Teške i mučne noći bile su u lipnju za stanovnike Mimica, Piska i Marušića. Cijela Hrvatska pamti veliki požar koji je zahvatio mjesta u blizini Omiša – nitko nije spavao, a sve vatrogasne snage bile su na terenu. Neprestano su dežurali, a otvoreni plameni javljali su se i 20-ak dana nakon požara. Upravo iz ovakvih najtežih situacija, izlaze najveći heroji. U Marušićima su to bili Borna (17), Vice (15) i Andro (13) – tri dječaka, tinejdžera, prijatelja, koji su se usprotivili svojim strahovima i ostali pomagati ugroženim stanovnicima Marušića. U teškoj situaciji za cijelo mjesto, ostali su odani svome domu, obitelji i susjedima. Prošli su neizvjesnost svakog dana, a ovi veliki mali ljudi oduševili su svoje susjede, koji im i dan danas zahvaljuju, piše 24 sata.
Andro, Vice i Borna tijekom godine su uglavnom razdvojeni – svatko je sa svojim obiteljima u različitim krajevima, a kada se u Marušićima spoje, slažu se mame, postaju neuhvatljivi. Čini se da sada imaju ljetnu herojsku priču koja će ih zauvijek vezati.
Nisu razmišljali o bijegu u trenucima požara, kao ni njihovi roditelji. Ostali su braniti svoje kuće, ali i one u susjedstvu. Skromni, naglašavaju da nisu bili jedini dječaci tamo te da je još njihovih prijatelja pomagalo.
– Otac me probudio ujutro. Stavio sam majicu preko usta i izašao vani pomagati. Ta kuća nam je važna jer čuva uspomene na baku i djeda, svi smo vezani uz nju. Baka i ja polijevali smo vrt da se vatra ne proširi. Zbog prevelike količine dima došlo mi je loše pa sam, nažalost, morao u kuću. Našao sam način da i tamo budem koristan pa sam punio kante vodom i dodavao ih majci kroz prozor – priča nam 13-godišnji Andro, najmlađi među njima.
Kad se kod njihove kuće situacija primirila, Andro i Vice obilazili su susjedstvo i pomagali drugima, a najviše starijima. ‘Skenirali’ su situaciju i dojavljivali ako negdje ima opasnosti. Kako priča Andro, požar im nije bio najveći strah u tim trenucima, strah se javio tek noću, kad se sve činilo mirno, a znali su da se u svakom trenutku požar može aktivirati.
– Tek sam navečer bio potpuno svjestan što se sve može dogoditi. Na dosta mjesta je ostalo tinjati, bilo nas je strah da se ne razbukta. Roditelji i odrasli cijelu su noć dežurali, a ja nisam nikako mogao spavati. Mama i tata mi nisu dali da i ja dežuram, htjeli su da odmaram i ne brinem, ali svejedno sam stalno izlazio na balkon i provjeravao situaciju. Bilo me strah jer opasnost nije nestala – kaže Andro.
Više pogledajte ovdje.
Moja reakcija na članak je…
