Sasvim u svom stilu, bučno i zafrkantski kako samo ona zna, odlazak u mirovinu na svom je Facebook profilu najavila najpoznatija dubrovačka profesorica Hrvatskog jezika i književnosti Maja Milošević. Mirovina u njezinom slučaju, dakako, ne znači povlačenje s javne scene i opuštanje u hladovini, već gomilu novih mogućnosti koje tek treba istražiti.
Od 1. rujna punopravnu umirovljenicu pitali smo zbog čega napušta dosadašnji rad u prosvjeti, je li mogla još malo produljiti staž…
– Jesam, neki su mi savjetovali da ostanem do kraja godine radi božićnice od 300 eura, ali čemu? Što će meni tih 300 eura? Nije bilo teorije da poslušam. Ne treba mi to poniženje, ja ću tih 300 eura zaradit‘, pa taman fregala skale. Svakako, idem u punu mirovinu, došao je momenat. Nije da neću i ne mogu više radit, radit ću ja druge stvari ali ne mogu više trpjeti te poremećene međuljudske odnose, to je osnovni razlog. Morala bih knjigu napisati na tu temu da ljudi shvate o čemu se radi. Svi mu mi rekli ‘nemoj misliti da si jedina, u svakoj firmi ima netrepeljivosti, a u to vjerujem. No, ja imam svoj Facebook profil na kojemu mogu objavljivati što god želim, pa to i činim, bez obzira na reakcije. Više mi nitko ništa ne može, imam papir da sam na godišnjem nakon čega 31. kolovoza odlazim u mirovinu – kaže nam Maja, izuzetno kritična zbog stanja u struci kojoj je posvetila radni vijek:
– Odnosi u prosvjeti su k‘o piramida, a mi smo poniženi od vrha piramide, od države i vlasti, do dna. Ako krenemo od države, pogledajte samo te štrajkove i sve što smo poduzimali, a bez rezultata. Osjećam se tako bijedno. Štrajkala sam i ja k‘o svi drugi, iako nisam puno očekivala, po principu ‘Kud svi Turci tu i mali Mujo‘, više kao podrška drugima jer meni više nije bitno. Pogledajte onda sve te ‘savjetnike‘ koji kontroliraju, nas u prosvjeti. Djeca se tuže na svaku glupost, a oni dolaze s namjerom da ti nađu grešku. A što mi radimo? Idemo linijom manjeg otpora, upišemo dvicu i miran si. Ne zato što si nesposoban, nego zato da sačuvaš zdravlje, pogotovo ako imaš šećer kao ja. Neću sebi dopustiti da mi netko traži grešku, primjerice da nisam napisala za neki test koliko posto učenika je dobilo dva? Ma koga briga za to, čovječe? -negoduje Maja.
Ne krije da mnogošto zamjera i roditeljima srednjoškolaca:
– Gdje god ima mjesta, prigovaraju. Kad god mi nešto hoćemo, pitaju ‘što se stalno žale ovi nastavnici‘, a istovremeno ti šalju u školu divljaka kojeg ne možeš trpjeti. Nastava u razredu od 30 učenika pati zbog jednoga kojeg doma nisu znali odgojiti, a ti mu ne možeš ništa. Ni izbacit vanka iz učionice ga ne smiješ, možeš ga poslati na razgovor kod stručne službe koja vrlo često niti nije u školi. I što onda učiniti? Najradije bi ga poslao nekome da ga dobro izlema, očito mu je doma falilo. A ne možeš ništa. Kad sam u jednom zgodom razredu rekla da idem u mirovinu, jedan mali problematični mi je rekao ‘ruge, ruge, sad ćete kopat‘ po smeću‘?! Zar nije to najgore poniženje, kad ti tako reče dijete kojemu predaješ?! Odgovorila sam mu da baš razmišljam o kopanju po kantama i da sam svjesna gdje idem, ali da ipak odlazim. Strašno je to, a još strašnije što smo mi kolege na dnu piramide jedni drugima vukovi. Strašno je što govore jedni drugima iza leđa, kako te onemogućavaju u tvojim planovima, ne mogu ni prepričati što su mi sve radili. Meni je nevjerojatno da jedan intelektualac bude toliko odlučan da te degradira, da te ponizi. No, takvi bi zaboravljali da mene moja djeca učenici vole i sve mi prenose. Po njima bih doznala što misle o meni dok mi se istodobno smiješe. Nemoj mi se smiješiti, a pred djecom si malo prije govorila odvratne stvari! Jedna kolegica je u razredu javno rekla ‘kad će ta Maja u mirovinu, ne možemo je više gledat‘ – razočarana je sugovornica radnom atmosferom koju upravo napušta. Isto vrijedi i za aktualni kurikulum:
– Modularna nastava koja se uvodi s Hrvatskim jezikom zasad nema veze, tiče se samo stručnih predmeta i podudarnosti gradiva. Uvode se skroz drugi programi, udžbenici i pravila, ali nisam ja zbog toga pošla u mirovinu. No, u doglednoj budućnosti bit će i promjena s Hrvatskim, na kraju ćemo morati biti ko roboti u koje će netko ubaciti 5 eura, a mi ćemo svi tumačiti isti dan istu nastavnu jedinicu. A možda nas i ostave doma da preko projektora tumačimo gradivo jer ionako nismo bitni. Ovaj pristup guši individualnost nastavnika, ne samo u nastavi, nego općenito u ponašanju. Postaje nevažno kakav si ti profesor i jesi li učenicima prenio znanje,voliš li ih i kakav si pedagog. Bitno je da si ti sve papire u e-matici pravilno ispunila, po njihovim zakonima i pravilima. Svi govore ‘Maja, moraš tako da sebe obraniš, jer ako se netko pobuni, ti imaš sve crno na bijelo.‘ To je točno, samo po meni onda nisi više nastavnik, nego administrator. A ja sam uvijek htjela ostvariti kvalitetan odnos s djecom, nikad nisam gledala ima li neki papir na podu ili je dijete obuklo majicu bez rukava. Sjela bih s njima i počela radit, a kad bi me drugi pitali ‘pa kako nisi vidjela to i to?, ja bih odgovorila da nisam jer me nije briga. Nije bitno kako je dijete obučeno, bitno je da su mi svi na broju u razredu, da me slušaju i da ja ‘derem‘ svoje gradivo. A danas je sve drugo važnije od činjenice da ti želiš prenijeti znanje – rezignirana je Maja.
