Početak novog početka, ma koliko bio jezovit i zamagljen, jedan dio čovječanstva vidi, prepoznaje i osjeća. Ma koliko te zahuktale i nezaustavljive mijene bile gromoglasne, drugi dio čovječanstva još uvijek ne vidi, ne čuje i ne razaznaje.
Ni prvima, istina, još uvijek nije jasno kuda nas ta zamućena i plahovita bujica nosi, i gdje bi nas kao naplavinu mogla izbaciti. Paradoks, međutim, nije u tome da i ovi ‘drugi’ uopće postoje, već u činjenici da tu zaslijepljenu skupinu predvodi zapad cijelog Zapada – Zapadna Europa, kao povijesno najstariji svjetionik moderne nacije, kulturne, znanstvene i tehnološke renesanse i pokretač suvremene industrijalizacije cjelokupnog današnjeg euroatlantskog prostora na čijem su čelu, gle – Sjedinjene Američke Države skoro pa svih 249 godina svoga života – što je, također, svojevrsni paradoks.
Ovotjedne pouke Elizejske palače
Kako je uopće moguće da upravo Europska unija kao svjetski unikat nadnacionalnog eksperimenta baš toliko ne vidi, ne čuje i ne (pred)osjeća epohalni prasak s milijunskim porukama, pitanjima, prijetnjama, izazovima i upozorenjima? Pitate se, dakle, kako je to moguće?
Da bismo se zaputili ka prašumi mogućih odgovora, ne treba za početak otići daleko. Dovoljno se dublje zagledati u prošli ponedjeljak, 17. veljače ove 2025. godine. Samozvani lider svih europskih lidera, Emmanuel Macron, toga dana je u Elizejskoj palači okupio desetak njemu, mislio je, najodanijih europskih državnika, najviše predstavnike NATO-a i Europske komisije. Teme tog zbrda-zdola organiziranog mini-summita su do ovog trenutka uvelike proanalizirane, a već u srijedu i zastarjele jer je Macron, preko noći, dan nakon prvog američko-ruskog dijaloga od početka rata u Ukrajini, odlučio proširiti koaliciju istomišljenika i izvan EU-a, te je osim članica Unije koje nisu nazočile na mini-summitu u ponedjeljak (Estonija, Litvanija, Latvija, Češka Republika, Grčka, Finska, Rumunjska, Švedska, Slovačka i Belgija) pozvao i Kanadu, Norvešku i Island kao nečlanice Unije (a neke ni članice NATO-a) koje bi, svaka iz svojih geopolitičkih razloga mogle biti zainteresirane za podršku Ukrajini „do konačnog strateškog poraza Rusije“.
Iako ni jedan od ovih Macronovih summita nije izrodio niti jednu obvezujuće-izvršnu odluku (za što nema ni mandat) – ovotjedne poruke i pouke Elizejske palače su iznimno jasne: Europa želi, hoće i mora pokazati zube novoj Trumpovoj Americi, ali joj je neugodno da to učini jer je odavno ‘krezuba’.
Bilo je to, kao što rekoh, vidljivo odavno, ali sam stupanj konfliktnosti fransusko-njemačkih odnosa nikada do sada nije bio toliko vidljiv. I zabrinjavajući istodobno, jer se radi o dvije ekonomski najjače, teritorijalno najveće i populacijski najmnogoljudnije nacije Europske unije te samim time i dva najizdašnija financijera jedinstvenog europskog projekta. Uistinu se dakle radi o negdašnjoj nedostižnoj ‘lokomotivi’ cijelog bloka! Ta ‘lokomotiva’ Unije je već dugo godina škripala, ali sada, kada bi trebalo da je u povijesnom pogonu, potpuno je zaštekala. Njemački kancelar Olaf Scholz odlučio je zato početkom ovog tjedna o tome progovoriti i napokon zbaciti masku prividne harmonije.
Meter o fijasku europskih vođa u Parizu: Htjeli bi nastavak rata u Ukrajini, ali bez slanja svojih vojnika
Scholz jedini bez Macronovog zagrljaja
Opčinjeni stereotipnim šablonizmom s kojim svjetski, europski pa i naši regionalni i nacionalni mediji doživljavaju Europsku uniju (kao ideal o europskom ujedinjenju na načelima mira, demokracije, solidarnosti i prosperiteta!) – niti jedan ne-njemački medij koji išta znači u globalnim, europskim ili regionalnim razmjerima nije objavio kompletnu ‘brakorazvodnu’ poruku njemačkog kancelara upućenu francuskom predsjedniku koju je odaslao nakon što je prijevremeno – neskriveno ljut, zajapuren i očigledno izbačen iz takta, napustio Macronov mini-summit u ponedjeljak.
