandidat za NATO članstvo, poslije Finske i Švedske, što s druge strane nosi dodatne izazove, ali i posljedice, primjerice diplomatske jer je desetljećima Beč bio poznat kao diplomatsko središte koristeći se upravo austrijskom neutralnošću za balansiranje između velikih sila, ali ostajući u realnoj integriranosti Europske unije. Na ove izazove neutralnosti Austrije upozorili su Dmitrij Medvedev, ali i austrijski političari, poput bivše ministrice vanjskih poslova Karin Kneissl (Šoštarić, 2025).
Danas neutralne države inkrementalno postaju neformalni dio sigurnosnih kolektivnih sustava, iako pravno ostaju izvan vojnih saveza. Riječ je o svojevrsnoj pseudo-neutralnosti ili kvazi-neutralnosti 21. stoljeća. Time se koncept neutralnosti pretvara iz pravne norme u politički kompromis i stratešku nijansu, a ne u strogo definiranu neutralnu poziciju te neutralnost kao koncept u međunarodnim odnosima funkcionalno erodira pod liberalizmom i paradigmom kolektivne sigurnost.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kruta politika grube sile dovela do geopolitičke katastrofe
Umjesto zaključka – potencijalna neutralnost Hrvatske
Zanimljivo je razmatranje mogućnosti neutralnosti Republike Hrvatske (naglasak samo na razmatranju, nikako ne i zagovaranju budući da je ostanak dio euroatlantskih integracija u današnjim definiranim hrvatskim nacionalnim interesima). Neutralnost u suvremenim međunarodnim odnosima ne znači samo ne ulazak u vojne saveze, nego i potpuni strateški, diplomatski i sigurnosni zaokret, koji podrazumijeva visok stupanj institucionalne otpornosti, političku stabilnost te jasnu i vjerodostojnu vizionarsku vanjskopolitičku orijentaciju. U tom kontekstu, Hrvatska danas – kao članica NATO saveza i Europske unije – nije neutralna, niti se tako percipira u međunarodnim odnosima, no pitanje mogućnosti neutralnosti ostaje relevantno u hipotetskom kontekstu buduće kontingencije međunarodnih odnosa.
Prvotno, za bilo kakav vjerodostojan scenarij neutralnosti, Hrvatska bi trebala proći kroz duboku unutarnju transformaciju (koja je i danas svakako nužna). To podrazumijeva uspostavu meritokratskog sustava, u kojem bi upravljanje državom bilo temeljeno na znanju, sposobnostima i odgovornosti, a ne na klijentelizmu, stranačkom kadroviranju i osobnim partikularnim sebičnim lojalnostima (ponekad i stranim centrima moći). Nulta stopa tolerancije prema korupciji, nepotizmu i zloupotrebi institucija preduvjet je da neutralnost ne postane sinonim za nefunkcionalnost i izolaciju (ali i općenito danas za opstanak, preživljavanje i razvoj hrvatske ljudske zajednice nužni su navedeni reformski pravci). Neutralna država mora biti djelomično predvidiva (uvijek neutralna), stabilna i sposobna za samostalno oblikovanje i provedbu vanjske i sigurnosne politike. Povijesno gledano, ideja neutralnosti Hrvatske nije bila posebno prisutna, barem ne u pravnom i strateško-političkom smislu.
Za realnu provedbu neutralnosti Hrvatskoj bi trebale tri ključne pretpostavke: 1) visoka razina unutarnje političke koherentnosti prema neutralnosti, 2) sposobnost vođenja potpune samostalne/suverene obrambene i vanjske politike (kroz meritokraciju) te 3) široki međunarodni konsenzus neutralnosti Hrvatske i priznanje takvog statusa od međunarodne zajednice. Trenutačno, nijedan od tih uvjeta nije zadovoljen (a niti ga Hrvatska aktivno traži). Hrvatska se nalazi u snažno integriranom sigurnosnom okviru NATO saveza, koristi sigurnosni kišobran i infrastrukturu NATO saveza te participira u zajedničkim operacijama. Time je prostor za neutralnu poziciju Hrvatske ograničen i strukturno uvjetovan, ali i u mnogočemu i nepoželjan.
