Ratoborni Macron na vanjskopolitičkom planu (slao bi službenu vojsku u Ukrajinu, a već je sigurnosne snage angažirao u Novoj Kaledoniji) sada bi vrlo lako mogao biti poražen kod kuće od ratobornih predstavnika organiziranog kriminala i(li) maloljetnih delinkvenata
Uskoro će se (početkom lipnja) u državama Europske unije održati izbori za Europski parlament – EP. Iako ta institucija ne igra presudnu ulogu u kreiranju i provedbi politike EU-a, značajna je s obzirom kako predlaže različite inicijative i daje smjernice u kojima bi trebala ići izvršna vlast – prije svega Europska komisija.
Međutim, ovoga se puta navedenim izborima ipak pridaje puno veća politička i medijska pozornost nego je to bilo ranije, s obzirom kako se očekuje – sukladno jačanju desnih i krajnje desnih stranaka diljem EU-a, da te snage ostvare značajniji iskorak u broju mandata u budućem sazivu EP-a i poremete dosadašnju komotnu poziciju europskih centrista – dolazili oni s uvjetno lijevog ili desnog političkog spektra.
Jačanje desnice prisutno je u mnogim zemljama Europske unije, od njenog istoka do zapada. Može se slobodno reći da je uzlazni trend europske desnice prošle godine diljem kontinenta poremetila samo Poljska gdje je vladajuću konzervativnu stranku Pravo i pravda – PiS, smijenila lijeva koalicija na čelu s bivšim premijerom i bivšim predsjednikom Europske komisije Donaldom Tuskom. Ali i tu vrlo tijesno i prije svega zbog činjenice da je PiS već dugo godina vladao Poljskom pa je i s te strane došlo do razumljivog zasićenja „istim facama“ poljskih građana koji su očito tražili političko osvježenje. Ali osvježenje koje bi se teško moglo nazvati poljskim skretanjem ulijevo – puno prije pragmatičnom diverzifikacijom.
Tusk je prije svega zadužen da Varšavu ponovo približi Bruxellesu i njegovu poimanju vrijednosnog sustava što je bilo poremećeno tijekom vladanja PiS-a, dok je na vanjskopolitičkom planu zadržao desni smjer kroz dominantno oslanjanje na Sjedinjene Države imenovanjem provjerenog američkog igrača Radoslawa Sikorskog na dužnost ministra vanjskih poslova. Dakle, suvišno je i govoriti da je Poljska nastavila biti jedna od najoštrijih kritičara Rusije i njene invazije na Ukrajinu. Također se nije odrekla svojih političkih interesa i širenja utjecaja prema susjednim zemljama, prije svega Ukrajini, a što je najbolje vidljivo kroz nedavni posjet predsjednika Andrzeja Dude Donaldu Trumpu.
Dakle, s izuzetkom Poljske, desnica je ojačala u mnogim zemljama EU-a, od Njemačke i Slovačke, preko Austrije, Italije, Španjolske do Nizozemske, pri čemu apeliram na striktno odvajanje desnih stranaka domoljubne orijentacije i konzervativnih stavova (upravo tipa poljskog PiS-a) od krajnje desnih stranaka rigidnih programa koji nerijetko koketiraju s propalim ideologijama fašizma i nacizma – jer to nikako nije isto, iako se medijski gotovo u cijelosti one svode pod zajednički nazivnik.
Raščlamba ovog medijskog (a zapravo političkog jer politika diktira medijima a ne obratno) fenomena koji ne samo što stvara zabunu i dovodi ljude u zabludu, već i dolijeva ulje na vatru sve opasnijoj polarizaciji unutar zapadnih društava zahtijevala bi posebnu i dublju analizu, ali mi ćemo se sada ipak zadržati na glavnoj temi ovoga teksta.
Tjedna analiza Zorana Metera: Rat vojnim atašeima; tko će biti ‘azijska Ukrajina’ za obračun s Kinom
Macronova Francuska
Iako sam u navedenom kontekstu jačanja europske desnice spomenuo i Francusku, naravno da je svima jasno kako desnica tom zemljom ne vlada, već to čini eurocentrist Emmanuel Macron.
U tijeku je njegov drugi i posljednji predsjednički mandat (ustav mu zabranjuje treću kandidaturu) pa on naizgled (kod kuće) nema što izgubiti. Tim više što „pikira“ na neku od dužnosti unutar struktura EU-a.
Međutim, Macronova ostavština i političke želje koje je imao (i još uvijek ima) za Francusku i njeno društvo mogle bi izgubiti jako puno. A anulirati bi ih mogla – a tko drugi doli francuska desnica, i to upravo na nadolazećim izborima za EP. Osim nje, razarajući učinak po njegovu vladavinu mogao bi imati i enormni porast organiziranog kriminala, ali i Macronovo sve opasnije guranje zemlje u opasnu konfrontaciju s Rusijom po pitanju Ukrajine. U ovom potonjem Macron se želi promovirati kao europski lider nakon što je ta pozicija ostala upražnjena detronizacijom dugovječne njemačke kancelarke Angele Merkel u predskozorje Putinove invazije na Ukrajinu.
