Ni desno, ni lijevo, već u sredinu – politika je to koju cijelo jedno desetljeće provodi premijer Andrej Plenković koji se periodično nalazi na meti kritika s desnog, a onda i s lijevog političkog spektra. Mahom su te ideološki obojene kritike na Plenkovićevu adresu stizale od svih onih koji mu u politici nisu dorasli i s kojima se on, što je vidljivo iz svih ovih godina vladavine, postojano nosi. Tijekom prva dva Plenkovićeva premijerska mandata i unutar HDZ-a na njegovu adresu stizao je cijeli niz prigovora od tzv. unutarstranačke desnice koja se kritikama na račun predsjednika svoje stranke često borila i za vlastite sitne interese.
Plenkoviću se prijašnjih godina zamjeralo zalaganje za Istanbulsku konvenciju, spočitavala mu se i ratifikacija Marakeškog sporazuma, kao i paleta drugih centristički obojenih odluka koje je donosio a da nije trepnuo, surađujući sa SDSS-om Milorada Pupovca koji ga je nazivao svojim suhim zlatom, što očito nije naštetilo Plenkovićevom imidžu među biračima koji su ga na posljednjim parlamentarnim izborima treći put proglasili pobjednikom.
Pobjedu je Plenković štoviše odnio na svim izborima na kojima je u posljednjih deset godina osobno sudjelovao pa stoga svatko onaj tko mu nastoji prilijepiti bilo kakav oblik radikalizma mlati praznu slamu koju on sa sebe otpuhuje strateškim odlukama i retorikom kakvu u opoziciji nema nitko, pa ni Zoran Milanović, koji je u jednom trenutku postao tako radikalan da je njegovo izazivanja sukoba bilo teško slušati i njegovim vlastitim biračima.
Najveće krize
Dok mu je desnica i dio HDZ-ovih konzervativaca spočitavao koketiranje s ljevicom, Plenković je vješto provodio svoju politiku koju jedan od njegovih najbližih suradnika naziva suverenističkom. U tom pogledu naš sugovornik iz Plenkovićeva kruga podsjeća da je pod njegovom palicom, uz asistenciju ministra Tome Medveda, donesen niz zakonodavnih okvira kojima su poboljšani životni uvjeti branitelja, a ulagao je i u obranu i vojsku. Tijekom triju mandata surađivao je s braniteljima, ni u jednom trenutku nije prešao granicu u odnosima sa srpskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem te se jasno i glasno i na međunarodnoj razini zalagao za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Sve su to potezi koje je svih ovih godina uredno zanemarivao dio Plenkovićevih konzervativnih kritičara, no on nije konzervativac niti je ikada to glumatao. On je jednostavno političar balansa, što je vidljivo i na primjeru njegove aktualne, treće uzastopne Vlade, u kojoj se strateški potrudio u jednakom omjeru zadovoljiti sve strane političke arene. Za nešto liberalniji dio građana tu su ministar pravosuđa Damir Habijan i ministrica Nina Obuljen Koržinek te Davor Božinović, a za one desne tu su ministar Medved i ministar obrane Ivan Anušić, kojega se često etiketira kao predvodnika desnog krila vladajuće stranke nesklonog Plenkoviću. No, Anušić je do sada u više navrata dokazao da stoji uz Plenkovića onda kada je najteže i kada su krize najveće. Svi ostali znani i manje znani ministri mahom su ideološki neutralni, što Plenkoviću savršeno odgovara jer on nije sklon nikakvim radikalizmima – ni desnima ni lijevima.
Ti lijevi radikali aktualizirali su se nakon srpanjskog, zagrebačkog koncerta Marka Perkovića Thompsona s kojim Plenković, objektivno govoreći, nije imao nikakve veze. Zeleno svjetlo za održavanje tog povijesnog spektakla na Hipodromu dao je lijevi zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji je uoči lokalnih izbora mudro zborio da nije ljubitelj Marka Perkovića, ali da u isto vrijeme nije zagovornik zabrana koje je počeo provoditi dočim je osvojio još jedan mandat te je Thompsonu ipak zabranio održavanje drugog koncerta u Areni, izazivajući gnjev braniteljske populacije i nove podjele u ionako podijeljenom društvu.
Gnjusni fenomen
Aktivisti i političari s lijevog spektra, koji od ljetošnjeg koncerta ne prestaju tražiti metode za Plenkovićevo rušenje, u posljednje vrijeme sve učestalije posežu za zagovaranjem različitih zabrana dok se za to vrijeme busaju u prsa svojom tolerantnošću, iako se u takvom ozračju upravo Andrej Plenković može okarakterizirati kao najtolerantniji političar u državi. Kada su ženske aktivistice još na početku njegova premijerskog mandata tražile izglasavanje Istanbulske konvencije tvrdeći da će to utjecati na smanjenje nasilja nad ženama, Plenković je ušutkao unutarstranačku desnicu, izložio se riziku i svi HDZ-ovi zastupnici šutke su podržali Konvenciju kojoj mnogi među njima uopće nisu bili skloni.
