I on je svoja prva novinarska slova napisao u Dubrovačkom vjesniku i u novini se zadržao punih 13 godina, a često joj se povremeno vraćao i kao sugovornik. Dubrovački mu je udario temelje bogatoj i plodnoj novinarskoj karijeri koju je nastavio u Slobodnoj Dalmaciji, Nedjelnoj Dalmaciji, Jutarnjem listu, Feral Tribuneu i Novom listu do mirovine, u kojoj je do Covida aktivno surađivao s Portalom Dubrovniknet.hr. Dobitnik je brojnih nagrada, Zlatno pero Hrvatskog novinarskog društva (HND) 1995., plaketu Južnog bojišta Hrvatske vojske 1996. Nagrada “Joško Kulušić” Hrvatskg helsinškog odbora za ljudska prava 2004., i nagradu HND-a “Milan Grlović” 2022. Luko Brailo Dubrovačkog se rado i često sjeća, a kako i ne bi kad su iz njegovih početničkih dana ostali prijatelji i suradnici i temelji profesije za cijeli život.
– Moje prvo veselje i sreća je što sam nakon ovog posla živ dočekao mirovinu, da nisam iz neke redakcije izišao vodoravno!”
U Dubrovački je došao slučajno, kroz prepričavanje dogodovština s Linđovih putovanja.
– Došao sam 1974. u jesen. Bio je dogovor s Mišom Milićem i Nikolom Isufijem koji su tada bili glavni, da provam. Prepričavao sam im što sam s Linđom doživljavao izvan pozornice. I njih je to pogustalo, Milić je rekao ‘pa ti dobro zapažaš, ajmo nešto‘ i dogovorili smo dva mjeseca probnog rada. Dobivao bih neke crtice, komunalni život grada, a tada nisam imao pisaću mašinu. Pisao bih doma rukom i nosio u Iza Omerčahića, svog prijatelja iz djetinjstva koji je imao zelenu mašinu Bisericu. Izo bi, kako je bio vrstan daktilograf, to natipkao, a ja bih nosio u Dubrovački. Onda su raspisali oglas za mlade suradnike i javio sam se pa sam tih mjesec dana bio jako ozbiljan jer me pogustalo.”
Tako se počinjalo, postojala je jasna hijerarhija i kao u svakom zanatu, a novinarstvo je pravi zanat, učilo se od početka i pod budnim okom iskusnijih, starijih kolega i urednika. Tako je i Lukova novinarska karijera išla za to vrijeme standardnim tijekom.
– Dobio sam ponudu da stupim u pripravnički odnos i godinu dana se pripremaš za mlađeg suradnika, a nakon toga su procijenili da sam savladao osnove i postao sam mlađi novinar suradnik. I tu sam ostao do 1988. godine kad sam pošao u Slobodnu Dalmaciju. Bilo mi je to veliko ljudsko i profesionalno zadovoljstvo jer sam radio u normalnoj sredini. U tih 13 godina savladao sam i elementarne i ostale osnove posla i zapamtio sam Nikolinu rečenicu: ‘ako se ozbiljno želiš baviti novinarstvom kao profesijom, moraš znati da ćeš imati puno poznanika, a vrlo malo prijatelja‘. To mi je ostalo za cijeli život.” – dodaje Luko.
Tada je bilo vremena da se stariji novinari i urednici razgovaraju s mladima, uče ih, pokazuju, upozoravaju, druže se.
– Tko nije prošao školu lokalnih novina i radiostanica niti se upoznao s tadašnjim terenima teško kasnije može nešto suvislije reći. Mene danas strašno nervira teza da se do svakoga može doći mobitelom i da je na internetu sve, što ćeš izlazit‘ na teren. Ako nemaš kontakta, ako nisi sugovornika vidio kako reagira kad mu postaviš pitanje, onda je ‘piši propalo‘. Znam, digitalni svijet u kojem danas živimo je toliko ubrzao i život i reakciju da je to nevjerojatno. Istovremeno ljude je zakočilo to da oni traže odgovore kao novinari, nego – netko je nešto izjavio i to se prihvaća kao apsolutna istina, meni je to nestvarno. Pa, osnovni alat novinara je postavljati pitanja kako bi se došlo do istinite i objektivne informacije.”
Dubrovački je osamdesetih godina napravio i ogroman tehnološki iskorak.
– Tiskanje u Sarajevu! 80.-ih godina za pojmove Dubrovačkog vjesnika to je bila revolucija. A tih godina smo imali sreću i s urednikom Nikolom Isufijem. Kad gledaš tko je sve od novinara ispao ispod njegovog čekića, Antun Masle, Đorđe Obradović, Lidija Crnčević, Jadran Kapor…, a to se pokazalo početkom i tijekom Domovinskog rata. Dubrovački je ostao kompaktan i u najgorim trenucima je izlazio. Kad je pogođena redakcija na Gracu svi smo bili užasnuti, time je uništen dio neprocjenjive dokumentacije. Od 50.-godine do danas kome god treba neki relevantan podatak, dođe ili u Arhiv u Sponzi ili u redakciju Dubrovačkog pa traži po starim kompletima. To je neprocjenjivo bogatstvo. Što bi rekao jedan moj stari urednik, ‘Danas vijest, sutra povijest‘. “
Pamti brojne naslovnice, situacije i tekstove.
– Mlađi novinari nisu znali da se i osamdesetih znao dogoditi turistički čep u vratima od Pila. Bila je takva fotografija na naslovnici i naslov je bio Čep. A i iz Komiteta su nas zvali, kad je Tito umro, još se jedan funkcioner našao uvrijeđen što uz njegovo ime nije stajalo i prezime i funkcija, pa je oko toga bila velika barufa.”
Raspravljamo o statusu novinara danas, budućnosti tiska i sveopćoj poplavi stručnjaka za sve koji se uče na Googleu i umjetnoj inteligenciji.
– Ne možeš zidara, a ni novinara napraviti za mjesec dana. Ne treba se sramiti reći da je to zanat, od dostupnog broja činjenica i informacija trebaš napraviti suvisli prilog koji će razumjeti i osoba s osnovnom školom ali i doktor znanosti. “
Trebalo bi još samo promijeniti noviju izreku ‘internet pamti sve‘. Netočno, papir pamti sve, a ako opet nestane struje, surfat ćete jedino po novim brojevima Dubrovačkog.
