Prošlo je 17 godina od kobnog 30. kolovoza 2007. godine, kada je gašenje požara na otoku Kornat postalo najveća tragedija u povijesti hrvatskog vatrogastva u kojoj je smrtno stradalo 12 vatrogasaca. Šestorica vatrogasaca preminula su odmah na mjestu nesreće, Gabrijel Skočić (20) iz Vodica, Marko Stančić (17) iz Šibenika, Hrvoje Strikoman (19) iz Vodica, Dino Klarić (33) iz Šibenika, Ivan Marinović (33) iz Grebaštice, Ivica Crvelin (42) iz Tisnog, a za ostale nastradale organizirao se prihvat u Općoj bolnici Zadar.
Vijesti i fotografije prevoženja stradalih vatrogasaca te večeri potresle su cijelu javnost, a informacije narednih dana bile su sve tragičnije jer je od sedam vatrogasaca njih šestero preminulo u bolnici, Tomislav Crvelin (23), Josip Lučić (19) i Ante Crvelin (23) iz Tisnog, Ante Juričev Mikulin (22), Karlo Ševerdija (17) iz Vodica i Marinko Knežević (52) iz Boraje.
Jedini koji je preživio ovu tragediju je Frane Lučić, koji i danas nosi teške posljedice zbog zadobivenih opeklina.
Rupe u sjećanju
Dr. Edi Karuc, voditelj Jedinice intenzivnog liječenja Opće bolnice Zadar, sudjelovao je u prihvatu i obradi pacijenata u zadarskoj bolnici i, premda napominje da o ovom nesretnom događaju, kao i o svemu drugome, svatko ima svoju istinu, ispričao je za Zadarski.hr svoje sjećanje i doživljaj ove tragedije.
Naime, nedugo prije toga postao je voditelj JIL-a, kao liječnik doživljavao je svakakve situacije i zastrašujuće prizore, ali…
– Ja jesam bio u ratu, u 112. brigadi, prošao sam sva ratna stradavanja, u ovome poslu čovjek se zaista svega nagleda, od teško ozlijeđene male djece do najstarijih, mrtvih, ubijenih… No, moj je mehanizam takav da se posvetim situaciji, a kad to riješimo, nakon sat-dva, brišem doživljeno iz glave, moram tako, inače bih poludio.
Ali, ovo je ipak bio događaj na kakav nismo bili spremni, bilo je strašno, za mene jako ružno iskustvo, započinje dr. Karuc i dodaje da baš zbog pokušavanja da potisne nemili događaj, kao i zbog odmaka vremena, ima rupe u sjećanju.
Ipak, sjeća se da je bila ljetna večer i da je bio na druženju kod prijatelja kad ga je nazvao dr. Dario Nakić, tadašnji zamjenik ravnatelja, dr. Vrančića, te ga pitao je li čuo što se dogodilo, da su vatrogasci stradali i da ih dovoze kod nas u bolnicu.
– Odmah sam došao, već je tu bila gužvica, sjećam se da su na ovom kauču, u ovoj sobi u JIL-u gdje razgovaramo, sjedili pokojni dr. Vanjak, šef kirurgije, te Željko Šoša, zapovjednik JVP-a Grada Zadra. Dr. Vanjak je raspravljao s nekim razgovarajući na mobitel.
Uglavnom, smišljali smo kako prebaciti ljude i sve organizirati. U takvim je situacijama uvijek puno poluinformacija, bez obzira na modernu tehnologiju i mogućnosti komunikacije, tako sam načuo da je bolnica u Splitu popunjena, pa da ih ne mogu primiti, stoga su dolazili k nama.
Zašto su ih doveli u Zadar, sa sigurnošću ne mogu znati, priča nam dr. Karuc i nastavlja o koracima koji su uslijedili kako bi unesrećenima mogli pružiti sve što je u njihovoj moći.
Ispečena koža
S obzirom na to da su imali informaciju da stiže velik broj opečenih vatrogasaca, najprije su premještali pacijente koji su već bili u JIL-u, a dr. Karuc posvetio se organizaciji budući da su imali tek dvoje dežurnih što je naravno bilo nedovoljno.
– Zvao sam sve svoje ljude koji su blizu i koji mogu odmah doći, uspjeli smo sve organizirati u pola sata, sat najviše. Svaki je tim, koji se sastojao od liječnika, sestre i anesteziološkog tehničara, vodio brigu o jednom vatrogascu. Pristizali su, pamtim da su bili pri svijesti.
Razgovarali su s nama, doduše ne svi, ali jedan kojeg sam preuzeo znao je i svoje ime i prezime, ma sve je znao, suvislo mi je odgovarao. Svih ovih 17 godina mene proganja što ga nisam pitao što se dogodilo! Iako to nije naša praksa, mi smo tu da pomognemo, a kasnije se razrješava što je i kako bilo, s ljudske strane mi je to uvijek u glavi.
Više pogledajte ovdje
Moja reakcija na članak je…