„Prerano je i sasvim pogrešno govoriti sada o slanju europskih mirovnih trupa u Ukrajinu. Pomalo me ljute takve rasprave i zato želim to sada reći vrlo otvoreno. Krajnje je neumjesno o tome govori kada pregovori o završetku rata nisu ni počeli. To je krajnje neumjesno i rekao sam to vrlo otvoreno i iskreno kolegama. Pogotovo što ne znamo niti možemo znati kakvi će biti konačni rezultati pregovora. S moje točke gledišta, razmatraju se mnoge različite stvari – od okončanja rata u Ukrajini o čemu još ništa ne znamo, do globalnog mira i drugih pitanja važnih za svijet i Europu. Potpuno mi je zato jasno da je ovo bila doista neumjesna rasprava sazvana u pogrešno vrijeme i na pogrešnu temu. Čak, umjesto obrisa mogućeg mira, mi se nalazimo usred brutalnog rata koji Rusija vodi protiv Ukrajine i koji se, kao što vidimo, nastavlja. Ovo je jedan od mojih krucijalnih stavova. Imam još jedan krucijalan stav koji također sada želim otvoreno iznijeti u javnost iako znam da sam po tom pitanju vrlo usamljen među europskim političkim dužnosnicima. A to je da ne bi trebala postojati podijeljena europska sigurnost, niti treba biti podijeljene odgovornosti između Europe i Sjedinjenih Država. To znači da je NATO utemeljen na stavu da smo uvijek zajedno i da samo zajedno preuzimamo rizike naše sigurnosti i sigurnosti Europe i svijeta. To nikada ne bi trebalo dovoditi u pitanje“ – krupne su to riječi njemačkog kancelara koje su gotovo bez odjeka prošle u svjetskoj, europskoj i našoj javnosti.
Da je razlaz bio predodređen vidjelo se i prilikom Scholzovog dolaska Macronu na noge samo nekoliko sati nakon Minchenske konferencije o globalnoj sigurnosti – bio je jedini visoki gost koji se s domaćinom nije grlio (i ljubio) kao svi ostali, te jedini koji je nevoljno jedva sekundu-dvije pozirao medijskim kamerama uoči ulaska u Palaču.
Kako su nas prevarili, i kako nadnacionalnu superdržavu EU vratiti njenim korijenima
Gluhi, slijepi, bez (pred)osjećajnosti
Izjava njemačkog kancelara koju smo prenijeli u cijelosti potvrđuje upravo navode iz uvoda: početak novog početka, ma koliko bio neumitan, jezovit i zamagljen – jedan dio čovječanstva je dakle u stanju vidjeti, prepoznati i osjećati, a drugi dio globalne zajednice – ma koliko taj početak početka bio gromoglasan – ne čuju, ne vide i ne razaznaju.
Čudno! Naoko letargični njemački kancelar koji se lavovski bori za opstanak u visokoj politici i nakon dramatičnih izvanrednih parlamentarnih izbora ovog vikenda, izgleda mnogo bolje od samozvanog lidera svih europskih lidera (Macrona) i vidi, čuje i pred)osjeća dolazak novog globalnog poretka, baš svega postojećeg – od poimanja demokracije, ljudskih prava i pravičnosti, preko geopolitike, renacionalizacije naroda, ratnih doktrina, tipova naoružanja i kibernetičkih suparništava, do kulturno-obrazovnih obrazaca, novih IT tehnologija, bioinženjeringa, umjetne inteligencije, gender-politika…
Postavlja se pitanje kako je uopće moguće da netko poput Macrona može ne vidjeti, ne čuti i ne (pred)osjećati toliko krupne promjene i to u vremenu „globalnog sela“ i svemoguće komunikologije?
Da, moguće je. U strahu od neželjene stvarnosti svakom su ljudskom biću svojstvena svakojaka duhovna stanja.
Kao i Scholtz, Macron je sluđen po više osnova, a rezultat je jedan: neslavan odlazak s europske scene, u najboljem slučaju za njega za dvije godine. Iako se na početku furiozne političke karijere zamišljao u koži Napoleona Bonaparte, Charlesa de Gaullea ili makar Jacquesa Chiraca – iza sebe ostavlja Europu i Europsku uniju razjedinjeniju i slabiju nego ikada u više od sedam desetljeća dugoj povijesti.
Kancelar Scholz se, s druge strane, nije europskim liderima nametao kao nadlider, kratkog je trajanja u vrhovnoj politici, i očito nije inficiran patogenom kroničnog narcizma. Međutim, neuspjeh oba Macronova mini-summita o budućnosti Europe u vremenu Donalda Trumpa ne leži samo u osobnim suprotstavljenostima.
Mađarska neće dopustiti da EU spriječi američko-ruski mirovni sporazum s Ukrajinom
Novi Berlinski zid
Prvi susret visokih američkih i ruskih delegacija o pokušaju reanimacije odnosa između dviju zemalja i rješavanju sukoba u Ukrajini (Rijad, 18. veljače) ogromna većina euroaltantskih saveznika doživjela je kao kapitalnu pobjedu Moskve.
Istog dana francuski predsjednik je razaslao nove pozivnice za već spominjani drugi Macronov mini-summit kako bi se, ovog puta bez nazočnosti pobunjenog Olafa Scholza, odveć hrabro formalizirala kakva-takva proturuska i protuamerička koalicija. Cilj te heterogene i besperspektivne „koalicije nacija“ (najnoviji paneuropski politički izum francuskog predsjednika) je da se nosi s najvećom sigurnosnom krizom koja je pogodila Europu.