Kako se uspostavilo da je Konvencija po pitanju zaštite žena ipak samo mrtvo slovo na papiru, tako su ženske aktivistice počele zagovarati izmjene Kaznenog zakona u koji je lani uvedeno novo kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe kolokvijalno nazvano femicid. Ni ta zakonska regulativa nije previše utjecala na smanjenje stope nasilja nad ženama. Kada je u pitanju Plenković, treba reći da je on u više navrata javno iskazivao kako postoji neupitna, konstantna, etička i politička volja za borbu protiv nasilja nad ženama, najoštrije osuđujući zločine te vrste koje je nazivao gnjusnim i groznim fenomenom.
Ovih su dana, međutim, aktivistice za ženska prava – predvođene Sanjom Sarnavkom – odgovornost za nasilje nad ženama odlučile prebaciti na muškarce koji se već neko vrijeme mole po trgovima diljem Hrvatske. U tu su svrhu pokrenule peticiju da se molitelji uklone s gradskih trgova koju je, istini za volju, potpisao veliki broj ljudi. Istodobno je i Plenkovićev koalicijski partner Domovinski pokret pokrenuo vlastitu peticiju za uklanjanje gej parada iz središta grada, kojoj također ne manjka prikupljenih potpisa.
Normalna praksa
Slijedom toga val nasilja sveo se na još jednu ideološku prepirku koja graniči s moralnom kaljužom iz koje se mudri Plenković ipak izdigao, pokazujući ponovo da je političar centra i političar koji istinski živi toleranciju o kojoj ni izbliza glasno ne govori kao što to čine njegovi ljutiti politički rivali. Govoreći o peticiji da se ‘molitelji’ uklone s gradskih trgova, Plenković je jasno dao do znanja kako je hrvatski narod devedesete godine odlučio da živi u slobodi i demokraciji i kako bi stoga bilo dobro da svi na političkom spektru malo toleriraju slobodu i druge. Napomenuo je da je to njegova poruka svima, što evidentno uključuje i aktiviste i ekipu iz DP-a.
Svima njima Plenković je kazao da se protivi svim zabranama, što bi i trebala biti normalna praksa u uređenoj, demokratskoj zemlji. No, čini se da je u Hrvatskoj pozivanje na zabrane postalo vrstom političke profesije i egida na kojoj opstaju bezidejni političari koji dijele naciju, upirući u tim podjelama prst i u Plenkovića, što je daleko od realnosti, sviđao se on nekome ili ne. Ni u jednom trenutku nije dao naslutiti da je sklon zabrani abortusa, kakva se zagovara u desnim političkim krugovima, niti je ijednim svojim potezom dao naslutiti da ima išta protiv LGBTQ parada koje se iz godine u godinu uredno održavaju u zemlji bez ozbiljnijih incidenata.
Bez većih incidenata u Hrvatskoj se održavaju i Trnjanski krijesovi i razni kulturni festivali, podupiru se različiti programi srpske i drugih nacionalnih manjina, financiraju se udruge i slijeva i zdesna, kao i kulturni programi neovisno o ideološkom predznaku. No, oni koji su navikli na to da samo oni smiju i mogu propagirati poruke o toleranciji s tako uređenim demokratskim društvom u kojem svi imaju jednaka prava nisu zadovoljni pa onda svako malo u nedostatku vlastite tolerancije provociraju Plenkovića, gurajući ga u zagrljaj desnice koja u njemu nije niti će ikada vidjeti svojeg predvodnika.
Simbol otpora
Plenkoviću su na ljevici, među ostalim, zamjerili i to što se s djecom pojavio na generalnoj probi Thompsonova koncerta u Zagrebu, ali što je točno trebao? Zabraniti koncert za koji je interes pokazalo pola milijuna građana, na kojem se u konačnici nije ni pojavio, što je još jedna važna poruka o ideološkom krugu kojem premijer uistinu pripada. Čini se da za razliku od mnogih drugih Plenković s ideologijom ne trguje i ne politizira kao što je to, primjerice, učinio zagrebački gradonačelnik koji je Thompsonov koncert na Hipodromu odobrio uoči lokalnih izbora, nakon čega je naivno i nadobudno džonom krenuo na njega, zabranjujući mu održavanje još jednog prosinačkog koncerta u Areni.
Kako se nije usprotivio Thompsonovu koncertu, tako Plenković s razlogom spušta tenzije i oko pozdrava “Za dom spremni”. Ni u jednom trenutku, ma koliko mu to imputirali, nije kazao da podržava ustašku ideologiju, nego je diplomatski objasnio kako je riječ o pozdravu koji se unutar te pjesme koristi tri desetljeća i prigodno baš kao što to zakon nalaže.
To Plenkovićevo stajalište vrlo su dobro shvatili varaždinski gradonačelnik iz SDP-ovih redova Neven Bosilj i njegov porečki kolega iz IDS-a Loris Perušić, koji razumiju da se upravo zabranama šire podjele u društvu i da one rezultiraju još snažnijim korištenjem spornog pozdrava koji je postao simbol otpora protiv onih koji na svakom koraku propagiraju zabrane, počevši od Thompsonova koncerta i pozdrava “Za dom spremni” pa sve do zabrana koje se odnose na priziv savjesti liječnicima ili pak zazivanja zabrana za one koji se mole po trgovima.