Time bi, naravno, u vodu mogle pasti i Macronove buduće političke ambicije vezane uz institucije EU-a, jer tamo ne vole na ključne ili istaknute položaje postavljati političke gubitnike iz njihovih matičnih država.
Kako 22. svibnja piše medij POLITICO, Emmanuel Macron sada se suočava sa savršenom olujom.
Tijekom proteklih nekoliko tjedana, međusobna ubojstva tinejdžera, pucnjave povezane s drogom, povećana teroristička prijetnja i smrtonosni prosvjedi u francuskom prekomorskom departmanu Novoj Kaledoniji dominirali su medijskim prostorom zemlje, stvarajući probleme Macronu i njegovoj predizbornoj kampanji za Europski parlament.
Macron pokušava uvjeriti glasače da podrže njegovu proeuropsku viziju snažnog bloka s Francuskom u središtu. Ali on sada vodi tešku borbu s krajnje desnom strankom Nacionalni skup (RN) Marine Le Pen koji je u anketama učvrstila svoje značajno vodstvo nad Macronovom strankom.
Niz medijski naslova o sigurnosnim strahovima dodatno je izbacio iz kolosijeka Macronovu strategiju kako se približavaju izbori za EP 9. lipnja.
“Danas, ako pitate svoje roditelje, bake i djedove ili prijatelje o čemu pričaju, to nije Europa, već ono što se dogodilo u departmanu Eure”, gdje su naoružani napadači ubili dvojicu zatvorskih čuvara iz zasjede na policijski kombi, rekao je Benjamin Haddad, iz Macronove Renesansne stranke. “Naša je odgovornost pokazati da čak i u ovakvim pitanjima Europa može igrati ulogu, na primjer s mehanizmima suradnje u pronalaženju bjegunaca.”
Dugoročni trendovi koji okružuju kriminal i nasilje su u silaznoj putanji, ali spektakularna priroda i kontinuirano medijsko izvještavanje o nasilju potaknuli su javnu raspravu i učinkovito blokirali Macronov tabor da napravi veliki pritisak na svojim pro-EU vjerodajnicama.
Iako nedavni šokantni i nasilni događaji nisu očito povezani jedni s drugima, tok vijesti pružio je huškački materijal za kampanju krajnje desnice – tvrdi navedeni medij.
Etničko nasilje
Petnaestogodišnji dječak izboden je na smrt u središnjem francuskom gradu Châteaurouxu u travnju nakon što je navodno odbio dati svoj telefon napadaču. Navodni osumnjičenik bio je dječak “afganistanskog podrijetla”, rekao je izvor blizak istrazi francuskoj novinskoj agenciji AFP. To je navelo predsjednika krajnje desnog Nacionalnog skupa da pozove na zaustavljanje imigracije iz Afganistana, uključujući i tražitelje azila, uz opsežnu tvrdnju da ta populacija nije donijela “nikakvu dodanu vrijednost francuskom društvu”. Navodno je u smrtonosnom napadu sudjelovala napadačeva majka.
Sada na kocki nije samo sastav Europskog parlamenta i smjer donošenja zakona EU-a koji se naginje udesno, već i potencijalna budućnost Francuske: Anketa stavlja Le Pen na put pobijede na sljedećim predsjedničkim izborima 2027. a uvjerljiva pobjeda njene stranke National Rally sljedećeg mjeseca katapultirat će je prema Elizejskoj palači.
Rezultati posljednjih anketa:
Anketa Odoxe pokazala je da je 70 posto ispitanih ocijenilo djelovanje države u sigurnosnim pitanjima “nedovoljnim” (školski rečeno jedinicom, op.ZM.). Izborne ankete u EU- u procjenjuju da će krajnje desni Nacionalni skup (RN) dobiti više od 30 posto glasova sljedeći mjesec, dok će Macronova Renesansna lista ostati na oko 16 posto i postoji opasnost da je preskoči i lista lijevog centra koju podržava Socijalistička stranka.
Kratak zaključak za duže razmišljanje
Ratoborni Macron na vanjskopolitičkom planu (slao bi službenu vojsku u Ukrajinu, a već je sigurnosne snage angažirao u Novoj Kaledoniji) sada bi vrlo lako mogao biti poražen kod kuće od ratobornih predstavnika organiziranog kriminala i(li) maloljetnih delinkvenata.
Raskol među zapadnim saveznicima, ali ne oko isporuka oružja Ukrajini ili Baby Lasagne
Očito mu previše ne pomažu ni predstojeće ljetne Olimpijske igre (OI) u Parizu, vjerojatno nikad kontroverznije ni po pitanju same želje Francuza da kod njih budu organizirane, ni po pitanju sve težeg nošenja OI-a sa svemoćnom geopolitikom.
Nekako slično kako je to bilo vidljivo i na nedavno održanom Eurosongu u Švedskoj.
