Živimo u tridesetoj godišnjici zaključka ratnih sukoba na ovim prostorima. Oružje se već trideset godina ne ispaljuje, ali se i dalje njime zvecka, i to sve jače i glasnije. Ratne sjekire su se zakopale, ali ratne napetosti ostale su na vidjelu i bilo im je dopušteno da se iznova nakupljaju.
Umjesto pokušaja kultiviranja nekog načina funkcioniranja u novonastalim bosanskohercegovačkim okolnostima, sve su silnice krenule prema tome da se situacija iznova destabilizira. Iako nas trideset godina od ratnih razaranja i posljednjih pucnjeva, ta ratna prošlost i dalje živi s nama i tko zna dokle će nas taj suživot prošlosti i sadašnjosti dovesti.
Pčela i metak – razočarani ratni dnevnik
Ove godine navršava se i trideset godina od izdavanja zbirke Pčela i metak pjesnika Anđelka Vuletića. Stihovi nastali tijekom opsade Sarajeva predstavljaju dnevnik razočaranog čovjeka. Vuletić ne upada u nacionalnu ili jugonostalgičarsku patetiku, nego otvoreno i trezveno govori o užasu i besmislu ratnog razaranja usred kojega se našao.
Zbirka zapravo predstavlja lirski dnevnik jednog stravičnog ratnog iskustva, i vjerujem da se mnogi sudionici prošloga rata mogu pronaći u njegovim stihovima. Ipak, ono što zapanjuje u Vuletićevim stihovima je aktualnost situacije o kojoj piše. To je atmosfera ravnodušnosti i gorčine, jer je svaki idealizam (ili bolje reći ideologija) postao ništavan pred konkretnošću mržnje i razaranja u kojem se društvo našlo. Nasilna pohlepa i podlost dodatna su karakteristika propalog društva, jer pojedinci više nisu uvjereni u međusobnu povezanost.
U ovom novom svijetu svatko je svakome vuk i nakon trideset godina – kao da se ništa nije promijenilo.
Velike i male vođe
Jedna od značajnijih pjesama iz zbirke svakako je ‘A pred otvorene cijevi, pred bajunete‘, koju donosimo ovdje u cijelosti:
Pobjegle su sve male i velike vođe,
i pobjegli su svi kapetani, sve gradske ljepotice,
i svi ljepotani, sve velmože
i sve gulikože; pobjegle su filmadžije
i galamdžije, šeširdžije i šićardžije; pobjegli su
partijaši
udbaši,
čizmaši i svi drugi gradski velikaši!
Pobjegli su omiljeni rokeri i debeli brokeri,
pederi, paraderi, i strvoderi zdesna i slijeva,
svi gradski oci i mudri rukovodioci,
sve golubice s krova i njihvoi golubci,
tatini sinovi i rodoljupci, svi redom državnici,
govornici i pjesnici, gradske pijavice i gradske
kukavice.
A pred otvorene cijevi, pred bajunete,
stali su prosjaci i božjaci, zgubidani
i glupani, skitnice
i pijanice, propali đaci,
i kriminalci, gradska fukara, od kazandžije
do pekara, napoličari
i besposličari, oni što kradu Bogu dane i oni
što su im majke,
uvijek uplakane.
Ustali su oni iz memle i iz zemlje,
šugavci i gubavci, i kao dar, kao dokaz ljubavi
svoj život,
tu unaprijed rasprslu granatu, položili su
u temelje svom gradu.
Jer pobjegle su sve male i velike vođe,
i pobjegli su svi kapetani!
Iako ne možemo reći da su bili definitivni razlog, društvena i politička elita bivše države sigurno je bila posljednji čavao koji je zapečatio smrtni kovčeg Jugoslavije. Poredak utemeljen na prisili i represiji nikada nije mogao dugoročno opstati zbog jednostavne činjenice da potlačenog možete tek toliko tlačiti dok ne izgubite potpunu kontrolu nad njim. Pritom su nadobudnost te njegova najdraža rodica nesposobnost pripomogle ubrzanom društvenom i političkom kolapsu.
Pred otvorenim cijevima i bajunetama nisu više vrijedile ideološke floskule i političke činjenice. Otvorene cijevi i bajunete na jasan način su prokazale ustajalu jugoslavensku elitu, pokazavši ‘urbi et orbi’ ne samo kako nisu bili sposobni očuvati poredak, nego su ga aktivno i potkopavali.
Nakon trideset godina nalazimo se u zamršenijoj, ali sve sličnijoj situaciji. Bilo bi reduktivno ne uzeti u obzir neriješeno nacionalno pitanje kao elementarni faktor društvenih napetosti. Međunacionalne rane koje su nastajale kroz posljednja dva stoljeća ne mogu se jednostavno zamesti ispod tepiha, te zahtijevaju sabran i ozbiljan pristup. Ipak, naivno bi bilo zaključiti kako smo osuđeni na sukob do međusobnog istrjebljenja.
Nažalost, taj se pristup ne uzima jer je novonastali prostor za parazitiranje i strvinarenje jednostavno neodoljiv. Mogućnosti manipuliranja masama, izrabljivanja već očajnog naroda te prilika za penjanje ljestvama kaosa jednostavno su ponude koje se ne odbijaju. Iako su nacionalna i politička razilaženja između naših političara sada puno jasnija nego što su u prošlom sustavu bila, to i dalje ne znači kako mogućnost koruptivne suradnje ne postoji. Naravno, ne radi se tu o ikakvim prijateljstvima ili savezima trajnoga karaktera.
Radi se zapravo o jednostavnom međusobnom razumijevanju kako politički akteri imaju osobne interese za koje se valja pobrinuti. Dok su cijevi zatvorene i bajunete sklonjene, naše velike i male vođe cvjetaju. Dignuvši glave iz rupa po kojima su se skrivali, počeli su docirati i uvjetovati stvarnost kao što su to nekada činili. Vrlo lako poput makijavelijanskih lisica vratili su se na svoje položaje društvenih i političkih autoriteta te su nastavili svoju vladavinu kao da se ništa nije dogodilo.
Izmučena masa lako je pala na novi štos, jer najlakše je zauzdati dezorijentirane koji su se našli razoružani pred starim liscima koji nemaju lavovskog želuca za stati pred otvorene cijevi i bajunete.
Velika nesreća naših naroda upravo je što nema na vidiku makijavelijanskih ‘lavova’ koji će biti sposobni osobnom snagom i primjerom voditi društvene procese. Osuđeni smo prije svega na lisice, koji se svirepo brinu za svoje interese, potkapajući pritom društvenu zajednicu s koje parazitiraju.
Kada se konačni krah dogodio prije nešto više od tridesetak godina, sve velike i male vođe su pobjegle glavom bez obzira. Sličan krah kao da nam se iznova približava, i pred nas se postavlja sljedeće pitanje – Hoćemo li dopustiti velikim i malim vođama da pobjegnu ili će se napokon po zaslugama dočekivati otvorene cijevi i bajunete?
