Andrej Plenković sa svojom ministarskom svitom glasno slavi ono čega bi se njegova vlast trebala stidjeti i od čega bi morala strepiti. Slavi masovni bojkot trgovina, pokrenut zbog vrtoglavih cijena hrane, koji je po odazivu građana uspio iznad svih očekivanja. Hrvatska je prošloga petka, bijesna zbog stalnih poskupljenja, odlučila ne kupovati. Promet je u odnosu na prethodni tjedan prepolovljen. Precizno, promet je bio manji za 53 posto. Nitko se takvom rezultatu akcije inicirane preko društvenih mreža nije nadao.
Iz Vlade su bojkot trgovina podržali. Štoviše, sada ga pokušavaju i posvojiti. Pogotovo dvojica ministara koji su za rast cijena najodgovorniji. Ministar gospodarstva Šušnjar, onaj koji se proslavio svojim savjetima da bi građani sami trebali peći kiflice, šepuri se kao da je uspjeh blokade njegova zasluga. „Drago mi je da su moji apeli doprli do građana, da su prihvatili sugestiju da osobno kreću u akciju i pokažu koja je naša snaga“, kaže. Ministar mu financija Primorac suflira. Premijer Plenković govori o snažnoj poruci građana koju će uzeti u obzir prilikom formiranja liste proizvoda ograničenih cijena. Bojkot je – istina – pokazao snagu kupaca, ali je pokazao i slabost vlasti. Vlasti koja inflaciju u Hrvatskoj ne uspijeva obuzdati. Da ministri rade svoj posao, onda bi interventno, protestno samoorganiziranje kupaca bilo nepotrebno.
Konačno građanski aktivizam
Vlada je uspjela da se veliko nezadovoljstvo zbog stalnih poskupljenja kanalizira prema trgovcima. Kao da je sva odgovornost samo na njima. Trgovine su logično prve na meti bijesa građana. Tamo se ljudi susreću s divljanjem cijena. Tamo se vidi kako veliki trgovački lanci istu robu u Hrvatskoj prodaju skuplje nego u drugim zemljama. Čak da su hrvatski proizvodi preko granice jeftiniji nego ovdje. Ali inflacija, kako se ovih dana trijezno upozorava, ne počinje u trgovini pa se u njoj ne može ni zaustaviti. Za vrtloženje su cijena odgovorni prije svega oni koji upravljaju zemljom. Upravo oni postavljaju okvir, donose zakone, određuju uvjete, oni vode politiku. Njihov je rezultat katastrofalno smanjivanje poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj i posljedično stalni rast uvoza hrane. U cijene se ugrađuju sve neracionalnosti hrvatske države. Strukturni disbalansi. Izostanak reformi. Urušavanje industrije. Obezvređivanje rada. Enormna korupcija. Stalno povećavanje birokratskog aparata. Sve to treba platiti. Između ostalog i kroz cijenu kruha i mlijeka na policama trgovina.
Građani su sve siromašniji, pregaženi stampedom poskupljenja, država se kupa u obilju svoga, inflacijom napumpanog proračuna. Treniranje otpora, makar i po praznim trgovačkim centrima, jedina je poruka zbog koje bi se samozadovoljna vlast mogla trgnuti. Ako se ne počne zavaravati idejom kako bi i taj bunt mogla zajahati
Postavljanje pitanja odgovornosti za brutalna poskupljenja u prošlotjednom bojkotu trgovina nije išlo tako široko. Što ne znači da akcija nije imala i protuvladin naboj. Za Plenkovićevu bi vlast moglo postati vrlo grbavo nastavi li se protest razvijati. Ne samo zbog posljedica po državnu blagajnu, nego još mnogo više zbog političkih implikacija potrošačkog pokreta otpora. Hrvatska se uči građanskom aktivizmu. Država se prvi put susreće s iskustvom da se građani u velikom broju sami mogu organizirati. Da njihova prosvjedna akcija može biti masovna i vrlo dojmljiva. Da su svojim odustajanjem od kupovanja uspjeli poslati jasnu i moćnu poruku. Danas trgovcima, sutra možda i onima koji zaista vladaju Hrvatskom. Potencijal postoji. Nezadovoljstvo je ljudi vlašću ogromno, pa bi politika morala računati s neugodnom mogućnošću da bojkot trgovina može poslužiti tek kao uvod u neke mnogo važnije društvene bune. Da će se pritisak na vlast pojačavati.
Pobuna u Čakovcu
Na buđenje građanskog aktivizma upućuju i okupljanja pred bolnicom u Čakovcu. Okupljanja ljudi koji podržavaju doktore ustale protiv HDZ-ova kadroviranja po zdravstvu. Desetak je tamošnjih kirurga dalo otkaze kao izraz svoga nemirenja sa stranačkim zaposjedanjem bolnice. Ali nedavno postavljena ministrica zdravstva Hrstić tvrdi da ustanova uredno posluje i pobunjene doktore ružno denuncira kao neradnike. Što se u Čakovcu zapravo dogodilo? Vladinu odluku o podržavljenju svih javnih bolnica lani je sada već smijenjeni ministar Beroš iskoristio da tamošnju bolnicu isporuči u HDZ-ove ruke. Promptno je smijenio dotadašnju više nego uspješnu upravu i doveo svoje stranačke podobnike. U sedmočlano je upravno vijeće kao predstavnike države postavio četvero svojih partijskih drugova, na čelu s kćeri najvećeg HDZ-ova donatora sa sjevera Hrvatske. A oni će onda za ravnatelja bolnice – umjesto omiljenog pedijatra Igora Šegvića, koji je široj javnosti postao poznat po svojedobnoj odluci da će se u njegovoj ustanovi radi smanjenja listi čekanja pretrage magnetskom rezonancom, kao i neka druga snimanja, obavljati i nedjeljom – postaviti izvjesnog Nikolu Hrena, šefa lokalne ispostave Zavoda za zapošljavanje. Hren nema iskustvo upravljanja zdravstvenim sustavom, ali je član HDZ-a i na prošlim je izborima bio HDZ-ov kandidat za zamjenika župana Međimurske županije. S čela bolnice on će odmah nastaviti provoditi čistku po stranačkoj špranci. Sve dok se kirurzi nisu pobunili kad im je za šefa postavio, po njihovim tvrdnjama, nekvalitetna i konfliktna čovjeka, koji je povrh svega i direktor jedne privatne zdravstvene ustanove.
