Potresno svjedočanstvo o posljednjim trenucima života fra Slavka Barbarića, velikog i autentičnog svjedoka Međugorja, koje je ispričao tada mladi liječnik, a danas sretni svećenik Erich Kuen.
“Prošao sam dug put do Boga, tražio sam smisao života. Bio sam prebolestan, bio sam i u Moonovoj sekti i među Jehovinim svjedocima. Jednog jutra, bio je kraj lipnja 1988., dogodilo se da sam pogledao kroz prozor u Innsbrucku i vidio ulice pune ljudi, ali nisam znao zašto. Krenuo sam cestom da to saznam i otkrio sam da u posjet dolazi papa Ivan Pavao II., koji će proći tik uz moju kuću. Tada sam odlučio sudjelovati na svetoj misi koju je on slavio. Tijekom koje je međutim započela duhovna borba.
Mučilo me pitanje: „Je li Isus stvarno prisutan u Euharistiji ili je to samo kruh. U tom sam trenutku odlučio: “Da, to je Isus!”. Od tada više nikada nisam propustio nedjeljnu misu. I osjetio sam veliku radost.
Put na Križevac
Tada se u mom srcu rodila želja da odem u Međugorje, a to se dogodilo upravo trideseti dan u kojem sam izmolio molitvu da se posvetim Gospi. I posvetio sam se u crkvi, u trenutku ukazanja. To se dogodilo dok je bio rat, bilo je to 1993. godine i bilo je to za vrijeme Omladinskog festivala.
“U međuvremenu sam postao liječnik, a nakon nekog vremena otišao sam na neko vrijeme u Međugorje, u Zajednicu Blaženstava. Bio je 24. studenoga 2000., koji je padao u petak. Padala je kiša. Vrijeme je bilo jako loše. Pitao sam se da li da idem i prođem križni pu na Križecu, jer kada pada kiša, jako je sklisko i nije lako ići gore, konačno sam se u sebi prelomio i rekao: “Idem gore”.
‘Svima ću govoriti što sam vidio!’ Svećenik iz SAD-a u Međugorju vidio nešto veličanstveno
Otac Slavko mu umire na rukama
Tada nisam zno, odnosno nisam ni razmišljao o svom pozivu, razmišljao sam o braku, stvaranju obitelji.
Pater Slavko bio je nekoliko postaja ispred mene s dvadesetak ljudi iz župe. I kad sam se našao na trinaestoj stanici, ljudi su trčali. Mislio sam da su ljudi poludjeli jer je opasno, sklisko. Tada sam vidio da pater Slavko leži na kamenu. Prišao sam bliže, pogledao i vidio da ga srce boli i da umire. Pokušali smo ga reanimirati, ali bezuspješno.
Posljednji trenuci života patera Slavka
Tada sam povikao narodu: “Molite, molite: pater Slavko umire!” U tom trenutku kiša je prestala, prestala je padati: to se dogodilo između trinaeste i četrnaeste postaje. Odatle se vidi crkva, bila je obasjana suncem i vidjela se mala duga. Oblaci su bili u položaju da ih sunce obasjava odozgo. U tom sam trenutku znao da je pater Slavko na nebu.
U njegovoj franjevačkoj kapuljači vidio sam šipak koji je zatim nestao. Poslije smo uzeli patra Slavka da ga spustimo. Bilo je jako teško jer je bilo sklisko. Tom sam prilikom molio: “Oče Slavko, sad si na nebu: daj mi dio svoga duha, učini me dijelom svoga duha”.
Čudo koje je potreslo sve: Silviju nosili na Podbrdo, vratila se sama: ‘Ja hodam’
Osjetio sam da je već u raju
Dok smo ga nosili, pošto je već bio mrtav, ruke su mu išle lijevo-desno. Jednom me rukom dotaknuo po stražnjem ramenu, ne baš po ramenu, već po leđima. Dao sam si to objašnjenje, kao da mi pater Slavko govori: “Ja sam prošao svoj križni put, sad počinje tvoj.”
Onda sam sišao, otišao sam u crkvu, jer mi je trebao mir. Više od sat vremena sam plakao ne znajući zašto. I tada sa donio odluku: “Bit ću svećenik!”.
Ušao sam u samostan u Austriji, postao sam svećenik, a nema ništa ljepše na svijetu nego biti svećenik. Svećenik može dati Bogu: tko to može učiniti? Želim zahvaliti Gospi, želim zahvaliti pateru Slavku, ali prije svega našem Ocu nebeskom.”
‘Vidioci u Međugorju govore istinu!’ Znate li što su vidjeli liječnici koji su ispitivali vidioce? Jedan postao svećenik