Međutim, nije isključeno da će se u budućnosti promijeniti kontekst, što je svojevrsna datost jer sve teče, sve se mijenja te sve što je stvoreno ljudskim umom (antropološki softver) i ljudskom rukom (antropološki hardver) neminovno propada. U slučaju ozbiljne disfunkcionalnosti ili eventualnog kolapsa euroatlantskih integracija/institucija (što je jedan od scenarija koji se često izrađuju i analiziraju na različitim međunarodnim politološkim i sigurnosnim ljetnim školama, sveučilišnim studijama, istraživačkim centrima i trustovima mozgova) mogla bi se potencijalno otvoriti mogućnost novog promišljanja sigurnosno neutralnog identiteta Hrvatske.
Što je neutralnost u međunarodnim odnosima i kako biti neutralan? (1. dio)
U tom hipotetskom scenariju buduće kontingencije, neutralnost ne bi bila slabost, nego obrambeni mehanizam preživljavanja Hrvatske kao mediteranske, srednjoeuropske i jugoistočno-europske države, ali samo ako bude poduprta snažnim meritokratski utemeljenim državnim institucijama, funkcionalnim konkurentnim (i inovativnim) gospodarstvom (s mnogobrojnim malim i srednjim poduzetnicima izvan turističkog sektora), pozitivnim demografskim trendovima, visokom razinom društvene otpornosti, političke odgovornosti (s unutarnjom političkom koherentnosti prema vanjskopolitičkim pitanjima) i jasne vizije neutralne Hrvatske s definiranim nacionalnim interesima (preživljavanja) u tom novom budućem kontekstualnom scenariju anarhičnih međunarodnih odnosa.
Literatura:
Grlić Radman, G. (2009) Neutralnost i nova europska sigurnost. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička Knjiga.
Höller, L. (2025) Austria Is Torn Over Age‑Old Question of Neutrality and NATO, Defense News. 31 July.https://www.defensenews.com/global/europe/2025/07/31/austria-is-torn-over-age-old-question-of-neutrality-and-nato/ (Pristupljeno 5.8.2025.)
Кривов С., Толкачёв В. (2019) Нейтралитет: интеграционные процессы в Европе. Современная Европа5: 100–109. http://www.sov-europe.ru/images/pdf/2019/5-2019/10.pdf (Pristupljeno 5.8.2025.)
Rubin, A.P. (1988) The Concept of Neutrality in International Law.Denver Journal of International Law & Policy16(2): 221–239. https://digitalcommons.du.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1944&context=djilp(Pristupljeno 5.8.2025.)
Rukavina, B. (2024) Vanjskapolitika Ruske Federacijeisukob u istočnojUkrajini (2014.-2022.). Završnispecijalistički rad, Fakultetpolitičkihznanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 5.8.2025.)
Rukavina, B. (2025) Kako postati mala sila: Vanjskopolitičko-diplomatskestrategijemalihdržava. Geopolitika.News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/bruno-rukavina-kako-postati-mala-sila-vanjskopoliticko-diplomatske-strategije-malih-drzava/(Pristupljeno: 5.8.2025.)
Rukavina, B., Pavlić, R. (2025) The Impact and Influence of Four Agents of Atheistic Anthropocentrism on Society and the Environment, in the Light of Laudato Si’. Diacovensia:teološkiprilozi 33(1): 111-130.
Šoštarić, T. (2025) Prvi Putinovjastrebnanišanuzeonovumetu u srcu Europe: Samo se usuditeipomislitina NATO, znatešto vas čeka. Jutarnji list. Dostupno: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/prvi-putinov-jastreb-na-nisan-uzeo-novu-metu-u-srcu-europe-samo-se-usudite-i-pomisliti-na-nato-znate-sto-vas-ceka-15617144(Pristupljeno: 31.8.2025.)
Upcher, J. (ed.) (2015) Neutrality in Contemporary International Law. Oxford: Oxford University Press.