‘Drago mi je da su moji apeli doprli do građana, da su prihvatili sugestiju da osobno kreću u akciju i pokažu koja je naša snaga’, pohvalio se Ante Šušnjar, ministar gospodarstva. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL
Hrvatska udruga bolničkih liječnika (HUBOL) podupire doktore u Čakovcu koji se protive političkim imenovanjima u svojoj bolnici i upozorava da politizacija u zdravstvu šteti njegovom funkcioniranju i ugrožava povjerenje pacijenata u sustav. Također kao zabrinjavajući spominju podatak da su 60 posto ravnatelja općih bolnica u Hrvatskoj članovi HDZ-a, a i među onima koji to formalno nisu mnogo ih je blisko povezanih s vladajućom strankom. Ništa od toga za ministricu zdravstva nije problematično. Ona čak potpuno skandalozno mudruje o tome kako je takva dominacija HDZ-a logična i normalna. Šezdeset je posto, kaže Hrstić, skoro kao i 50 posto, a posve je normalno da polovica šefovskih mjesta u zdravstvu pripada HDZ-u. Kako bi to moglo biti normalno? HDZ ima oko 200 tisuća članova, na izborima je sa svojim partnerima dobio 34 posto glasova. Što znači da više od tri milijuna Hrvata nije stranački uvezano. Ali ministrica brani HDZ-ovu okupaciju zdravstva, implicirajući kako je posve opravdano da čak i najvećim stručnjacima bez stranačke iskaznice mjesta ravnatelja bolnica ostaju nedostupna. Štoviše, sve koji se bune protiv takve prakse, sve koji slučaj Čakovec problematiziraju Hrstić optužuje za politiziranje. Još jedna iz Plenkovićeva jata koja ne zna što govori. Koja sramoti ministarsku funkciju i mobilizira nezadovoljstvo i gnjev građana. Protiv čije se pervertirane logike, koja državu faktički tretira kao HDZ-ovo vlasništvo, bune doktori i pacijenti koji ih dolaze podržati.
Lažna depolitizacija
Slično se stranačko porobljavanje države događa i u pozadini brzometne smjene ministra poljoprivrede Dabre, koji je morao otići s funkcije nakon što se otkrilo kako đilkoški običava pucati pištoljem iz jurećeg automobila i mladež podučava upotrebi kalašnjikova. Njegov je Domovinski pokret već našao novog kandidata koji će ga zamijeniti, ali se s premijerom Plenkovićem još natežu oko njihova zahtjeva da im se kao junior partneru prepuste neka važna mjesta po državnim firmama. Istodobno dok Vlada u javnu raspravu šalje zakone kojima bi se trebao ograničiti stranački utjecaj u javnom sektoru i gospodarenju državnim poduzećima. Hrvatska se na te promjene dvostruko obavezala. Uvođenje novih pravila u upravljanju tvrtkama u vlasništvu države, pravila koja podrazumijevaju javne natječaje i depolitizaciju, uvjet je za ulazak u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj, OECD, odnosno – kako to premijer voli govoriti – društvo 38 najrazvijenijih država svijeta. Ali to je uvjet i za deblokadu europskih fondova. Zbog zakašnjenja u donošenju zakona kojima bi se trebao smanjiti stranački utjecaj u državnim firmama Hrvatskoj je nedavno prvi put odgođena isplata jedne tranše od preko 800 milijuna eura.
Plenkovićeva se vlast ni sama sa sobom ne uspijeva dogovoriti. Obećava depolitizaciju i istodobno provodi pojačanu stranačku instrumentalizaciju države. Donosi zakone kojima bi se utjecaj HDZ-a u strateškim državnim firmama trebao smanjiti i paralelno s DP-om u konspiraciji dijeli ključne pozicije po Hrvatskim šumama. Uvjerava OECD da će raditi na većoj transparentnosti vlasti dok partijskim desantom na bolnice političku podobnost nadređuje stručnosti i umjesto vrsnih doktora promovira HDZ-ove poslušnike. Zagovara bojkot trgovina zbog skupe hrane, a najvažniji su mehanizmi regulacije cijena u njenim rukama. Građani su sve siromašniji, pregaženi stampedom poskupljenja, država se kupa u obilju svoga, inflacijom napumpanog proračuna. Treniranje otpora, makar i po praznim trgovačkim centrima, jedina je poruka zbog koje bi se samozadovoljna vlast mogla trgnuti. Ako se ne počne zavaravati idejom kako bi i taj bunt mogla zajahati. Bojkot trgovina ide dalje, s ambicijom da se proširi od banaka do kafića i restorana, ali iz prve runde novoprobuđenog socijalnog aktivizma, koji se manifestirao kao odluka o nekupovanju, građani izlaze ojačani jednim važnim iskustvom koje može imati dalekosežne pozitivne posljedice. Postaju svjesni vlastite snage. No tek treba vidjeti što će se s tom moćnom polugom na koncu napraviti.
