U svijetu politike postoje lideri čiji način vladanja prelazi granice konvencionalnog. Jedan od njih svakako je Aleksandar Lukašenko, predsjednik Bjelorusije i čovjek koji već gotovo tri desetljeća drži čvrstu kontrolu nad zemljom. Ovaj autoritarni vođa, kojeg zapadni mediji često nazivaju “posljednjim europskim diktatorom”, iznova se nameće kao simbol režima u kojem demokracija i ljudska prava ostaju na marginama.
U trenutku kada se Bjelorusija suočava s međunarodnim sankcijama, političkom izolacijom i dubokom ekonomskom krizom, Lukašenko osvaja sedmi predsjednički mandat. Kritike iz cijelog svijeta nisu ga spriječile da učvrsti svoj režim, oslanjajući se na represivne metode i blisko savezništvo s Rusijom. Njegova dugovječnost na vlasti predmet je fascinacije, ali i osude, dok se svijet pita koliko još dugo može opstati ovakav sustav upravljanja.
Trenutna situacija u Bjelorusiji daleko je od stabilne. Politička represija, gušenje oporbe i medijskih sloboda te stalne optužbe za izbornu prijevaru obilježavaju Lukašenkovu vladavinu. Nakon posljednjih izbora 2020. godine, koji su izazvali masovne prosvjede, situacija je postala još napetija. Deseci tisuća građana izašli su na ulice tražeći promjenu vlasti, no Lukašenko je odgovorio brutalnom silom. U nastavku donosimo priču o jednoj od najizoliranijih država Europe i režimu kojem se ne nazire kraj.
“Teško mi je razumjeti demokraciju”
“Ja sam diktator, teško mi je razumjeti demokraciju”, izjavio je Lukašenko prije tri godine, u trenutku kada su međunarodne organizacije prozivale njegov režim zbog nehumanog postupanja prema prosvjednicima. U Bjelorusiji je danas najmanje 1200 političkih zatvorenika, uključujući novinare i političke protivnike, dok su deseci tisuća ljudi pobjegli iz zemlje zbog straha od represije.
Rođen 1954. u tadašnjoj Bjeloruskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, Aleksandar Lukašenko proveo je mladost radeći na kolektivnim farmama. Njegovo političko djelovanje počinje 1990. godine, kada ulazi u vrhovni Sovjet, najviše zakonodavno tijelo Bjelorusije. Njegov uspon na vlast bio je meteorski – 1994. godine pobjeđuje na prvim demokratskim predsjedničkim izborima u zemlji, predstavljajući se kao borac protiv korupcije i zagovornik bližih odnosa s Rusijom.
Ubrzo nakon dolaska na vlast, Lukašenko je počeo konsolidirati moć. Već 1995. godine promijenio je državni ustav kako bi proširio svoje ovlasti, vratio zastavu sličnu sovjetskoj i proglasio ruski jezik službenim. Parlament je stavljen pod njegovu kontrolu, a opozicija se našla na meti političkih progona. Lukašenko je kroz godine učvrstio svoj status neprikosnovenog vladara uz pomoć lažiranih izbora, što je potvrdio svaki međunarodni promatrač.
Masovni prosvjedi i represija
Najveći izazov njegovoj vladavini dogodio se 2020. godine, nakon izbora koji su ponovno obilježeni optužbama za prijevaru. Na ulice su izašle stotine tisuća ljudi, no Lukašenko nije pokazao nikakvu spremnost za kompromis. Njegove sigurnosne snage nasilno su ugušile prosvjede, uhitile desetke tisuća građana i pritom koristile metode mučenja u zatvorima.
Prosvjedna liderica Svetlana Cihanovska, koja se kandidirala protiv Lukašenka umjesto svog supruga, bila je prisiljena pobjeći iz zemlje. Lukašenko je, s druge strane, prkosno nadlijetao prosvjede u helikopteru, odjeven u pancirku i naoružan kalašnjikovom, opisujući demonstrante kao “štakore”. Lukašenko se tijekom cijele svoje karijere oslanjao na podršku Moskve. Iako je ponekad pokušavao glumiti posrednika između Zapada i Rusije, njegov savez s Vladimirom Putinom postao je ključni oslonac režima.
Godine 2022. dopustio je Rusiji da iskoristi Bjelorusiju kao bazu za invaziju na Ukrajinu, čime je dodatno zacementirao svoju reputaciju proruski orijentiranog lidera. Na Zapad je svalio krivnju za izbijanje sukoba, izjavivši: “Da vas Rusija nije preduhitrila, vi članice NATO-a biste se organizirale i napale.” Godine 2023. Lukašenko je dodatno učvrstio svoj odnos s Putinom, posredujući u dogovoru s Jevgenijem Prigožinom tijekom njegove pobune protiv ruskog vojnog vrha. U istoj godini odobrio je postavljanje taktičkog nuklearnog oružja u Bjelorusiji, što je izazvalo dodatne tenzije u regiji.
Vladar s neobičnim idejama
Osim po represivnim metodama, Lukašenko je poznat i po bizarnoj politici. Tijekom pandemije koronavirusa odbacio je ozbiljnost bolesti, preporučivši građanima pijenje votke i parne kupke kao prevenciju. Također je donio dekret kojim je zabranio povećanje cijena, što je izazvalo podsmijeh i kritike ekonomista.
Postoje nagađanja da Lukašenko priprema svog dvadesetogodišnjeg sina Nikolaja za nasljednika, budući da ga često vodi na službene događaje. No, unatoč povremenim nagađanjima o njegovom zdravlju i potencijalnom povlačenju, Lukašenko ne pokazuje namjeru odlaska s političke scene. “Neću umrijeti, ljudi”, izjavio je u svibnju 2023. “Morat ćete me trpjeti jako dugo.”
Iako Lukašenko nastavlja vladati čvrstom rukom, mnogi analitičari smatraju da bi njegova vladavina mogla doći kraju zbog pritiska iznutra i izvana. Međutim, pitanje je hoće li Bjelorusija nakon njega dobiti demokraciju ili će se suočiti s novim oblicima autoritarizma. Jedno je sigurno: Lukašenkova politička ostavština ostat će simbol ere obilježene represijom, političkom dominacijom i izazovima demokratskog razvoja.
Nova sabotaža u Baltičkom moru: Postoji opasan razlog zašto se NATO uznemirio
