Nicolás Maduro nije prvi diktator kojeg su vojnom akcijom svrgnuli i oteli američki vojnici. Američka vojska sudjeluje u operacijama svrgavanja stranih državnika iz različitih i često složenih razloga koji su se mijenjali tijekom povijesti, ovisno o geopolitičkom kontekstu i prevladavajućoj vanjskoj politici SAD-a. Motivi su rijetko jednostavni i obično predstavljaju kombinaciju strateških interesa, ekonomske računice, ideoloških uvjerenja i neposrednih sigurnosnih prijetnji. Kritičari tvrde da su stvarni, pragmatični interesi često prikriveni retorikom o demokraciji i ljudskim pravima.
Američka ratna mornarica igra ključnu ulogu u početnim fazama mnogih prekomorskih operacija jer se njezine udarne grupe nosača zrakoplova mogu nalaziti bilo gdje na otvorenom moru, često već pozicionirane u blizini potencijalnih žarišta (npr. Sredozemlje, Perzijski zaljev), bez potrebe za dozvolom drugih zemalja za prelet ili baziranje.
U nastavku donosimo pregled vojnih operacija američke vojske u kojima su svrgnuti strani diktatori, ali i dugoročne posljedice koje su ostale po te zemlje i narode.
Panama, Irak, Libija…
Prvi takav bio je panamski diktator Manuel Noriega, 1989. godine. U operaciji “Just Cause”, SAD je isto kao sad u Venezueli navela kao povod trgovinu drogom i zaštitu života američkih građana u Panami. Noriega je bio optužen za reketarenje i pranje novca, uspostavu demokracije (poništio je izbore 1989.) i obranu ljudskih prava. Noriega je zarobljen, izručen SAD-u i osuđen. Panama je uspješno uspostavila stabilnu demokraciju, što se smatra rijetkim dugoročnim uspjehom inozemne promjene režima koju su nametnule SAD. Međutim, invazija je rezultirala sa stotinama civilnih i vojnih žrtava u Panami, velikom materijalnom štetom i kratkoročnim porastom siromaštva.
Drugi je bio nadaleko poznatiji, Saddam Hussein u Iraku, 2003. godine. Glavni javni povod za invaziju (Operacija “Iraqi Freedom”) bila je tvrdnja da Irak posjeduje i razvija oružje za masovno uništenje (WMD), što je predstavljalo prijetnju globalnoj sigurnosti, te navodna povezanost s Al-Qaedom. Nakon invazije i opsežnih inspekcija, nije pronađeno nikakvo aktivno oružje za masovno uništenje niti dokazi o značajnoj povezanosti s napadima 11. rujna. Tvrdnje su se temeljile na netočnim ili pogrešno protumačenim obavještajnim podacima. Svrgavanje Husseina dovelo je do kaosa i dugotrajne nestabilnosti u Iraku, što je uključivalo sektaško nasilje (između šijitskih i sunitskih milicija), stvaranje uvjeta za uspon militantnih skupina poput Islamske države (ISIS) i humanitarnu katastrofu. Rat je bio iznimno skup i odnio je živote tisuća američkih vojnika te stotina tisuća Iračana.
Treći je bio libijski vođa Muammar Gaddafi 2011. godine. Tobožnji povod je bila vojna intervencija NATO-a, koju su podržale SAD. Sve je pokrenuto pod mandatom Ujedinjenih naroda s ciljem zaštite civila od Gaddafijevih snaga tijekom građanskog rata (Arapskog proljeća). Iako je postojala stvarna prijetnja civilima, izvješće britanskog parlamenta iz 2016. godine sugeriralo je da je ta prijetnja bila preuveličana te da su pobunjenici uključivali značajne islamističke elemente. Gaddafi je svrgnut i ubijen, ali je Libija nakon intervencije potonula u anarhiju i dugotrajan građanski rat, s brojnim suparničkim frakcijama i vladama koje se bore za kontrolu, što je dovelo do raspada državnih institucija.
Katastrofalne posljedice američkih vojnih intervencija
Američke vojne intervencije koje su rezultirale promjenom režima dugoročno su najčešće ostavile teške i trajne posljedice po narode i države u kojima su se dogodile iz nekoliko ključnih razloga:
Raspad državnih institucija i sigurnosnog aparata
Prisilno svrgavanje diktatorskog režima često dovodi do trenutnog vakuuma moći. Kada se sruši cjelokupna postojeća vlast, vojska, policija i birokracija, koje su često bile isprepletene s diktatorovim režimom, također se raspadaju. U Iraku, primjerice, odluka o raspuštanju cjelokupne iračke vojske nakon invazije 2003. godine stvorila je stotine tisuća nezaposlenih, naoružanih i ogorčenih bivših vojnika, od kojih su mnogi kasnije postali okosnica pobunjeničkih skupina ili terorističkih organizacija poput ISIS-a.
Nedostatak učinkovitih planova za poslijeratnu obnovu
SAD su često bile učinkovite u vojnom svrgavanju režima, ali su bile manje uspješne u planiranju i provedbi dugoročne stabilizacije, izgradnje države (nation-building) i uspostave funkcionalnih demokratskih institucija. Manjak razumijevanja lokalne političke dinamike, plemenskih ili sektaških podjela te nedostatak posvećenosti dovoljnim resursima za obnovu infrastrukture i civilnog društva stvorili su plodno tlo za kaos i nestabilnost.
Izazivanje sektaških i etničkih sukoba
Diktatori su često vladali brutalnom silom nad raznolikim populacijama (etničkim, vjerskim). Njihovim uklanjanjem, potisnute napetosti između različitih skupina (kao što su suniti i šijiti u Iraku, ili različite frakcije u Libiji) izbijaju na površinu. Odsutnost središnje vlasti koja nameće red dovodi do krvavih građanskih ratova, etničkog čišćenja i dugotrajnog nasilja.
Jurica Gašpar