Smatrajući da ta kriza nije izazvana samo ruskom invazijom na Ukrajinu prije tri godine, već ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na čelo Amerike, naglim zbližavanjem Kremlja i Bijele kuće, svaljivanjem krivice za rat u Ukrajini na europske saveznike, NATO, prethodnu američku administraciju i samog ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog (koga je ovih dana američki predsjednik oslovio „ilegalnim vođom“ pa čak i „diktatorom“) – donedavno besprijekorni američki saveznici i poslušnici odlučili su ne samo Vladimiru Putinu, već i Trumpu reći „ne“. Macron je već dugo vremena odlučan u namjeri da povijest zabilježi da su temelji novog Berlinskog zida u Europi njegovo djelo! Zbližavanje europskih prijestolnica s Moskvom je, dakle, isključeno; nesavršeni rat je za ovu neformalnu parišku skupinu bolji od nesavršenog američko-ruskog mira; politička, vojna i financijska podrška Zelenskom ima se nastaviti do „konačnog poraza Rusije“ ili dok se Ukrajini ne zajamči (nikad ni ne osporeno) ravnopravno sudjelovanje u pregovorima kako bi se ishodila nedvosmislena sigurnosna jamstva za njegovu zemlju.
Iz prve ruke: Šok i panika u Europi, jer je JD Vance u Münchenu zamijenio Putina
Kobna povrijeđenost europskih saveznika
U pozadini preohole pobune europskih lidera okupljenih u ponedjeljak i srijedu u Parizu je, ipak, povrijeđenost zbog isključivanja Europske unije i NATO-a iz početne faze američko-ruskog mirovnog procesa!
„Amerika bi trebala imati u vidu zabrinutost Europljana za vlastitu sigurnosnu budućnost“ poručio je Macron Donaldu Trumpu. Trump mu je cinično odgovorio pitanjem: „Oh, a što ste to radili tri godine rata u vlastitom dvorištu, što ste ga zajedno sa Zelenskim izazvali, i što ga niste spriječili“?
U ovom prepucavanju, ma koliko bilo neuobičajeno i šarlatansko, krije se bit. Uzrok svih problema u EU, dakle, nije trenutno u sigurnosnim prijetnjama Rusije po Stari kontinent, već u novonastalom ideološkom razmimoilaženju između nove Trumpove Amerike i ideološko-politički tradicionalne Europe, o čemu sam detaljnije pisao u prethodnoj analizi.
Jedino u toliko dubokoj suprotstavljenosti ovih ideoloških polova je moguće da u istom danu Trumpova Amerika već u prvom mjesecu njegova mandata započinje preliminarni dijalog sa, od Zapada potpuno odbačenom Rusijom, a Europa, čiji je geografski i geopolitički dio i Rusija (i na čijim jeftinim energentima je Europa izgrađena) – izglasava novi, 16. paket samoubilačkih sankcija!
Jedna pariška odluka je ipak suvisla, racionalna i razumljiva: nakon što je neformalna grupa Macnonovog mini-summita napokon shvatila da je cjelokupan dosadašnji europski doprinos vojnoj snazi NATO-a tek dvadesetak posto godišnjeg proračuna, a američki udio sve ostalo, u srijedu je u Parizu shvaćeno da su nejaki pa je odlučeno da će ovaj vojni Savez, ipak, imati ključnu ulogu ne samo o ratu u Ukrajini, već i o svim drugim sigurnosnim pitanjima s kojima se suočava zapadna Europa. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je tako na mostu dobio (postao je napokon i priznati šerif Europe), a na ćupriji je izgubio ostajući bez liderstva najjačeg saveznika!
Što to (g)rade u Bruxellesu)?
Kako će na to reagirati Europska komisija čija je predsjednica, Ursula von der Leyen, upravo po nagovoru ovog istog francuskog predsjednika, već otvorila u Bruxellesu dosad nezapamćeno gradilište buduće europske alternative NATO-u? Da li je ovo najnoviji Macronov čavao ispod nokta predsjednice Komisije? Neka nova sigurnosna konfiguracija u kojoj su Francuska i Engleska spremne ujediniti svoje skromne, ali ipak nuklearne, kapacitete kao prijetnju Rusiji? Ili je Macron prepoznao trenutak za realizaciju svoje stare dobro poznate ideje o raslojavanju Europe na ideološko-interesne koncentrične krugove u kojoj bi bilo mjesta i za Tursku, za Zapadni Balkan i euroazijske partnere iz „bliskog susjedstva“? U takvoj Macronovoj „Europskoj uniji u više brzina“ Francuska bi, po Macron, bila lokomotiva s jednim motorom, bez Njemačke.
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Sve gore navedeno skriveno je u Macronovu proključalom loncu. Njemački parlamentarni izbori ovog vikenda mogući su prvi indikator budućeg smjera kojim bi se izgubljena Europa mogla zaputiti.
Drugi, odlučujući signali će uslijediti nakon skorog susreta Trumpa i Putina koji će Europu s pravom u idućim danima držati u nesanici.