Kritizira ona i modernu praksu u strukovnim školama poput njezine:
– Tu su važni ti neki projekti, zanemarena je živa nastava i riječ nastavnika nauštrb projekata kojima se može namaknuti lova, a ja o njima ništa ne znam. I onda je nastavnik koji radi na tim projektima, oslobođen od nastave. Možda dobiva i veću plaću od mene, a doma stoji. Od takvih situacija sam pobjegla – priznaje sugovornica, pa se osvrće i za razinu znanja današnjih učenika:
– Vrlo je niska. Današnja djeca možda imaju 30 posto znanja moje generacije, s tendencijom da bude još gore jer se traže testovi američkog tipa, na zaokruživanje, što je meni poludefektno. Dakle, sve manje se traži da se djeca izraze punom rečenicom, što ona ni ne znaju. Zato ih toliko i muče eseji, ne znaju u djelu uopće naći srž problema, odrediti glavne naglaske. A puno su tu krive kolegice koje umjesto da ih pitaju o biti nekog djela kao na državnoj maturi, njima je važnije koje su boje bile cipele ženskog lika na petoj stranici ili koliko ima koraka od podstanarske sobe glavnog lika do sobe starice koju će ubiti. Pa koga to zanima? Radije neka reču zbog čega je Raskoljnikov ubio babu, koji su razlozi? A ne brojiti 576 koraka da bi se provjerilo je li netko pročitao lektiru. Osobno, to mi je ruglo, ponižavanje učenika. Tko bi se uopće sjetio točnog broja, kao da je to važno?!- čudi se Maja. Dotiče se i razine pismenosti današnje djece koja je, kaže, zabrinjavajuća.
– Oni uopće ne poznaju hrvatski jezik. Sad se služe umjetnom inteligencijom, pa kad ih ne uhvatim na djelu da prepisuju, bude mi problem ocijeniti rad. Vidim da je koristio UI, a ne mogu mu dati jedan. Drugi je problem što materijal skidaju s Googlea, a kako ne poznaju materinji jezik, u tekstu ne prepoznaju da neke riječi nisu hrvatske. Bude srpskih i bosanskih riječi, a onda mi poslije tvrde da se u njih doma tako govori! A ja ih pitam je li moguće da im doma govore ‘opšte‘? Ne mogu vjerovati, niti mogu priznati riječi koje nisu hrvatske. I onda moraš s njima riječ po riječ prevoditi i objasniti. Ta djeca ne znaju da se za ‘hrabar‘ može reći i ‘smion‘. Pitaju me što znači ‘smion‘. Pa gdje su se rodili, jesu li ikad išta pročitali? To je strašno. I onda tako nepripremljenu djecu s fondom riječi od 10 posto rječnika hrvatskog jezika šalju u srednju školu gdje ih ja moram pripremiti za esej! Mogu ih ja tehnički pripremiti, ali ne mogu im u glavu utuviti izražavanje jer im fali riječi. Oni ne razumiju stvari koje im tumačim, moram prevesti. U jednoj rečenici budu i tri riječi za koje sigurno znam da im treba dodatno objašnjenje. To i radim – govori nam Maja kojoj u mirovini predavanja tako takvih, neće nedostajati:
– Već imam dogovoren početak predavanja za strance u našem Interuniverzitetskom centru, što će trajati mjesec dana, od 8 do 11 i pol. A poslije kreće Algebra, pripreme za državnu maturu. Nedostajat će mi sigurno moja djeca koju u prvoj godini zavolim i ona mene. Naravno da bude početnih problema dok se ne prilagodimo, nije sve idealno, učenici svakom nastavniku prilaze sa sumnjom i oprezom, misle ‘je li ona dobra ili se samo pravi‘. No, kad se bolje upoznamo, ne mogu se obraniti od njihove dobrote. Pristupaju mi tako kao da svakim postupkom žele zahvaliti što i jesam dobra. Toliko puta su to pokazali, recimo ja tumačim okrenutih leđa, okrenem se a na katedri me dočekaju kolači. Pitam ih jesu li normalni, zašto bacaju pare, a oni odgovore ‘zato što vas volimo‘. Toliko puta su mi na satu to rekli iz čista mira. A ja nisam nastavnik kojega se trebaju bojati i ulizivati mu se. Znaju da za to nema potrebe, nije to fizika ili matematika, ali oni isto pokazuju koliko me vole. I u tim uvjetima, i da hoću ne mogu biti nego dobra. To je valjda neka moja zvijezda vodilja – iskreno će buduća umirovljenica. koja će i ovog ljeta na najdraže joj odredište:
– Idem na moj Lokrum. Omiljeno mjesto svakog ljeta. Vjerojatno ću tražiti da mi tamo bace u prahu kad umrem. Ne bih hjtela nigdje drugo.
